I FK “Ðerzelez” je obilježio vrijeme između dvaju ratova kada je u pitanju fudbal u Sarajevu. Bio je to klub muslimanske buržoazije i begovata, kojem su bile privržene muslimanske mase pohodeći stadion na Skenderiji u velikom broju, na kojem je klub igrao svoje domaće utakmice.

“Ðerzelez” je nastupao u ligaškom takmičenju Sarajevskog podsaveza u Prvom i Drugom razredu. U tridesetim je godinama prošlog stoljeća klub u usponu te je bio visoko plasiran u okviru Sarajevskog podsaveza, gdje su dominirali “Sašk”, “Slavija” i “Hajduk”. Najbolji igrač “Ðerzeleza”, kojem je predviđana sjajna fudbalska karijera, bio je Dževdet Mustagrudić poznat po nadimku Dete.

Po sjećanju njegovih suvremenika iz pisanih izvora, saznajemo da je Mustagrudić ostao upamćen kao odličan centarfor sarajevskog muslimanskog kluba. Bio je vrstan tehničar i dribler, ali se isticao i kao efikasan strijelac kada je postizao mnoge odlučujuće golove za svoj tim. Odlikovao se i prodornošću i brzinom, odličnom kontrolom lopte i velikim radijusom kretanja po cijelom terenu. Cijenila ga je ne samo muslimanska publika, koja je uglavnom navijala za “Ðerzelez”, već i ostali ljubitelji fudbala tog vremena. Dobro ga se sjeća i Crnogorac, centarhalf “Budućnosti” iz Podgorice Šefket Methadžović. On je u karijeri bio u duelima s asovima kakvi su bili Stjepan Bobek, Rajko Mitić, Miloš Milutinović, Franjo Velfl, Bernard Vukas...

“Igrao sam protiv mnogo zvijezda ili s njima, ali takvog igrača kakav je bio Mustagrudić više nisam vidio. Brz, mršav, ali žilav, s izuzetno jakim i preciznim udarcem bio je i nenadmašan tehničar. Da nije bilo nesretne sudbine, kada je pred kraj rata poginuo u 21. godini, mislim da bi poslije rata imao veliku možda i reprezentativnu karijeru.”

Hvalospjeve o Mustagrudiću iznosili su i drugi njegovi suvremenici, pa je tako njegove izuzetne fudbalske kvalitete isticao i Zdravko Pavlić, igrač sarajevske “Slavije” prije Drugog svjetskog rata i poslijeratnog “Željezničara”. Također ga se sjećao i legendarni navijač “Sarajeva” Kemal Lakača, koji je u knjizi ovog autora Sarajevski derbi izjavio da je Dževdet Mustagrudić Dete rođeni Sarajlija, stanovao je na Skenderiji, gdje mu je otac imao kafanu. Bio je vrhunski fudbaler s istim stilom igre koji će kasnije prezentirati nezaboravni as FK “Sarajevo” Asim Ferhatović Hase. Igrali su slično, zbog driblinga, građenja lopte i golgeterskih sposobnosti, pričao je Lakača.

Po Šeheru se dugo prepričavala utakmica između sarajevskog “Ðerzeleza” i zagrebačkog “Haška”, odigrana 21. maja 1943. godine na stadionu Skenderija u okviru fudbalskog prvenstva NDH. Domaći tim pobijedio je rezultatom 3:1. Na prepunoj Skenderiji briljirao je centarfor “Ðerzeleza” Dževdet Mustagrudić postigavši dva gola. Pokazujući raskoš svog talenta, nadigrao je svog direktnog čuvara Zlatka Čajkovskog Čika, kasnije istaknutog reprezentativca Jugoslavije.

Navijači “Ðerzeleza” bili su oduševljeni odličnom igrom fudbalera “Ðerzeleza”, posebno njihovog ljubimca Mustagrudića, kojem su skandirali: “Dete, Dete”, a po završetku utakmice nosili su ga na ramenima po terenu i sarajevskim ulicama.

Glas o vrhunskom fudbaleru, mlađahnom Sarajliji Mustagrudiću, brzo se širio i izvan sarajevske čaršije, pa su o njegovom fudbalskom umijeću pričali i igrači “Haška” po povratku u Zagreb. Ubrzo će se za centarfora “Ðerzeleza” zainteresirati uprava višestrukog šampiona Kraljevine Jugoslavije – “Građanskog” iz Zagreba. Trebao im je centarfor jer se dotadašnji vođa navale, reprezentativac August Lešnik, već polahko opraštao od fudbala.

