Na koricama nove knjige Enesa Topalovića stoji naslov kao autentično objašnjenje, kao kritička sažetost narativnog diskursa ovog romana. Već je povodom prethodnih knjiga primijećeno da je Topalovićev pripovjedački narativ okrenut stvarnostima i preokretu stvarnog u fiktivno kao stalni proces stvaranja priče. Priča se rađa bljeskom trenutka kada pripovjedač ugleda motiv koji se dalje razvija kao autorski intencionalni sadržaj, kao “skriveni posao” s efektnim završetkom – katkad eliptičnim, pa i s prešutnim prijedlogom da eventualni kraj pripadne čitatelju.
Već sam početak ukazuje na aktivni prodor u manje poznata tematska područja bh. umjetničkog pripovijedanja. Tehnologija sjećanja, doživljaja i ulaženja u realna zbivanja ukazuju na motivske novine i neobičnu efikasnost u kontingentnom odnosu istinitosti i fikcije.
Roman Ime i duša ispisan je er-formom, iskazuje psihičke traume glavnih junaka, treperenje podsvijesti i tropističke engrame. U tom smislu, Topalović se naslanja na tradiciju sušićevsko-selimovićevske rečenične konstrukcije, a da pritom ne dominira ona, da tako kažem, leksičko-akustična zvonjava riječi, već u prvi plan izbija semantička aura, tekstovna nabijenost romana, čija se završnica uslovljava, usijava u zgušnjavanju paralelizma događaja, sjećanja i otkrića, dupliranim diskursom, koji sinonimizira dinamizam zbilje, tjesnac vremena, naracijsku čistotu i raspolućenost životnih sudbina glavnih junaka.
Roman Ime i duša istodobno nastavlja razradu Topalovićevog romanesknog mehanizma od etičkog, ideologijskog plana do pitanja identiteta, problema funkcioniranja romanesknog diskursa s izrazitim akcentom na fon priče, na najtananije psihološke treptaje. U ovom romanu glavni su junaci Azra Makaš i Mujo (Jovan) Škrbo. U vrtlogu životnih tajni kakve su, valjda, moguće samo u zatvorenim konzervativnim sredinama, u vrtlogu epohalne apokalipse, u košmaru krvavih ratnih dešavanja uz Drinu (granicu), iracionalnih mržnji i još iracionalnijih razloga za nju, aktere ove priče mrvi i žrvanj predrasuda, patrijarhalnih običaja i rituala.
Na denotativnom planu roman Ime i duša iskazuje se na nekoliko razina. Prvenstveno kao sociotopografija jednog provincijalnog mikromozaika. Ali ako ga uporedimo s klasičnim historijskim romanom, uočljiva je njegova nedokumentaristička faktura u smislu zgušnjavanja protoka vremena i flešbekova koji uvezuju realnost, emocije, dileme, strahove i zablude.
Stilski pročišćena rečenica, lišena naplava kitnjatosti, usmjerena je na precizna značenja, na direktne odnose događaja i emocija. Svojim zalaženjem u grotesku naive, koja nehotično i prostodušno, doseže ponore identiteta, ova knjiga prošlost uliva u savremenost i vraća se iz nje u prošlost, tako što likovi Topalovićevog romana ulaze u duše drugih, ili iz njih i proizlaze.
Kad problematizira sociopsihološke situacije, narator rijetko sebi dopušta dokoličarski komfor kao što je raspredanje o mnoštvu razloga, uzroka i posljedica. Umjesto toga, on munjevitim potezima razgolićuje problemsku vizuru, krči put kroz naslage poznatog i uobičajenog da bi iznenadio ili ukazao na drukčije činjenice i uzroke ljudske patnje. Konačno, tekst ove knjige funkcionira u teorijskom smislu kao narativ koji tretira mnoštvo djelimično proturječnih, dekonstruiranih, ali međusobno povezanih povijesti, čime se pridružuje knjigama takozvanog modernog bosanskog narativa koji počiva na shvatanju povijesti kao zajedničke prošlosti, te kao takav nudi orijentaciju na sadašnjost, ali i nadu u budućnost.
Obimom neveliki roman Enesa Topalovića podrazumijeva spoznaju nužnosti, onih u egzistenciji, u porodičnoj ili društvenoj ćeliji, u ratno-traumatičnoj stvarnosti preobilnoj konfuzijom, oskudicom, gubljenjem vjere u sebe i svijet oko sebe, te spoznaju strahova, unutarnjih nemira i nesigurnosti kod svih aktera. Široka psihologijska i ljudska kultura podarila nam je štivo koje i na prvo čitanje plijeni našu pažnju, nagoni na razmišljanje, podsjeća na mnoge zaboravljene ili zapretene situacije i spoznaje, ali otkriva i nove ma koliko one bile u konfliktu s općeprihvaćenim svjetonazorima i očekivanjima.
Naravno da se ovim ni približno ne iscrpljuju sve mogućnosti tumačenja Topalovićevog romana. Primarni cilj ovog teksta jeste da se ukaže na nekoliko karakteristika samog djela i da se, eventualno, kod čitaoca pobudi znatiželja. A tu je i činjenica da je u našu književnost integriran još jedan osoben, originalan i višedimenzionalan narativ.
