Na društvenim mrežama i u nekim medijima piše se na sve strane o navodnim atentatima i ubistvima Bošnjaka nad Bošnjacima. Svjedočimo pravim medijskim talasima takvih atentata i ubistava, vjerovatno zbog bliskih izbora. Zajedničko im je da su žrtve Bošnjaci, da su navodne ubice Bošnjaci i, konačno, da gotovo ni jedno takvo ubistvo istraga nije rasvijetlila. Samim tim se pokazuje da je riječ o predstojećim izborima i otimanju za glasove bošnjačkog korpusa.  

Ta ubistva su uglavnom počinjena u ratu, pa se donekle čini logičnim problem sa istragom. Sve su to davno ispričane i sto puta reprizirane tvrdnje. I očito je da se cilja na jednu stranku.

Zašto se gotovo nikako nije pisalo u sarajevskim medijima o optužnicama devet srpskih snajperista koje je Međunarodni sud u Hagu davno spremio Tužilaštvu Kantona Sarajevo, a predmeti do danas nestali u pravosudnim ladicama. Zašto su "rekreativci zločinci" iz "Sarajevo safarija" važniji od ovih dokazanih ubica u Tribunalu u Hagu? Jesu li ubice iz ovih haških optužnica mogle biti i svjedoci Sarajevo safarija?

U ovim akcijama "Bošnjaci protiv Bošnjaka" meta je iznova nacrtana na policiju i Armiju RBiH, te na većinski bošnjački narod koji se tim storijama opet gura u optužbe za nikad dokazani terorizam.      

Sjećam se kad je počinjen stravičan zločin HVO-a u Ahmićima. U Italiji su mediji objavili da je to bio zločin nad Hrvatima i da ga je počinila Armija RBiH. Naši ljudi su mi kasnije pričali svoj užas. Tog dana nisu izlazili ni u kupovinu, u beznađu, strahu i stidu pred svojim komšijama. Užas je trajao 24 časa i onda je objavljena istina da su ubijeni civili Bošnjaci. Ovo navodim kao slučaj i za domaću upotrebu, kako svi ti novinarski tekstovi puni sumnje i neutemeljenih optužbi udaraju u duše običnih ljudi.

Kad bi se dogodio masakr nad civilima grada, odmah bi sa srpske strane negirali te zločine i tvrdili da su Sarajlije same sebe granatirale. Premda je u Međunarodnom sudu u Hagu dokazano da su dva masakra na Markalama počinjena granatama sa srpskih položaja, do danas se sa srpske strane negiraju ti zločini. Na isti način kao i Markale negirani su i  brojni drugi masakri koji su se dogodili širom Sarajeva. Na grad su Karadžićevi Srbi ispalili više od milion i po granata, ubijeno je više od 11 hiljada 200 civila, a sporne su bile samo one granate koje su ubile deset ili više Sarajlija.

U Repovcima kod Konjica 12. jula 1992. ubijeno je u zasjedi 9 pripadnika Armije RBiH. Slučaj je prije dvije godine zatvoren jer nije bilo ni dokaza, ni svjedoka. Naravno, od samog početka je krivica pala na ovu, bošnjačku stranu. Objavljeno je na desetine tekstova optužbi protiv "nepoznatih izvršilaca" Bošnjaka. I tada i danas bi ova strana ponešto morala znati o ratnom stanju u Konjicu. Brigadu HVO-a „Herceg Stjepan“ iz tog grada Srbi su nazivali "udarnom jedinicom Vojske Republike Srpske". Dragan Slijepčević, kapetan VRS, je novinaru Dejanu Jelovcu rekao da pripadnici ove brigade uz šahovnice nose i kokarde. Drago Šimunović, tajnik HDZ-a i dozapovjednik brigade rekao je novinaru Jelovcu: "Mislim da ćemo mi, Srbi i Hrvati, naći načina da ovaj rat privedemo kraju." Načelnik štaba brigade bio je još određeniji: "Sa muslimanima niti jedna niti druga strana ne mogu više živjeti. Mi ćemo zajedničkim naporom prisiliti Muslimane da napuste ove prostore".

Jesu li se uz ova saznanja mogle optužiti i neka druga strane osim bošnjačke?

