Shatila je lavirint betona i ulica u zaboravljenom kutku Bejruta. Ovdje živi 22.000 Palestinaca i nepoznati broj sirijskih izbjeglica. Shatila je jedno od onih mjesta gdje gdje se umjetnost preživljavanja prenosi s koljena na koljeno. To je još izraženije danas u Libanu, zemlji koja prolazi kroz katastrofalnu ekonomsku situaciju nakon što je u martu prošle godine zvanično proglasila bankrot.
Ova je zemlja prošla kroz mnoge krize, neke od njih duge i dramatične. Uz to i sve, unatoč političkoj nestabilnosti, smatralo se da je to jedna od najpouzdanijih zemalja u koju se može ulagati. Ne više. Zbog toga mnogi izbjegli u kampu Shatila postaju žrtve trgovaca organima, nemaju druge nego da prodaju bubreg kako bi preživjeli.
“Svaki dan primamo pozive od ljudi kojima je potreban novac, a koji nemaju platu. Pitaju nas mogu li prodati svoje organe, osobito bubrege, kako bi zauzvrat dobili određenu svotu novca. Kad im kažemo da je to protuzakonito i da je to zaista destimulativno za donatore, oni dižu glas i pokušavaju nas uvjeriti da im je novac potreban. Nije važno o čemu se radi, nije ih briga, kažu da moraju hraniti svoju djecu i pomagati obiteljima“, kaže Farrida Ounan, kordinatorka Nacionalnog udruženja donatora organa.
Unatoč propisima o transplantaciji, ilegalno tržište se proširilo na uglavnom sirijske izbjeglice.
Mnogi misle da se ova vrsta aktivnosti događa u potpunoj anonimnosti, u mračnim dijelovima interneta ali ponekad su stvari manje komplikovane nego što se čine. Jednostavna Facebook stranica, na primjer. Na ovoj poznatoj društvenoj mreži ima ih na desetine. Na neke se možete prijaviti samo uz pozivnicu, za druge morate predočiti lične dokumente i liječnički pregled organa koje želite prodati.
“Znam da je ovo luda ideja, ali to je jedini način da započnete novi život. Ako mogu zaraditi 8.000 ili 10.000 eura, potrošit ću ih za odlazak u Evropu, a odatle u Englesku”, kaže jedan od Sirijaca koji se prijavio na Facebook stranici za prodaju organa.
“Mnogi su mi rekli da su tamo bolji životni uslovi i sviđa mi se kao zemlja, te da se engleski lakše uči od drugih jezika. I ko zna, ako imam dovoljno novca, mogao bih čak i vratiti bubreg. Prije sam često razmišljao o samoubistvu, jer nisam imao ništa pred sobom, ideju o budućnosti ili nešto za što bih se trebao vezati. Ali otkad sam krenuo s tim ciljem da prodam bubreg i promijenim život, prestao sam razmišljati o svojoj smrti.“
