Treći je ili četvrti dan kako smo na liniji razgraničenja na Krečanama. Januar pokazuje zube na svakom koraku. Noći su ledene, studen steže, najviše pred zoru. Ponekad s naše desne strane čujemo rafale koje naši upute prema četnicima čim im šta bude sumnjivo. Gore s brda i preko onih poljana neprekidno pušu hladni vjetrovi. Jutros je vjetar bio tako jak da je do zemlje povio bagremove. Kad bismo samo nakratko izvirili i osmotrili okolinu preko magistrale, prvo bismo na licu osjetili bol od udara vjetra pa tek onda studen.
Ubrzo nakon što smo stigli na položaje, pao je snijeg. Polovina ga se istopila pod kišom, a ono se druga polovina zaledila. Drva za ogrjev bila su mokra, ložili smo parket s poda susjedne kuće napola razvaljena tenkovskom granatom.
Šćućureni na samom ulazu u zemunicu, Osman i ja nizali smo redenik za njegov mitraljez. Kako sam uzimao koji metak, on se doslovno lijepio za prste od hladnoće. Kad bih huknuo iz usta topli zrak, on se na metku odmah ledio i pravio bijeli svjetlucavi omotač.
Haris je gore, na vratima zemunice. Zub ga boli od jučer i nije baš druželjubiv.
Osman i ja bili smo pri kraju posla. Nešto smo pričali i gledali prema trojici naših vojnika koji su kroz tranšeju išli prema nama. Bili su pretjerano opušteni, nisu se dovoljno saginjali, a kad su nam prišli blizu, uspravili su se prije nego što je trebalo. U tom smo trenutku čuli kako nam iznad glava naglo prozuja hitac u njihovom smjeru, nakon čega se prolomio pucanj iz šumarka preko puta nas.
S vrha grudobrana, ondje gdje su se zatekla njih trojica, u zrak su poletjeli zemlja, snijeg i sitno kamenje. Stvorila se zavjesa kroz koju ih više nismo mogli vidjeti. Kad se sve to sleglo, više nisu bili na vidiku. Bilo nam je jasno da su naglo spustili glave, ali nismo znali je li iko od njih trojice pogođen. Iščekivali smo da se iz tranšeja barem neko od njih pojavi ili da poviču i pozovu upomoć.
Nakon nekog vremena izašli su pognuta samo dvojica. Skočio sam i zavikao: “Gdje vam je Safet?” Jedan od njih samo je hladno pokazao prstom preko sebe i rekao: “Eno ga tamo, ostao tražiti metak.” Nisam mogao vjerovati, pa sam skočio i otrčao prema mjestu na kojem sam ga posljednji put ugledao. Kad tamo stvarno Safet čučnuo, uzeo okvir od puške i pipa iznad sebe tražeći mjesto gdje je udarilo ono zrno. Teško je bilo sebi objasniti kako su nam sve te ratne strahote i opasnosti s vremenom postale svakodnevna i normalna pojava i da smo sve ono što bi završilo bez posljedica odmah pretvarali u humor, u šalu.
Neko od naših mu dobaci: “Ma nije te htio pogoditi, mislio je zbog brade da si njihov.” Ostali se zacerekaše. Već smo svi bili dobro zabradatili, prsti su nam bili crni od baruta, a ujutro se više niko nije umivao. Ustvari, mi jutro više ne doživljavamo kao nekad, jer se svaka dva sata uvlačimo u zadimljenu i memljivu zemunicu ne bi li se malo zgrijali, a u tom vremenu san osvoji onda kad treba opet poći na položaj. Cijela je naša linija pod stalnom vatrom. Znali smo dobro da nam nikada neće dati mira sve dok nas ne odbace unazad i osiguraju sebi slobodno kretanje komunikacijom koju smo kontrolirali vatrom.
Naši suborci na položajima na desnom krilu imali su probleme s browningerom kojeg su davno locirali u jednoj kući.
Dolje, ispred nas, začulo se neko brundanje. Osman je podigao glavu, okrenuo se i pogledao u nas: “Tenk, pale tenk. Zovi Suada odmah i nekog iz protivoklopnjaka.” Safet je skočio i trčeći se izgubio niz krivudavu tranšeju. Ustao sam i napravio nekoliko koraka prema Osmanu. Čuo sam ispaljenje granate koje se gotovo stopilo s detonacijom iza naših leđa. Svi su skočili prema zemunici sudarajući se u uskoj tranšeji. Druga granata bila je mnogo preciznija, pogodila je brežuljak tačno iza nas.
Osman je skočio i skinuo deku s mitraljeza. Repetirao ga je i stisnuo kundak uz rame. Popeo sam se na stepenicu na grudobranu, ali i dalje nisam ništa vidio. U tom momentu tenk je izbio lijevo ispred nas. Išao je kroz snijeg, a za njim se kretala pješadija. Zaustavio se ispaljujući još jednu granatu. Skočio sam sa stepenice i sklupčao se u tranšeji u trenutku kad je Osman pao preko mene. Zaglušujuća detonacija i blijesak odigli su nas i bacili na drugu stranu tranšeje. Komadi zemlje, kamena i leda padali su po nama.
