Privremeni Upravni odbor Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine u septembru donio je Odluku o imenovanju tri člana Kolegija direktora. Nakon provedene konkursne procedure, za članove Kolegija direktora reizabrani su Nikola Perišić i Marko Jurišić, dok je novi član Mujo Hadžiomerović, koji će na ovoj poziciji naslijediti Amora Mašovića, čovjeka koji je u postratnom periodu dao nemjerljiv doprinos u traženju nestalih lica.

Naime, Amor Mašović ove godine otišao je u više nego zasluženu mirovinu. Osim što je od osnivanja 2008. godine bio na čelu ove ustanove koja se bavi pitanjem osoba koje su nestale tokom minulog rata, prije toga bio je u Državnoj komisiji za razmjenu ratnih zarobljenika, u Državnoj komisiji za nestale osobe BiH te u Federalnoj komisiji za nestale osobe. Kada se sve sagleda, skoro tri decenije bavio se potragom za nestalima. Njegov nasljednik Mujo Hadžiomerović, inače diplomirani inženjer mašinstva, od prije je poznat kao šef Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda RS-a, a s porodicama koje su još uvijek u potrazi za svojim najmilijim dijeli istu bol – i sam još uvijek traži nestalog oca.

Mujo Hadžiomerović je u svom prvom intervjuu otkako se nalazi u Kolegiju direktora Instituta za nestale osobe BiH za Stav kazao da je velika odgovornost zamijeniti Amora Mašovića, ali je također istakao da će učiniti sve da porodice koje su još uvijek u potrazi barem donekle ublaže svoju bol.

STAV: S obzirom na to da je Amor Mašović nedavno otišao u penziju, na njegovo mjesto u Kolegiju direktora Instituta za nestale osobe BiH došli ste Vi. Kolika je odgovornost preuzeti ovu funkciju, posebno uzmemo li u obzir činjenicu da je Amor Mašović od kraja rata pa sve do prije nekoliko dana davao nemjerljiv doprinos u traženju nestalih u našoj zemlji i da se radi o zaista zahtjevnom poslu?

HADŽIOMEROVIĆ: Velika je odgovornost baviti se tako humanim poslom kojim se Institut generalno bavi. Prepoznatljiv je i jedinstven u svijetu. Na čelu ove institucije dugo je bio Amor Mašović i ja koristim priliku da mu se zahvalim na svemu onome što je do sada uradio. Obaveza je da nastavimo još više raditi. Naravno, imat ću priliku raditi s njegovim timom poštujući sve one okvire koji su postavljeni u svijetu, ali i kod nas. Počevši od Berlinskog procesa, Londonske inicijative i Grupe za nestale na prostoru bivše Jugoslavije. To su neki okviri u kojima ćemo mi nastaviti raditi poštujući osnivača i sve one propise koji su doneseni i koji se prate kroz Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, uvažavajući primjedbe i sve ono što porodice nestalih zahtijevaju od nas. Dakle, veliki je posao pred nama i trudit ću se da dam maksimalni doprinos u poboljšanju tog sistema, koji je svakako dao nemjerljivo puno.

STAV: Šta je ono na što ćete se prvo fokusirati, tj. koji će biti Vaš prvi zadatak na novom radnom mjestu?

HADŽIOMEROVIĆ: Prvi zadatak bio bi da se upoznam s dosadašnjim radom Instituta, pravnim normama koje su ovdje prisutne, obavit ću razgovor sa svim ljudima koji ovdje rade, posebno s onima na terenu, poštujući njihove primjedbe i sugestije u vezi s poboljšanjem rada. Naravno, razgovarat ću i sa svima onima s kojima imamo otvorenu saradnju. To je, prije svega, Međunarodni komitet Crvenog krsta, ICMP (Međunarodna komisija za nestale osobe), ali i mnogi drugi koji su do sada pomagali. Svakako i institucijama i organima naše države, entitetima, Brčko distriktom, kantonima, pravosudnim organima, MUP-ovima, čisto kako bih dobio širu sliku. I dosadašnji rezultat je postignut zajedničkom saradnjom sa svim ovim tijelima, a treba se konstantno raditi na poboljšanju, kako bi se unaprijedio čitav proces. Znate, sve je manje prostora, sve manje informacija o nestalim osobama, tako da moramo biti pripravni.