Ovih dana se vrti intervju kojeg je za Balkan podcast dao Mirsad Ćatić, jedan od poznatih komandanata Armije RBiH na Igmanu. On je govorio o ubistvu Fadila Đoze i svom teškom ranjavanju, ujesen 1992. godine u mjestu Delijaš na putu prema Goraždu. U automobilu su uz Đozu ubijena dva borca, čija imena nigdje nisam našao. Zaključak Ćatića: neko sa ove bošnjačke strane je javio o njihovom dolasku na određeno mjesto, pa im je usput napravljena zasjeda. Desetine tekstova je objavljeno u Sarajevu o ubistvu Fadila Đoze i Ćatićevom ranjavanju. Tekstovi su se čitali masovno. Nažalost, uz masovno čitanje o ovom zločinu događala su se po Sarajevu  masovna ubistva Sarajlija, koji su morali po hranu i vodu. Nije bilo hrane koliko danas lijekova, a vodu se točilo na tačno određenim mjestima, gdje su četničke granate često pravile masakre. Kako ubistvo Fadila Đoze, tako i ubistvo supruge tadašnjeg komandanta ARBiH Sefera Halilovića, ostala su nerazjašnjena, kao i niz drugih ubistava. Niko nikada nije postavljao odgovornost pravosuđa.

Nisu samo ovi događaji bili u centru zanimanja sarajevskog istraživačkog novinarstva. Sjećam se kad je u septembru 1996. ubijen Nedžad Ugljen visoki funkcioner MUP-a Federacije. Rat je bio stao i vladao je mir. Masovno se pisalo o tom ubistvu a istraživanje i pisanje je trajalo godinama. Sva najgora masovna ubistva Sarajlija od Miskinove, preko dva zločina na Markalama, do stadiona na Dobrinji, zbijena su u obilježavanja godišnjica sa političarima i sa sve manjim brojem prisutnih.

Tako je prevladavala opcija da smo sami sebe granatirali, ubijali svoje bitne ljude, a da je 11 hiljada i 200 građana Sarajeva bilo samo kolateralna šteta za ovih nekoliko sumnjivih atentata o kojima je istraživačko novinarstvo napisalo.

Bezbroj tekstova, a da niti jedan učesnik nikada nije ni suđen ni osuđen.

U Repovcima kod Konjica 12. jula 1992. ubijeno je u zasjedi 9 pripadnika Armije RBiH. Slučaj je prije dvije godine zatvoren jer nije bilo ni dokaza, ni svjedoka. Naravno, od samog početka je krivica pala na ovu bošnjačku stranu. Objavljeno je na desetine tekstova optužbi nepoznatih počinitelja Bošnjaka. Premda bi ova strana ponešto morala znati o stanju u Konjicu tokom rata. U julu 1992. HVO Konjica je bajagi ratovao zajednički sa Armijom BiH protiv Karadžićevih jedinica. Već u martu 1993. kreću sukobi. Brigadu HVO-a "Herceg Stjepan" iz Konjica Srbi su nazivali "udarnom jedinicom Vojske Republike Srpske". A po riječima Dragana Slijepčevića, kapetana VRS, pripadnici ove brigade uz šahovnice nose i kokarde. Drago Šimunović, tajnik HDZ-a i dozapovjednik brigade rekao je beogradskom novinaru Dejanu Jelovcu: "Mislim da ćemo mi, Srbi i Hrvati, naći načina da ovaj rat privedemo kraju."

Načelnik štaba te HVO brigade bio je još određeniji: "Sa muslimanima niti jedna niti druga strana ne mogu više živjeti. Mislim da ćemo zajedničkim naporom prisiliti Muslimane da napuste ove prostore".

Kada se grupa od desetak uglednih Bošnjaka Tuzle vraćala iz Hrvatske, 2. maja 1993., koju je predvodio sadašnji reis Husein ef. Kavazović, u Konjicu su zarobljeni od HVO-a. Kasnije su svjedočili da su ih bojovnici HVO-a redovno isporučivali Srbima na ispitivanje i mučenje. Ima li danas makar kakve sumnje ko je mogao u Repovcima ubiti devet boraca iz policije i Armije RBiH? 

I u Srebrenici, na Igmanu i u konjičkoj opštini ogroman prostor nije imao ni rovove ni linije razdvajanja. Sve je pod sumnjom. Neki se i danas sjećaju kada su fočanski diverzanti iz 182. brigade ušli oko 20 kilometara u srpsku teritoriju i razorili komandu jedne brigade uz velike žrtve. Tada su neki sarajevski mediji optužili ovu jedinicu da je napravila zločin nad civilima. Trebalo je proći nekoliko dana da se potvrdi kako je riječ o klasičnoj diverzantskoj vojnoj operaciji protiv druge vojske. Tada su sarajevski mediji znali šta se dogodilo i ko je uradio operaciju u neprijateljskoj dubini teritorija, a godinama poslije nisu znali ni za jednog krivca ubistvo u "prijateljskoj dubini".