Te 1944. godine stiže i pismo iz Zagreba na sarajevsku adresu Dževdeta Mustagrudića u kojem je stajalo: “Nude nam se Rupnik, Car iz NK ‘Bata’ (Borovo) i Bobek iz NK ‘Ličanin’. Ali, mi bismo rado u našem dresu vidjeli tebe, spremni smo tvome ocu otvoriti kafanu na najprometnijem mjestu u Zagrebu. – NK ‘Građanski’, Zagreb.” Ali, stjecaj okolnosti i nesretna sudbina Dževdeta Mustagrudiča učinili su svoje.

Dete je u međuvremenu mobiliziran u partizanske jedinice i svog prvog ratnog dana, u septembru 1944. godine, izgubio je život prilikom napada na Pazarić kod Sarajeva. Bio je jedini od oko 80 boraca koji je tom prilikom poginuo. Nekoliko dana poslije pogibije, stigla je poruka da se Mustagrudić hitno uputi na jedan od aerodroma u Istočnoj Bosni, da bi odatle bio prebačen u Italiju i priključio se igračima splitskog NK “Hajduk” koji su već nastupali kao tim narodnooslobodilačke vojske.

Nažalost, za Deteta je već bilo kasno, a Sarajevo, Bosna i Hercegovina i Jugoslavija izgubili su perspektivnog fudbalera.

Na kraju, da priču o ovom odličnom igraču “Ðerzeleza” završimo tekstom objavljenim u beogradskom listu Sport davne 1963. godine, pod naslovom Asovi na klupi, gdje je pisalo: “Kada bismo sastavili idealnu reprezentaciju grada Sarajeva, u njoj ne bi bilo mjesta za Franju Lovrića, Ferhatovića, Fazlagića, Vujovića, Osima, Smajlovića, Dusparu... Reprezentacija Šehera bi izgledala ovako: Glazer, Stanković, Brozović, Manola, Pogačnik, Ðajić, Vidović, Muradori (Lovrić), Rajlić (Smajlović), Mustagrudić i Matekalo.”

Potpisnik ovog teksta bio je dugogodišnji novinar i fotoreporter Sporta Dobrosav Popović Singa, inače simpatizer sarajevskog “Željezničara” i dobar poznavalac sarajevskog fudbala. Nekoliko dana nakon ovog teksta, oglasili su se mnogi navijači, stručnjaci i novinari sa svojim prijedlozima tima. Naravno, bilo je raznih sastava, ali u svakom od njih Dževdet Mustagrudić bio je među prvih 11.

Istaknuti igrač navalnog reda FK “Ðerzelez” bio je i Hilmija Porča. Kratak period karijere proveo je u “Sašku”, da bi poslije rata kratko nosio i dres obnovljenog “Željezničara” u prvoj poslijeratnoj generaciji plavih s Grbavice. Od 1937. godine gol “Ðerzeleza” brani Rudolf Kinčić, jedan od najboljih golmana u fudbalskoj historiji Šehera. Prije nastavka karijere u “Sašku”, gdje se dokazao kao veliko pojačanje, Kinčić je bio dugogodišnji uspješni golman “Željezničara” koji je obilježio sportske početke popularnog tima s Grbavice. Hamid Sofradžija ostao je upamćen kao istaknuti igrač juniora i kasnije prvog tima “Ðerzeleza”, gdje je igrao na poziciji halfa u srednjem redu.

Nakon Drugog svjetskog rata, bit će i prvotimac “Željezničara” igrajući u generaciji s golmanom Vrebcom, Imamovićem, Krajncom, Kurtovićem, Radonjićem, Kulovićem, Trbićem, Pašićem... U dresu tima s Grbavice odigrat će i jedan derbi s gradskim rivalom “Sarajevom”. Bilo je to 18. marta 1956. godine, kada se na stadionu Koševo igrao četvrti derbi vječitih rivala u kojem je “Sarajevo” pobijedilo rezultatom 2:0, golovima legendarnog Asima Ferhatovića Haseta. Hamid Sofradžija je ovaj derbi odigrao na poziciji lijevog halfa, igrajući u srednjem redu s Imamovićem i Markom Vrebcem.

Za “Želju” su nastupili i Vrebac, Krajnc, Kočan, Kurtović, Bukvić, Kulović, Tucaković i Pašić. Igrači “Sarajeva” zasluženo su pobijedili na ovoj utakmici, predvođeni legendarnim fudbalerima Franjom Lovrićem, Asimom Ferhatovićem i Ibrahimom Biogradlićem. Hamid Sofradžija je veći dio svoje karijere proveo u studentskom fudbalskom klubu “Bosna”, gdje je igrao amaterski, uz studije na Filozofskom fakultetu. Diplomirao je historiju.