STAV: Kada govorimo o evidencijama, imate li podatak koliko je do sada u našoj zemlji registrirano nestalih osoba, za koliko osoba se još uvijek traga, koliko ih je ekshumirano, a koliko identificirano?

HADŽIOMEROVIĆ: U našoj Centralnoj evidenciji nestalih registrirano je 34.965 prijava nestalih osoba, ali nisu sve prijave verificirane. Do sada je postupak verifikacije, odnosno provjere vjerodostojnosti prošlo nešto više od 30.000 prijava. Mi vjerujemo da je u proteklom ratu zaista nestalo nešto više od 32.000 osoba. U ovom času tragamo za 7.603 nestale osobe. I u ovom slučaju govorimo o verificiranim prijavama nestalih osoba. Do sada je ekshumirano nešto više od 25.000 nestalih i njihova tijela su u najvećoj mjeri predata porodicama nakon identifikacije. U mrtvačnicama širom naše zemlje imamo još oko 1.600 neidentificiranih posmrtnih ostataka.

STAV: Kako teče proces reekshumacija?

HADŽIOMEROVIĆ: Proces reekshumacija je izuzetno težak i bolan proces za porodice nestalih osoba. Svake godine nanovo otvaramo na stotine grobnih mjesta kako bi žrtvama dodali posmrtne ostatke koji su naknadno pronađeni. To je, ponavljam, jako težak, mukotrpan i veoma bolan posao. Porodice godinama čekaju da pronađu još poneku kost svojih najmilijih i upravo zbog toga često ne mogu da se odluče na ukop i oproštaj od svojih najmilijih. Žele da ukopaju kompletne skelete. Međutim, uglavnom pronalazimo veoma oskudne posmrtne ostatke. To je posebno uočljivo kada je u pitanju Srebrenica. Porodice žrtava Genocida žive u nadi da će jednog dana ukopati kompletan skelet svojih najmilijih i čekaju, iz godine u godinu. Mi, s druge strane, apelujemo na porodice da ukopaju žrtve jer mi smo garant da će svi posmrtni ostaci koje naknadno pronađemo biti dodani skeletu žrtava ukoliko se nakon identifikacije uspostavi da su oni već ukopani.

STAV: Možete li nam ukratko opisati kako dolazite do lokacija masovnih grobnica?

HADŽIOMEROVIĆ: Do informacija se dolazi uglavnom od ljudi koji su bili žrtve tih radnji koje su se dešavale na terenu, tragamo skupa s porodicama i one nam uveliko pomažu u tome. Putem razmjene podataka planiramo proširiti saradnju i sa sudovima i tužilaštvima, generalno sa svim institucijama koje imaju podatke važne za naš rad.

STAV: Imate li podatak koje su lokacije u našoj zemlji koje kriju najviše masovnih grobnica?

HADŽIOMEROVIĆ: Smatram da sjeveroistočna Bosna još uvijek krije dosta posmrtnih ostataka, ali i prostor Krajine, područje oko Prijedora. Kada je riječ o regiji Podrinja, tu svakako imamo Srebrenicu i susjedne općine kao što su Vlasenica, Bratunac, Milići i Zvornik. Na tim lokacijama ćemo svakako intenzivnije raditi u narednom periodu.

STAV: Amor Mašović je u prošlosti vrlo često tužno, ali realno konstatirao da će biti nemoguće pronaći sve nestale osobe. Ako govorimo o agresiji na našu zemlju, općepoznata je stvar da su zločinci pokušavali na različite načine sakriti svoja zlodjela. Znamo da je bila praksa da se tijela ubijenih bacaju u rijeke, a neki su spaljivali leševe kako bi uklonili tragove svojih zločina. Poznato je i to da su ljudi mučki ubijani u “živim lomačama”. Hoće li se ikada moći pronaći i identificirati ubijeni na ovaj način?