Osjetio sam neku huku u ušima. Nisam bio dobro ni došao sebi, kad me Osman zgrabio za jaknu i podigao. “Ustaj brže, ustajte svi”, vikao je na nas. Puška mi je bila u onom snijegu i zemlji. Dok sam je uzeo i otresao, njegov mitraljez je zatreštao. Svi smo zapucali. U istom momentu s našeg dijela linije a i lijevo od nas sve se prolomilo od rafala. Tenk je imao na sebi neko bijelo platno oko cijevi i gore na kupoli. Išao je preko ceste i spuštao se prema livadi pred nas.
Haris je kroz zemunicu otišao lijevo i počeo pucati prema četnicima. Sada su prema nama dolazili iz šumarka i iz smjera dvije zapaljene kuće. Nismo imali dobru preglednost zbog konfiguracije terena na lijevoj strani.
Ponovo odjeknu detonacija, snijeg oko tenka se diže u zrak i on opet krenu naprijed. Haris skoči prema nama viknuvši da je pogodio direktno u šesticu.
Četnici su sada krenuli u napad na naš lijevi bok. Pucnjava nije prestajala. Bili su riješili da prođu kroz našu liniju. Nismo vidjeli gdje se Hari izgubio u tim trenucima. Pojavio se ubrzo iza zemunice noseći ranjenog momka, a za njim su išla još dva vojnika koji su okrećući se pucali niz tranšeju.
Spustio je ranjenika i počeo pucati. Ja sam gledao šta se dešava. Okrenuo se vičući mi: “Daj bombe, gdje su bombe...” Utrčao sam u zemunicu i uzeo borbeni komplet u kojem su bili deset bombi i jedna protuoklopna ručna granata.
“Idemo”, viknuo je Hari. “Štiti me s desne strane, ušli su nam u tranšeju.” Ja sam zastao u momentu, više od nepoznanice kud idemo nego od straha. Nismo imali pojma gdje su četnici. Spustio sam torbu, izvadio dvije bombe i dao ih Hariju. Bacio ih je obje, ja treću. Pucnjava je i dalje odjekivala, više nismo znali odakle sve dolazi. Čučali smo iza ruba tranšeje i spremali se krenuti naprijed. Odjednom se ispred nas pojaviše dva agresorska vojnika. Kako smo čučali, nisu nas na vrijeme primijetili.
Zatreštao je Harisov puškomitraljez i obojica se četnika svališe natrag. Tek je onda nastala strahovita pucnjava. Komadi zemlje i leda iznad naših glava letjeli su na sve strane. Ja sam se nabio u lijevi, a Hari u desni zid tranšeje. Četnik koji je ležao prvi prema nama krkljao je i širom raširenih očiju gledao u nas. Krv mu je liptala na usta dok je podizao ruku prema nama. Bio sam zaleđen tim prizorom.
Haris me povuče za ruku i viknu da pođemo. Prešli smo preko njih i stigli u širi dio tranšeje. Pucnjava je i dalje trajala. Sada smo vidjeli nekoliko momaka koji su pucali prema četnicima s livade dok je jedna grupa ulazila u tranšeju.
Tenk je ispalio još jednu granatu, pogodivši negdje iza nas, a zatim je krenuo natrag. Pod našom jakom vatrom njihova se pješadija počela povlačiti upadajući u snijeg.
Stigli smo do zemunice u koju su bili ušli i momci koji su nam bili stigli kao pojačanje. Zatekli smo dva izmasakrirana tijela naših boraca gelerima tenkovske granate. Bilo ih je nemoguće prepoznati.
Prišao nam je jedan od momaka koji su stigli u ispomoć: “Uočili smo odozdo s boka da će proći, ali smo kasno stigli. Vidjeli smo kad su upali u tranšeju i da su krenuli prema vama. Mi smo trojicu sredili, evo gore, nekih desetak metara, a dvojica su naletjeli direktno na vas.”
Polahko smo se vratili u svoju tranšeju. Naši su iznijeli dvojicu mrtvih četnika. Jedan od njih bio je pogođen u glavu, a drugi u vrat i grudi. Osman je stajao pored mitraljeza i klimao glavom: “Vas dvojica niste normalni, još jednom onako krenite kao goveda grlom u jagode...” Mi smo sjedili i šutjeli. Bilo je jako hladno. Stavio sam nakratko prste na cijev puške. Još je bila topla. Bilo je tako lijepo i ugodno.
Dolje, u dolini, brundao je tenk. Zvuk motora miješao se s fijukanjem ledenog vjetra koji nam je šibao lice. Mrak će za sat ili dva. Mrak će i sve će se umiriti.