U periodu prije Drugog svjetskog rata bilo je istaknutih klupskih igrača i u drugim bh. klubovima, “Veležu” iz Mostara, “Borcu” iz Banje Luke, “Slobodi” iz Tuzle... Mostarski “Velež” bio je omiljen i atraktivan klub koji se rado gledao. Tokom svoje bogate historije, još od osnivanja 1922. godine, u svojim je redovima imao mnoge istaknute igrače reprezentativnih dometa.

Do Drugog svjetskog rata takmičio se u lokalnom fudbalskom prvenstvu Mostarskog podsaveza i bio je uz JŠK “Mostar” i NK “Zrinski” najbolji fudbalski klub u Mostaru i Hercegovini. “Velež” je bio radnički klub koji je djelovao pod velikim utjecajem Komunističke partije. Vlast tadašnje Kraljevine Jugoslavije znala je da KPJ ima veliki upliv u djelovanje “Veleža”, pa je u više navrata zabranjivala aktivnost kluba. Istu sudbinu dijelili su i ostali radnički klubovi u Bosni i Hercegovini, prije svega oni najistaknutiji s brojnim članstvom, kao što su “Željezničar”, “Borac”, “Sloboda”...

Prije Drugog svjetskog rata nastupali su u raznim generacijama za “Velež” mnogi vrsni igrači. Pamte se golman Jakov Jaša Šantić, zatim igrači Mehmed Meha Trbonja, Haldum Leo Hrvić i drugi. Jakov Šantić, za raju Jaša, još kao tinejdžer priključuje se podmlatku “Veleža”, gdje skreće pažnju kao talentiran i perspektivan golman. Kasnije postaje dugogodišnji čuvar mreže prvog tima, za koji će braniti sve do zabrane sportske aktivnosti kluba 1940. godine. Visok i korpulentan bio je gospodar šesnaesterca, gdje je smjelim i odličnim intervencijama zaustavljao udarce igrača protivničkih timova.

U tadašnje vrijeme amaterizma, uz bavljenje fudbalom bio je zaposlen kao bravar u željezničkoj ložionici u Mostaru. Zbog aktivnosti u ilegalnom radničkom i revolucionarnom pokretu uhapšen je od režima NDH i ubijen 1941. godine. Mehmed Trbonja, za raju Meha, postao je još za života legenda grada na Neretvi kao prijeratni istaknuti fudbaler, ali i narodni heroj iz Drugog svjetskog rata. Upamćen je kao igrač veznog reda i organizator igre na sredini terena te suptilni tehničar.

Fudbalom se počeo baviti još u dječačkim danima u svojoj mahali Carini, gdje je svakodnevno trčao za krpenjačom, a kasnije i pravom loptom. Slijedi odlazak u juniore “Veleža”, a zatim i igre u prvom timu matičnog kluba. Zbog svoje revolucionarne djelatnosti u komunističkom pokretu bio je proganjan od tadašnjih vlasti u Kraljevini Jugoslaviji i u vrijeme režima NDH.

Učesnik NOB-a, nakon rata proglašen je za narodnog heroja i radio kao funkcioner u Službi državne bezbjednosti. Iako je bio ratni vojni invalid, nastavlja igrati u matičnom klubu neko vrijeme, da bi nakon završetka igračke karijere ostao u matičnom “Veležu” na raznim funkcijama u upravi. Haldum Leo Hrvić pripada krugu najvećih legendi FK “Veleža”. Imao je dugu igračku karijeru koja je počela prije Drugog svjetskog rata, još u juniorskom timu “Veleža”, kada je i zapažen njegov talenat. Upamćen je kao igrač odlične tehnike i robusnih prodora poslije kojih bi tresao protivničke mreže. Kao mlad fudbaler, imao je mnoge ponude od drugih većih klubova, ali je on ostajao vjeran svom matičnom klubu.

Pored uspješne dugogodišnje karijere fudbalera u “Veležu”, nastavio je raditi i kao trener i tehnički direktor. Velike su njegove zasluge što je “Velež” bio dugogodišnji stabilan prvoligaški klub u bivšoj Jugoslaviji, u čijim su redovima nastupali mnogi istaknuti fudbaleri i državni reprezentativci. Leo Hrvić bio je dugogodišnji kapiten od autoriteta kojeg su izuzetno cijenili igrači, ali i navijači. Pred kraj svoje trenerske karijere posvetio se radu s juniorima, gdje je imao odlične rezultate.