HADŽIOMEROVIĆ: Vidite, mi ćemo dati sve od sebe da pronađemo sve osobe za kojima se traga ako to bude moguće. Iskustva govore, kako ona iz ranijih ratova, tako i iz minule agresije, da je uvijek bilo paljevina i bacanja leševa u rijeke, jezera i sl. DNK analizom se često ne može potvrditi ništa ako je riječ o spaljivanju. Ipak, mi ćemo se potruditi, vjerujem da će nam i nove tehnologije biti od pomoći u pokušaju identificiranja tih ljudi. Bilo je nekih pokušaja da se ljudi identificiraju i kada su ubijani u najvećim mukama, kao što je već spomenuto spaljivanje, pa se nadamo da će se uskoro razviti dovoljno dobar sistem koji će učiniti i ove načine identifikacije mogućim.

STAV: Iako Institut za nestale osobe BiH radi zaista ogroman posao na pronalasku nestalih, sigurno je da je i ovoj instituciji potrebna pomoć. Od koga bi ta pomoć trebala primarno da dolazi?

HADŽIOMEROVIĆ: Prije svega, očekujem veću saradnju i razmjenu podataka između entiteta. Još imamo tih arhiva koji posjeduju podatke, ali se jednostavno nije steklo povjerenje da bi se ta vrsta informacija razmjenjivala. Očekujem da će se poboljšati razmjena informacija i između udruženja, bez obzira na nacionalnu zastupljenost, ali i među nadležnim entitetskim ministarstvima. Kada bi se povećalo međusobno povjerenje, sigurno da bi se poboljšala i razmjena informacija, što bi nam svima išlo u korist.

STAV: Kakva je saradnja među institucijama koje se bave traženjem nestalih osoba na regionalnom nivou?

HADŽIOMEROVIĆ: Bili smo nedavno na savjetovanju u Podgorici prethodno spomenute regionalne Grupe za nestale. Iz tih razgovora moglo se zaključiti da je potrebno saradnju poboljšati. Vjerujem da je i do sada postojala saradnja i razmjena tako da samo treba kroz jačanje međusobnog povjerenja pokušati uraditi još više.

STAV: Koji su Vaši dugoročni planovi? Koji je cilj kojem težite?

HADŽIOMEROVIĆ: Suosjećam sa svim žrtvama, ali je činjenica da je Bošnjaka najviše nestalo. Naprimjer, ja još uvijek nisam pronašao ostatke svoga oca. Potrudit ćemo se da u periodu pred nama iskoristimo sve mogućnosti, posebno tehnološke koje su već u najavi. Uskoro ćemo imati i neke prezentacije o mogućnosti traganja sa psima, posebnim sondama i sl. Prizivat ćemo u pomoć sve ono što je dobronamjerno i što bi nam moglo koristiti u pronalasku naših najmilijih. U narednom periodu proći ćemo još jednom i kroz normativnu legislaturu, nastojat ćemo u rad Instituta, što bi trebala i biti jedna od zadaća svakog instituta, uključiti što više ljudi iz struke kako bismo sutra, kada završimo posao u BiH, možda mogli izaći i van granica države i pomogli i drugima u traženju. Ogromna su iskustva ovdje stečena i mislim da bismo u narednom periodu mogli raditi na tome da od stručnih ljudi napravimo baš jedan institut koji bi služio i drugima.

Na samom kraju bih naglasio da dugi niz godina radim s ljudima i mogu samo ustvrditi da pojedinac ništa ne znači, uvijek je sve na timu. Pojedinac na važnoj poziciji može povući mnogo, ali timovi igraju i trebalo bi taj ljudski resurs u organizacionom smislu podići na ljestvicu više kako bi se postigli još bolji rezultati.