Danas političke opcije Trojke ne prestaju reprizirati njihova novinarska otkrića bez ijednog tuženog ili presuđenog. To se već među Bošnjacima odavno zove glođanje bačenih kostiju, iako se više nema šta glođati. Svi neistraženi slučajevi se redovno aktiviraju pred izbore.

U talasima laži, na društvenim mrežama se spominju i "Ševe", jedinica koja je imala zadatak da se bavi antidiverzantskim i antiterorističkim djelovanjem. Oni su imali zadatak da spriječe upade jedinica u Sarajevo i atentate na pojedine važne ličnosti. Upravo su ih neki sarajevski mediji optuživali za ono protiv čega su bili određeni da se bore. Naravno da se znalo za šta služi jedinica „Ševe“, ali su naši istraživački novinari pisali o njima kao da su najgore ubice. Nagađanja su bila brojna ali nikada direktno nije dokazano ni jedno ubistvo. Samo usput da napomenemo: Usred Teherana je od 2010. do 2020., za deset godina ubijeno 10 najvažnijih iranskih nuklearnih naučnika. Usred Moskve su ubijena tri generala Ruske armije a još sedam ruskih generala je ubijeno na frontu.

Bošnjaci su svakog svog poginulog visokorangiranog oficira proglasili žrtvom navodnih bošnjačkih ubica, pa je tako postala sumnjiva smrt Izeta Nanića, Zaima Imamovića, Midhata Hujdura Hujke, zatim političara Irfana Ljubijankića i njegove pratnje, premda je njihov helikopter bio duboko u srpskoj teritoriji kada je srušen... Ni riječi danas nema o ubistvu Hakije Turajlića jer su mu svjedočili francuski vojnici, koji su praktično bili saučesnici likvidaciji. Ko nije ubijen, onda mu je suđeno. Generali Rasim Delić i Mehmed Alagić su dijelom žrtve sarajevskih istraživačkih medija. Tadašnji reis Mustafa Cerić prišao je tužiteljici Carli Del Ponte na dženazi u Srebrenici i rekao da je upravo uhapšeni komandant Armije Rasim Delić nevin. "Vaši mediji pišu da je kriv i to se mora istražiti", odgovorila mu je.  

Upravo sam ispod teksta sjećanja na Ejuba Golića pročitao na Facebooku komentar nekog Srbina: "Vi ste ubili Golića", napisao je. Golić je bio legendarni komandant bataljona Glogova i oficir 28. divizije u Srebrenici. Golićev bataljon štitio je začelje srebreničke kolone na koju su neprestano napadali Srbi. Poginuo je prilikom borbi na Baljkovici, na svega nekoliko kilometara od slobodne teritorije. Zadnje riječi su mu bile da traži od saboraca da se o njegovom kraju ne sazna sve do proboja na slobodnu teritoriju. Golićev brat Safet je sa nekoliko boraca tijelo zakopao u napušteni rov kraj Baljkovice. Nekoliko mjeseci kasnije, Golićevi borci vratili su se po tijelo koje je zatim ukopano u Živinicama. Posmrtni ostaci su 11. jula 2010. preneseni u Potočare. Ejub je jedan od 8.372 ubijena Bošnjaka. Eto dokle ide huškanje za naivne Bošnjake.

Bezbroj je laži koje su Bošnjacima stoljećima prodavane sa istoka i zapada. Danas ih Beograd i Zagreb šalju kao poklone. Nikad se neke afere medijski i sudski neće završiti presudama krivcima.

Tako već trideset godina traju medijski procesi koji hrane ovdašnje prazne glave. Ovakve promocije laži i sumnji su danas ključne za rezultate izbora, ali i za izazivanje totalnog  nereda u glavama dobrog broja Bošnjaka. Taj nered se onda vješto koristi za ruiniranje ove Bosne i Hercegovine. 

Ubistva desetina hiljada Bošnjaka usred rata širom Bosne i Hercegovine postala su, kako rekosmo, samo kolateralana šteta nekolicine ubijenih uglednih Bošnjaka u atentatima od "nepoznatih počinilaca".

Kad su mogli pristati na suspenziju Ustava na 24 sata, mogu i po vlastitom narodu lijepiti glanc nove etikete terorizma.

Kad ljudi uzmu pamet drugim ljudima, uzmu im sve što su imali i što će imati. Nije izgleda još došlo vrijeme da se prekine sa upornim glođanjem jednih te istih davno bačenih kostiju. Bosne će biti samo koliko budemo imali svoje a ne tuđe pameti. Kojem gospodaru ćete služiti sa vašim neznanjem i naivnošću?