Šta rade ugledni simpatizeri jedne totalitarne ideologije i intimusi vladajuće nomenklature jednom kada demokratija pokuca na vrata, a oni izgube sinekure i perspektive koje su im porodično porijeklo ili pripadnost partijskom klanu garantirali? Ako izbjegnu narodni bijes i zasluženu lustraciju te ne nađu ugodan disidentski brlog negdje na Zapadu, oni se, baš poput plahih čaršijskih golubova, izdignu iznad gliba praktične politike u kojoj su se do tada valjali s gotovim prasećim zadovoljstvom pa odlepršaju na prvu višu moralnu i diplomatsku granu odakle pravednički kakaju po svima podjednako te nostalgično guguću o dobrim starim vremenima.
Pripadnik takve političke faune jeste svakako i Zlatko Dizdarević, počasni član komunističke dinastije Dizdarevića i profesionalni diplomat koji se u slobodno vrijeme bavi političkom analizom. Kao što smo ranije i pisali, Zlatko Dizdarević jedna je od onih javnih ličnosti koja zbog životne traume nemoćnog posmatranja rušenja vlastitog svijeta, tačnije historijskog sloma i bankrota komunizma, ima potrebu da se vječno sveti onima koje percipira kao krivce za takvu tragediju.
KO O ČEMU, KOMUNISTI O “SELJACIMA” U SARAJEVU
Ovaj utisak pakosne osvetoljubivosti pojačava se i zbog načina na koji Dizdarević periodično tretira bosanskohercegovačke teme u hrvatskim medijima. I ovaj je put Dizdarević, pod paravanom komentara političke situacije u Bosni i Hercegovini, iskoristio prostor da se obruši na one koje smatra krivcima zato što muslimani u Bosni i Hercegovini više ne žive “usklađeni sa zahtjevima vremena i sekularnog društva”, te da glasno nariče za prohujalim vremenima. U intervjuu za Slobodnu Dalmaciju, a koji je, naravno, prenio Dnevni avaz, Dizdarević se obrušio kako na današnje generacije stanovnika Sarajeva, tako i na omiljenu i redovnu meta svih neokajanih komunista – na SDA i naročito na Bakira Izetbegovića.
Dizdarević je najprije, na konstataciju novinara Slobodne Dalmacije kako svi Splićani koji su studirali u glavnom gradu naše države i dalje s čežnjom pamte Sarajevo, ustvrdio kako to “više nije ono isto Sarajevo kakvo oni i ja pamtimo”. U maniru notornog Tarika Haverića, Dizdarević tvrdi da je Sarajevu “naprosto promijenjen kulturološki kod”, a što je pristojan žargon za onu staru doskočicu crvene buržoazije – “došli divlji, otjerali pitome”, koju su koristili kada su prve bošnjačke izbjeglice pokuljale u Sarajevo, bježeći od krvoločne Jugoslavenske narodne armije, tog stuba titoističkog režima. Civilizacijski slom takav je i toliki, tvrdi Dizdarević, da “više ljudi na semaforu prođe na crveno nego zeleno”, omladina je bezobrazna i ne ustaje u tramvaju starijima i više ne postoje nikakvi standardi. Umjesto nasljedne vlasti političke dinastije, kojoj je i sam pripadao, Dizdarević kuka da je “zavladala generacija potpuno nekvalificiranih ljudi koja je došla na vlast i pozicije u raznim institucijama u ime lažnog patriotizma”. Ovi primitivni demokratski indiosi iz provincije, “naravno”, plaše se “obrazovanih i sposobnih”, poput Dizdarevića i kompanije “pa je i jasno da gledaju kako ih eliminirati”. To traje već trideset godina i onda smo došli tu gdje jesmo, očajava drug Dizdarević na samom početku intervjua, nekako zaboravljajući da je sam, tako obrazovan, sposoban i izuzetno dobro društveno umrežen, imao vrlo ugodnu i profitabilnu diplomatsku karijeru baš u poslijeratnom periodu. No nakon plačnog uvoda, Dizdarević prelazi na svoju stvarnu opsesiju, napad na one koje smatra odgovornim za gubitak “socijalističkog raja na zemlji”.
Dizdarević je već ranije optuživao Izetbegovića da je naklonjen Muhamedu Mursiju, prvom i za sada posljednjem istinski demokratski izabranom predsjedniku Egipta, koji je svrgnut vojnim pučem, a zatim natenane ubijan u egipatskim zindanima, baš kao da je neki krimen podržavati legalizam i demokratiju umjesto puč i nasilje. I ranije je Dizdarević pisao čitave tirade protiv “Muslimanskog bratstva” kao organizacije koja za njega simbolizira opasno zlo – “politički islam”, koji je, prema Dizdareviću, toksična i pogubna ideja sam po sebi, no naročito u bosanskohercegovačkom kontekstu jer negira “temeljni smisao postojanja Bosne i Hercegovine”.
