Za razliku od fudbala, koji je u Bosnu i Hercegovinu prvi put došao za vrijeme Austro-Ugarske, rukomet je za svoje prve „korake“ morao da sačeka završetak Drugog svjetskog rata. Naime, nakon 1945. godine u bivšoj Jugoslaviji počinju se formirati regionalni savezi, koji postaju krovne organizacione kuće rukometa.
U Bosni i Hercegovni, Savez je osnovan sada već davne 1948. godine i od tada počinje aktivnije igranje ovog sporta. Kao i u ostalim sportovima, koji su počeli sa naglim razvojem nakon završetka Drugog svjetskog rata, tako je bilo i sa rukometom koji se u početku igrao izvan dvorana, što danas nije slučaj.
Najveće uspjehe rukomet u Bosni i Hercegovini doživljava sedamdesetih godina prošlog stoljeća, na što su direktan utjecaj imala dva velika događaja. Prvi je svakako uvrštavanje rukometa na Olimpijske igre u Minhenu, 1972. godine, gdje je Jugoslavija osvojila medalju a rukometaši Borca bili među ključnim igračima.
Drugi je titula evropskog prvaka u rukometu koju je osvojio Borac iz Banja Luke 1975. godine. Upravo je Borac iz Banja Luke tokom postojanja Jugoslavije bio najuspješniji rukometni klub iz Bosne i Hercegovine, sa osvojenih sedam titula. Jedan od najzaslužniji za velike uspjehe banjalučke ekipe svakako je bio golman Abas Arslanagić, jedan od najboljih bosanskohercegovačkih rukometaša svih vremena.
Osim Banjalučana, titula prvaka Jugoslavije krasila je i vitrine sarajevskog Željezničara, dok je drugi sarajevski klub, Bosna, osvojio trofej Kupa Jugoslavije a prije toga, kao Milicionar nekoliko je puta uzastopno bio prvak države u "velikom rukometu".
Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, rukomet je kao i drugi ekipni sportovi doživio svoje najteže dane. Klubovi su većinom zamrznuli svoje djelovanje, a četiri godine stagnacije su nanijele ogromnu štetu razvoju ovoga sporta. Da je ova konstatacija tačna govore i u ratu porušene dvorane širom Bosne i Hercegovine, koje su prestale biti domovi rukometa.
Ipak, nakon agresije uslijedili su bolji dani za bosanskohercegovački rukomet. Dvorane u Sarajevu, Visokom, Goraždu, Gračanici, Tuzli, Ljubuškom i našim ostalim gradovima nakon što su uspješno obnovljene, postajale su polahko rukometni bastioni, čemu je svakako doprinijela i reprezentacija Bosne i Hercegovine koja je, kao rado viđen gost, punila dvorane u navedenim gradovima.
Najčešće su rukometni reprezentativci dolazili na korak do plasmana na velika takmičenja, ali tu barijeru ne bi uspješno prolazili. Kompliciran sistem takmičenja godinama nije išao u prilog manjim reprezentacijama, a naša domovina je to značajno osjetila kroz igranje baraža u kojima smo većinom bili autsajderi.
Takva praksa promijenila se odlaskom u Katar, kada je naša reprezentacija u baražu za Svjetsko prvenstvo porazila Island, jednu od najrespektabilnijih evropskih ekipa.
Sutra Bosna i Hercegovina otvara Evropsko prvenstvo susretom protiv favorizirane Švedske, što je dodatni motiv za bh. rukometeše.
Za neke igrače poput Terzića ili Prce, predstojeće prvenstvo će biti i posljenje veliko takmičenje u dresu reprezentacije, što je jedan od izazova za rukometnu reprezentaciju Bosne i Hercegovine, koja će se okrenuti mlađim igračima.
Evropsko prvenstvo koje počinje sutra prilika je za još jedno promoviranje naše domovine na međunarodnoj sceni, te bi i u tom kontekstu eventualni iskorak bio zlata vrijedan.
