Sarajevo i Bosna i Hercegovina opraštaju se od jednog od svojih najznačajnijih likovnih umjetnika, barda savremene scene i neumornog čuvara kulturnog naslijeđa. Edin Numankadić preminuo je u 78. godini života, ostavljajući iza sebe prazninu koju će biti teško popuniti, ali i grandiozan opus koji će generacijama služiti kao putokaz.

Simbolika Numankadićevog života ogleda se i u činjenici da je nas napustio uoči otvaranja svoje velike izložbe "Prisustvo", koja je u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine trebala obilježiti pet decenija njegovog rada i 80. godišnjicu ove institucije. Umjesto svečanog govora autora, postavka će sada stajati kao nijemi, ali snažni testament umjetnika koji je, uprkos krhkom zdravlju, do posljednjeg dana ostao vjeran svojoj kreativnoj rutini u ateljeu na Alipašinom Polju.

Sudbinski preokret

Numankadićev put do umjetničkog vrha nije bio pravolinijski. Iako mu je porodica namijenila stabilnu budućnost inženjera elektrotehnike, on je nakon dvije godine studija osjetio poziv koji nije mogao ignorirati. Godina 1967. i susret s radovima Behaudina Selmanovića bili su presudni.

- Likovna umjetnost je izabrala mene - govorio je Numankadić, prisjećajući se kako je napustio tehničke nauke i okrenuo se Pedagoškoj akademiji i studiju književnosti. Nadahnut Andrićevom mišlju da "riječ laže, a boja nas napušta", Edin je odlučio da svoj život posveti upravo boji i konturi, onome što se osjeća dublje od izgovorenog.

Njegova vezanost za Pariz, koji je prvi put posjetio 1971. godine, krunisana je pola vijeka kasnije Ordenom viteza umjetnosti i književnosti Republike Francuske. Taj "sarajevski vitez" s ponosom je isticao vezu s francuskom kulturom, ali je srž njegovog bića ostala neraskidivo vezana za Sarajevo, grad u kojem je njegova porodica pustila korijenje prije tri stotine godina.

Čuvar olimpijskog plamena

Numankadić nije bio samo umjetnik zatvoren u četiri zida ateljea, već društveni akter i spasilac historije. Kao dugogodišnji direktor Olimpijskog muzeja, odigrao je ključnu ulogu u očuvanju naslijeđa ZOI '84. Kada je u aprilu 1992. godine Vila Mandić postala meta agresorskih granata, Edin je s grupom građana, pod kišom metaka, spašavao eksponate iz vatrene stihije.

Rat ga je oblikovao, ali ne i porazio. Dok su drugi tražili izlaz iz opkoljenog grada, on je pješačio osam kilometara do svog ateljea na Alipašinom Polju kako bi stvarao. U nedostatku boja, okrenuo se konceptu objet trouvé – pronađenim predmetima koji su postajali asemblaži njegove lične historije. Njegovo učešće na Venecijanskom bijenalu 1992. godine s projektom "Svjedoci postojanja" ostaje upisano kao jedan od najvažnijih trenutaka bh. kulturne diplomatije u najtežim vremenima.

Riznica uspomena

Njegov atelje bio je više od radnog prostora, bila je to "kreativna niša" ispunjena knjigama, slikama i predmetima koje mu je bilo žao baciti, jer je u svakom vidio dio životnog mozaika. Ugostio je u njemu svjetska imena poput Susan Sontag i Annie Leibovitz, ali je uvijek ostajao skroman, baštineći onu staru sarajevsku mudrost koju je prepoznao kod Meše Selimovića i Maka Dizdara.

Dobitnik Šestoaprilske nagrade i jedan od osnivača kolekcije Ars Aevi, Numankadić je vjerovao da je umjetnost neuništiva.

- Čovjek postane svjestan koliko je bogatstvo biti živ, imati familiju, hljeb i vodu - govorio je nakon ratnog iskustva, učeći nas da je etika neodvojiva od estetike.

Odlazak Edina Numankadića ustinu jeste kraj jedne velike umjetničke karijere. To je ujedno i odlazak čovjeka koji je svojom plemenitošću i viteštvom dokazao da se i u najmračnijim vremenima može sačuvati svjetlost. Njegovo "Prisustvo" u bh. kulturi, uprkos fizičkom odlasku, ostaje trajno i neizbrisivo.