Nassim Amoui, 32, parkira svoj automobil ispred groblja u Palaio Faliru, obalnoj četvrti u južnoj Atini, gdje je pokopan njezin otac Darius. Sunčeve zrake probijaju se kroz guste borove grane osvjetljavajući bijele mramorne grobnice dok ona hoda uskom stazom između redova grobova. Zrak je težak od izrazitog mirisa grčkih groblja: mješavina svježeg cvijeća, borovine i gorućeg "livania" - tamjana napravljenog od aromatične smole za čiji se mirisni dim vjeruje da nosi molitve u nebo i čisti duše preminulih. Iz daljine se čuje tužbalica majke koja obilazi grob svog sina.

Dok Nassim prilazi mezaru svog oca, pjegasta mačka s prodornim zelenim očima izlazi iz sjene, šuljajući se kroz nadgrobne spomenike kako bi joj poželjela dobrodošlicu nizom prijateljskih mijaukanja i udaraca glavom. "Ovo je Moira", kaže mi dok mazi svoju dlakavu prijateljicu. Moira luta Dariusovim mezarom i trlja glavu o njega. "Ponekad osjećam da postoji veza između ove mačke i mog oca", jeca Nassim. “Ne mogu to objasniti, ali osjećam da je Moira način da komuniciram s ocem.”

Darius je neočekivano preminuo u snu u augustu 2020. i pokopan je na ovom groblju, nekoliko kilometara od svoje kuće. Darius je bio okosnica porodice, musliman iz Irana koji je 20 godina živio u Atini kao politički izbjeglica. Bio je vješt stolar koji je započeo novi život u glavnom gradu Grčke sa suprugom i dvoje djece nakon bijega iz Teherana.

Gotovo tri godine od Dariusove smrti, Nassim još uvijek ne može govoriti o njemu a da ne brizne u plač. Bio je njezin heroj, zaštitnik i vodič. Neumorno je radio kako bi zbrinuo njihovu porodicu i pobrinuo se da ona i njezin brat stanu na vlastite noge u zemlji koju je volio, ali "nije naša", kako je govorio. Gurao je nju i njezina brata da budu nezavisni.

Nassim je sada babica, radi u klinici koju vode nevladine organizacije u Atini i koja pruža medicinske usluge tražiteljima azila. Nedavno je dobila certifikat kozmetičarke, a navečer radi u perzijskom restoranu svoje porodice. Shvaća da su očeva nepokolebljiva ljubav i podrška bili temelj njezine otpornosti, dajući joj snagu da prevlada svaku prepreku na svom putu. Uspomene su joj važne, a njegova blizina je ohrabrujuća. Ali to bi moglo nestati, piše New lines magazine.

Sudbina muslimana koji preminu u Grčkoj prepuna je složenosti i neizvjesnosti koje sada Nassim i njezinu porodicu stavljaju pred neželjene izazove. Čim je njen otac preminuo, Nassimov je bila pred teškim izborom: pokopati ga u Atini, znajući da će njegovo tijelo biti ekshumirano nakon tri godine, prema grčkom zakonu, ili poslati njegovo tijelo gotovo 500 milja daleko u Trakiju, na sjeveroistoku blizu grčko-turske granice, gdje se nalazi jedino muslimansko mezarje u zemlji.

Ekshumacija je nužna mjera zbog prenapučenosti dva najveća grčka grada, Atine i Soluna, u kojima zajedno živi više od polovine stanovništva zemlje. “Kada sam nedavno izgubio voljenog člana porodice, bilo je gotovo nemoguće pronaći mjesto ukopa u Ateni”, kaže George Kalantzis, grčki glavni sekretar za vjerska pitanja, pokušavajući dočarati ozbiljnost situacije. Faktor koji pridonosi prenapučenim grobljima je otpor grčke crkve kremacijama, iako je vlada legalizirala tu praksu 2006.

Kao rezultat toga, tri godine nakon sprovoda, porodice preminulih moraju ekshumirati svoje najmilije, oprati njihove kosti i staviti ih u metalni spremnik prije nego što budu pohranjeni u spremište unutar groblja. U slučajevima kada se tijelo nije adekvatno raspalo, grobari moraju žurno pohraniti ostatke još nekoliko sedmica.

U Atini, cijena kupovine grobnice na jednom od gradskih groblja može varirati od 10.000 eura do nevjerojatnih 40.000 eura.

Kada je riječ o muslimanskoj manjini u zemlji, mnogi se osjećaju ignoriranima i po strani od strane grčke vlade, jer da nema odredbe za njih, budući da ekshumacija nije prihvaćena prema islamskom zakonu. Sahranjivanje najmilijih tako postaje iskušenje. “Muslimani u Grčkoj moraju poslati tijela na drugi kraj zemlje ili moraju prikupiti novac od svoje zajednice kako bi poslali tijelo u zemlju porijekla gdje će biti pokopano u skladu s islamskim zakonom”, kaže Anna Stamou iz Muslimanskog udruženja Grčke. "To ih može koštati 3000 do 4000 eura."

Već 18 godina Anna i njen suprug, zajedno sa širom muslimanskom zajednicom, zagovaraju odgovarajuće grobno mjesto za muslimane na kojem njihova tijela neće biti ekshumirana. “Smatramo da otpor s kojim se suočavamo od strane grčke države pokazuje sistematsko obezvrjeđivanje muslimanske zajednice tako da ona nikada nije ravna u grčkom društvu, čak ni u smrti”, dodaje ona.

Kalantzis, koji je na toj funkciji više od desetljeća, kaže da se ni sadašnja ni prethodna vlada nisu direktno protivile takvim nastojanjima. Ali naglašava izazove koje donosi ograničeni prostor i potencijalna reakcija nemuslimanskog stanovništva, budući da zakon nalaže ekshumaciju ili plaćanje ukopa nakon tri godine. Muslimani, međutim, smatraju da je neuspjeh da se muslimanima osigura mjesto za ukop u većim gradovima Grčke politički izbor.

Religija je odigrala značajnu ulogu u oblikovanju grčke kulture i nacionalnog identiteta, pri čemu Grčka pravoslavna crkva igra ključnu ulogu. Tokom osmanske okupacije, crkva je bila simbol otpora, igrajući ključnu ulogu u očuvanju grčkog jezika i kulture. Studija Pew Research Centera iz 2018. pokazuje da tri četvrtine Grka vjeruje da je biti pravoslavac barem donekle bitno da bi se bio pravi Grk.

Nassim, koja je veći dio života živjela u Grčkoj i odgajana kao liberalna muslimanka, osjeća se izgubljeno. “Kad je moj otac preminuo, našla sam se između dvije kulture. S jedne strane, morala sam pronaći način da pokopam svog oca u skladu sa našom islamskom tradicijom na groblju koje sam mogao posjetiti, a s druge strane većina imama je odbijala pokopati mog oca jer sam pustila da počiva među kršćanima.”

Nassim zuri u rupu iskopanu pokraj očevog mezara, još jednu ekshumaciju od prije nekoliko dana. Ona zna da i njenom ocu vrijeme ističe, ali spremna je boriti se za njegovo posljednje počivalište. “Izvodim općinu na sud jer su oni odgovorni za osiguravanje grobnog prostora za nekršćane”, kaže ona. “Možda sam prvi musliman koji to radi.”