Istaknuti fudbaleri “Veleža” u vrijeme prije Drugog svjetskog rata bili su i golmani Damjan Lojpur i Boro Čečez te igrači Remzija Džinović, Mile Barbarez, Hilmija Trebović, Kemal Arpadžić, Ilija Terzić, Rade Šuman, Muhamed Hadžiomerović, Sulejman Gušanac, Vjeko Bošković, Fadil Buturović, Šefkija Ćemal, Šerif Husrefović... Tu je i Ivo Ćorić igrač i dugogodišnji trener koji je postavio temelje za reaktiviranje “Veleža” u poslijeratnom periodu. Bio je prvi trener poslije 1945. godine.

Reprezentativni fudbaleri ponikli na prostorima BiH bili su i čuveni sarajevski golmani Sergej Demić i Franjo Glazer. Obojica će svoje uspješne golmanske karijere početi u Radničkom fudbalskom klubu “Hajduk”, koji je svoje domaće utakmice igrao na stadionu Skenderija. FK “Hajduk” je osnovan 1912. godine od strane sarajevskih radnika, pretežno zaposlenih u Glavnoj željezničkoj radionici, ali su njegov dres nosili i radnici zaposleni u ostalim sarajevskim firmama.

Po izbijanju rata 1914. godine prestaje sportska aktivnost “Hajduka”. Zanimljivo je da je na dan sarajevskog atentata na prijestolonasljednika Franca Ferdinanda, 28. juna 1914. godine, “Hajduk” igrao utakmicu u Slavonskom Brodu s ekipom “Marsonije”, pa je austrougarska policija upadom u igralište u desetoj minuti prekinula utakmicu, rastjeravši igrače i publiku.

Nakon završetka rata, “Hajduk” reaktivira svoju sportsku aktivnost održavajući treninge i igrajući utakmice na igralištu kod Željezničke radionice, a kasnije na stadionu Skenderija. FK “Hajduk” je u Sarajevskom podsavezu bio po rejtingu treći klub u Šeheru, iza “Slavije” i “Saška”, ali bi povremeno bilježio pobjede protiv ovih dvaju najboljih bh. klubova. Time je prvenstvo postajalo interesantnije, pa se obično prvak nije znao do posljednjeg kola.

Ipak, gotovo je redovito “Hajduk” na tabeli prvog razreda Sarajevskog podsaveza i Sarajevske podsavezne lige bio trećeplasirani, pa je dobio epitet “vječiti treći”. Interesantno je da je “Hajduk” bilježio mnoge pobjede na raznim turnirima za pehar iako nije imao sreće postati prvak u ligaškom prvenstvu kao “Sašk” i “Slavija”, niti je bio učesnik u takmičenju Savezne prve lige Kraljevine Jugoslavije. Mnogi historičari sporta, novinski hroničari, igrači, treneri i navijači, sve savremenici Glazerove fudbalske karijere, ostavili su predanje da je bivši golman sarajevskog “Hajduka”, taj nekadašnji dječak odrastao na Skenderiji u sarajevskoj Ulici Podtekija, bio jedan od najboljih čuvara mreže ne samo na prostoru bivše Jugoslavije već Evrope i svijeta.

Imao je sve epitete odličnog golmana, mirnoću i koncentraciju, apsolutnu kontrolu šesnaesterca, sigurne visinske intervencije s dalekim boksingom lopte, refleks i gipkost, odbrane visokih i niskih lopti, dugo degažiranje te još mnogo toga što je ulijevalo sigurnost njegovim odbrambenim suigračima i cijelom timu. Bio je veliki majstor za odbranu penala, a prema zvaničnoj statistici iz Fudbalske enciklopedije (Beograd 2006), od 94 kaznena udarca s bijele tačke, odbranio je čak 73.

U svojim memoarskim pričama i sjećanjima u mnogobrojnim intervjuima, Franjo Glazer je posebno apostrofirao svoje fudbalske početke i djetinjstvo u Ulici Podtekija 9, u neposrednoj blizini ondašnjeg stadiona Skenderija, a gdje se danas nalazi KSC Skenderija. Braneći golove dvaju najboljih klubova u Kraljevini Jugoslaviji u takmičenju elitne Prve lige, imao je ukupno i 35 reprezentativnih nastupa, uživajući puno povjerenje ondašnjih selektora Veljkovića, Simonovića, selektorske komisije u sastavu Miodragović, Šuste i Pleše, te Nikolića i Popovića.

Poslije Drugog svjetskog rata, na kraju svoje aktivne igračke karijere, Glazer će braniti za novoformirane klubove “Partizan” iz Beograda te “Mornar” iz Splita. Od 1949. godine legendarni se golman posvećuje trenerskom pozivu, vodeći s klupe nekoliko fudbalskih ekipa u bivšoj Jugoslaviji, a od bh. klubova trenirao je “Velež” iz Mostara.