LUTAK ISPRED SEDRENIČKOG GRANAPA
“Izetbegović ima fantazije koje se naslanjaju na Islamsku deklaraciju njegova oca, on sarađuje s 'Muslimanskom braćom' i aktivno je vezan za njih”, šagolja Dizdarević sa stranica Slobodne Dalmacije. U pitanju je, tvrdi Dizdarević, podla Izetbegovićeva podvala, jer on, iako ga HDZ optužuje za “građanski unitarizam”, ustvari želi “teritorijalizaciju naroda” kako bi napravio “bošnjačku državu na 22% BiH”. Odakle Dizdareviću ovaj procent, nije poznato, no izgleda da je Izetbegović nekako istovremeno i podmukli pragmatik, ali i nerealni sanjar jer ne razumije, tvrdi Dizdarević, da “jedina stvar koja ne može proći u Europi jeste ekskluzivno muslimanska država”. Čak i u šovinizmu Milorada Dodika, koji Bošnjake naziva Muslimanima, Dizdarević vidi neku vrstu Izetbegovićeve krivice, možda čak i utjecaja, te u maniru konspirativnog mudrosera i zavjeraša indirektno usmjerava čitatelje ka tom zaključku tvrdnjom kako je u pitanju “zanimljiva” pojava. Da bi sve bilo tragikomičnije, sam Dizdarević, nekoliko rečenica kasnije, ničim izazvan, umno i duševno, valjda još u osamdesetima, naziva Bošnjake Muslimanima tipičnom komunističkom tvrdnjom: “Najveći problem Muslimana nije Dodik, nego Izetbegović i obrnuto.”
Ova svojevrsna vrijednosna uravnilovka obilježava ustvari cijeli intervju, jer se Dizdarević svojski trudi izjednačiti Dodika, Čovića i Izetbegovića i prikazati ih kao podjednako odgovorne za političku nestabilnost u Bosni i Hercegovini. Iako činjenice govore da dvojica ruše, a jedan brani državu, Dizdarević “podjednakom raspodjelom krivice bez obzira na individualni doprinos” provodi komunističku uravnilovku kao tipično titoističko rješenje “nacionalnog problema”, trpajući u isti koš secesioniste i branitelje države i tvrdeći da je u pitanju “gomila kriminalaca koji su uzeli sve što im je bilo pod rukom”.
Dizdarević poručuje i kako “Dodik, Čović i Izetbegović, i puno ljudi ispod njih, već imaju gotove dosjee u ladicama koji se ne smiju izvući zato što je pravosuđe korumpirano”, a što je opet ništa drugo već kriminaliziranje Bakira Izetbegovića njegovim svođenjem na nivo Dodika i Čovića, uz istovremeno amnestiranje ove druge dvojice i amortiziranje njihovog secesionizma. Tako Dizdarević kaže kako “Čović ima već nekoliko sudskih procesa koji su odbijeni zbog proceduralnih smiješnih grešaka”, što svakako jeste tačno, no onda gnusno kleveće tvrdeći: “Isti slučaj je i sa Bakirom Izetbegovićem.” Koji su to tačno sudski procesi koji su se vodili protiv Izetbegovića a koji ga čine jednakim Čoviću, Dizdarević nije naveo, prije svega zato što ne postoje. No ova laž mu je trebala jer je u funkciji izjednačavanja strana optužbama za korupciju, tj. “privredni kriminal”.
Insistiranje na materijalnom, kao početku i kraju svake pojave, potpuno je u skladu s marksističkim konceptom dijalektičkog materijalizma, historijski bankrotiranim filozofskim pogledom, kojim Dizdarević još tumači svijet oko sebe. Stoga za Dizdarevića ni Milorad Dodik nije velikosrbin na zadatku, čak ni “ostrašćeni mrzitelj”, već tek “preparirani fakin”. Baš kao što i Jugoslaviju, taj raj na zemlji, nije rasturila velikosrpska hegemonija, već mrski reakcionari i neprijateljska buržoazija kako bi pokrala njene silne zlatne rezerve, milijarde deviza, tehnološko-industrijska dostignuća te otuđila one legendarne klupe na kojima se mirno spavalo, tako isto i danas Bosnu i Hercegovinu ne rasturaju velikosrbi i velikohrvati već, eto, lokalni kriminalni interesi i njihova zaduženja kod međunarodnih kamatara.
I to je ta golema pamet druga Dizdarevića. Istu možete naći pred svakim lokalnim granapom, obično polupijanu i spremnu da vam protumači globalni poredak za cijenu jednog piva, no to ne govori toliko o klijenteli granapa, koliko o analitičkoj dubini druga Dizdarevića.
