Stekavši postupno sve atribute državnosti, teritorij, grb, zastavu i vlastiti monetarni sustav, dubrovačka se komuna od polovice XIV. st. počinje nazivati republikom (Respublica Ragusina). Njezin je teritorij obuhvaćao 1092 km². U gradu je živjelo 5 do 10 000, a na teritoriju cijele Republike 35 do 45 000 st. Državno-pravnim ustrojem ozakonjen je aristokratsko-republikanski sustav, koji se nije bitno mijenjao sve do sloma Republike. Sva vlast u Gradu i Republici bila je načelno u rukama Velikoga vijeća (Consilium maius), zbora punoljetne vlastele. To je tijelo donosilo zakone, rješavalo državnopravna pitanja i biralo sve magistrate i službenike. Vijeće umoljenih (Consilium rogatorum), tj. Senat, djelovalo je kao operativno političko tijelo, koje je određivalo smjernice i vodilo konkretne poteze u unutarnjoj i vanjskoj politici. Malo vijeće (Consilium minus) bilo je izvršno tijelo, koje se bavilo prvenstveno unutarnjim komunalnim poslovima. Dubrovački knez (Rector) predsjedavao je svim vijećima predstavljajući svojom funkcijom državni suverenitet. Mandat kneza trajao je samo mjesec dana. Lokalne teritorijalne jedinice bile su knežije (Konavle, Župa dubrovačka, Dubrovačko primorje, istočni dio Pelješca, Mljet, Lastovo i Elafitski otoci) i kapetanije (Cavtat, te Janjina i Trstenica na srednjem i zapadnom dijelu Pelješca), kojima su se granice tokom stoljeća donekle mijenjale. Upravnu i sudbenu vlast u knežijama i kapetanijama vršili su plemići – kneževi i kapetani, izabrani na godinu dana.
Nakon odlaska rektora kojega je postavila Venecija, isprva su dužnost rektora vršila trojica članova Senata izabranih na mandat od dva mjeseca, koji su se smjenjivali svake sedmice u Kneževu dvoru. No njihova je vlast bila ograničena odredbom koja je propisivala da se u slučaju odsutnosti samo jednog suca ili člana Malog vijeća ne može donijeti odluka bez pravorijeka Velikog vijeća i koja je imenovanje dubr. poklisara povjerila Velikom vijeću. Potkraj 1358. kneževska je služba pojednostavnjena tako da je svaki od trojice kneževa obnašao dužnost tokom mjesec dana u kontinuitetu, što se pokazalo praktičnijim i omogućilo je prijenos nekih ovlasti, među ostalim i imenovanje poklisara i vođenje dubrovačke diplomacije kroz Malo vijeće.
Otada pa do propasti Dubrovačke Republike svaki je izabrani knez obnašao dužnost u trajanju od mjesec dana. Kratkoća mandata bila je u to doba iznimka, jer su se u Veneciji i Genovi duždevi birali doživotno, dok je u Firenci uveden kratkotrajni mandat gonfalonjera, državnoga poglavara, od mjesec dana, po uzoru na Dubrovnik, tek potkraj XV. st. Kratkotrajnim mandatom htjelo se onemogućiti korupciju i stjecanje prevelike moći jedne osobe. Budući da je knez po staležu pripadao dubrovačkoj vlasteli i bio član Maloga vijeća, njegovo je vođenje egzekutive, tj. dubr. Kancelarije, ovisilo o kolektivnim odlukama Senata.
Ovlasti kneza bile su ponajprije ceremonijalne i dolazile su najviše do izražaja u gradskim i vjerskim svetkovinama, gradskoj festi i procesijama, kao i prigodom primanja inostranih poslanika i diplomata. No njegovi su prerogativi obuhvaćali i važnu ulogu predlaganja dnevnog reda i sazivanja Senata i Velikog vijeća, tako da je o njemu ovisio prioritet odvijanja državnih poslova u kratkom razdoblju u kojem je obnašao vlast. Za vrijeme obavljanja dužnosti stanovao je u Kneževu dvoru, odvojen od obitelji, što se smatralo dobrim običajem kojim se onemogućuje utjecaj obiteljskih interesa na javne poslove, u skladu s maksimom isklesanom na dovratku ulaznog portala: Obliti privatorum publica curate (Zaboravite na privatno, brinite se o javnom).
Malo je vijeće vodilo strog nadzor nad mogućim sukobom interesa pa se tako u svakom predmetu o kojem se raspravljalo, a koji je mogao biti u svezi s privatnim kneževim interesom, knez morao izuzeti iz vijećanja, a predsjedavanje vijećem preuzeo bi najstariji član Senata. Knez se birao tajnim glasovanjem složenom procedurom, kao i u Veneciji, a nakon jednomjesečnog mandata nije mogao biti ponovno biran tokom sljedećih dviju godina. Postupno su sudačke ovlasti prešle na posebno osnovana sudbena tijela (1448. na građansko, a 1459. na kazneno sudište). Uz više tajnika, knezu je u radu pomagao vikar biran iz redova Senata na razdoblje od godinu dana, ali s ograničenim ovlastima.
Knez je bio i čuvar drž. pečata, imao je pravo na osobnu stražu (zduri) i osmericu slugu, koji su nazivani knežaci (chenesaghi). Njegova je uloga imala važno simbolično značenje i u puku je bio percipiran kao jamac stabilnosti institucija, a činjenica da tijekom stoljeća nije bilo pokušaja uzurpacije vlasti svjedoči o stabilnosti sistema.
