Milione maraka skrhala je „međunarodna zajednica“ u reformu Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Na stotine eksperata sa astronomskim dnevnicama špartalo je Sarajevom „reformišući“ tu instituciju, postavljeno je na stotine okruglih stolova i stolica, na stotine radionica, ulupani su milioni maraka u brojne NGO i medijske projekte.

Rezultat? Sa dužnosti glavnog tužioca letio je, s noge na nogu, svaki glavni tužilac.

Jedan je hodao po kafanama sa dilerima oružja, drugi je više vremena provodio po Parizu nego u Sarajevu, treća je, friško otpuštena, prvo iznajmila vlastite poslovne prostore pa se onda posvetila discipliniranju političara „sa druge strane“ ali i peglanju karaktera Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Uveliko potpomognuta Dodikovim haromikašem koji je godinama uništavao VSTV. I tužiteljima koji su, umjesto da istražuju i optužuju ratne zločince i kriminalce, išli u inozemstvo isljeđivati jutjubere.

Takvo Tužilaštvo BiH bavilo se uglavnom širenjem službenih prostorija u nekadašnjoj kasarni i zapošljavanjem desetina novih službenika koji su napredovali u karijeri shodno visini vlastite štikle. U međuvremenu, žurno je Tužilaštvo zatvoreno za javnost, istrage ratnih zločina počinjenih prije tri decenije trajale su godinama, sudski su procesi iscrpljivani stotinama svjedoka i kada bi bili okončani uglavnom su završavali bijegom osuđenika a nerijetko i oslobađajućim presudama.

Jer i nakon višegodišnje istrage tužitelji nisu uspijevali dokazati čak ni one zločine za koje i danas postoje živi svjedoci.

No, uporedo sa „reformom“ dešavao se zanimljiv proces. Tužiteljstvo se uživjelo u ulogu revizora historije. Postavili su se iznad Haaga pa su odlučili odgovornost za Agresiju i ratne zločine „spustiti na niži nivo“, ispeglati i razbacati je na sve strane. Promijeniti kompletan narativ o Agresiji u priču o građanskom ratu u kojem su svi činili zločine. U kojem su Kazani isto što i Srebrenica. 

Za najteže ratne zločine počinjene nad Bošnjacima Tužilaštvo ili nikoga nije procesuiralo ili je optuživalo izvršioce zločina, vojnike ili stražare u zatvorima. Sa druge strane, za granatu ispaljenu na naseljeno mjesto optuživali su komandante korpusa, za ubistva iz prvih dana Agresije komandante policije.

I onda su naprasno, nakon četiri godine „istrage“, nakon što je Haag taj slučaj odbacio nazivajući vojnu kolonu pravim imenom, legitimnim vojnim ciljem (jer ako je mostarski Stari most legitimni vojni cilj onda je to itekako i vojna kolona)  odlučili dodatno potpiriti vatru koja gori otkako ju je raspalio Milorad Dodik svojom politikom obesmišljavanja države i njenih institucija kako bi secesiju predstavio kao spasonosni izlaz.

Odlučili su optužiti skoro pa kompletno vojno i policijsko rukovodstvo Republike Bosne i Hercegovine iz 1992. godine.  Jutros je, naime, objavljeno kako je tužilac Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva Bosne i Hercegovine podigao optužnicu protiv 10 osoba u predmetu "Dobrovoljačka". Optuženi su Ejup Ganić, Zaim backović, Hamid Bahto, Hasan Efendić, Fikret Muslimović, Jusuf Pušina, Bakir Alispahić, Enes bezdrob, Ismet Dahić I Mahir Žiško.

Kako stoji u saopćenju, “optuženi se terete da su u okviru svojih funkcija i ovlaštenja u vojnim, policijskim i civilnim strukturama, zajedno sa svojim podređenima, planirali, podstrekavali i izvršili napad na nebranjenu mješovitu kolonu vojnika i civila zaposlenih u bivšoj JNA, pod pratnjom mirovnih snaga UN-a, te nisu spriječili ubistva i ranjavanja vojnika i civila, propustili da kazne izvršitelje ubistava i ranjavanja, mučili i nečovječno postupali prema zarobljenim vojnicima, nisu spriječili ni kaznili izvršitelje, kao i pomagali počiniteljima nakon izvršenog zločina.”

Optužnica Tužilaštva BiH odnosi se na događaje od 03.05.1992. godine, a prikupljeni su dokazi koji se odnose na stradanje osam ubijenih žrtava sa utvrđenim identitetom, među kojima ima i civila i sanitetskog osoblja, ranjavanje 24 osobe, zarobljavanje više desetina vojnika i civila koji su mučeni i zlostavljani, dodaju iz Tužilaštva.

Kako ovih dana podsjećaju ovdašnji mediji, Haag je još u junu 2003. godine dopisom koji je potpisala glavna tužiteljica Carla del Ponte obavijestilo Trivuna Jovičića, oficira Republike Srpske za vezu sa Tribunalom u Hagu da prema međunarodnim standardima nema dovoljno dokaza da se u Dobrovoljačkoj desilo teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava. Radilo se o aktu agresije i o legitimnom činu samoodbrane jer je vojna kolona bila legitimni vojni cilj.

Ali džaba. U trenutku kada ništa Dodiku ne polazi za rukom, kada se čitav svijet okrenuo protiv njega, kada se nalazi pod sankcijama, kada njegov patron iz Kremlja gubi rat u Ukrajini, kada mu se entitetska privreda raspada i stenje, uskače njegov rezervni igrač sa klupe i daje mu malo zraka. Daje mu malo prostora da priču okrene na drugu stranu i skrene pažnju sa izolacije u koju je doveo pola države.

Tužilaštvo BiH je 2012.godine obustavilo istragu protiv Ejupa Ganića, Jovana Divjaka i još 12 bivših vojnih i policijskih funkcionera zbog nedostatka dokaza. Sada se, eto, opet sjetilo Dobrovoljačke i taj će slučaj okončati kao i svaki sličan prije njega. Mrcvarenje u sudnici trajat će godinama, koštat će nas milione maraka i na kraju rezultirati oslobađajućim presudama.

Ne smije se, u cijeloj ovoj priči, zaboraviti još jedna važna stvar. Tužilaštvo koje je podiglo optužnice za slučajeve Veliki park i Dobrovoljačka nije optužilo nikoga za zločine počinjene tokom 1425 dana Opsade Sarajeva. I to možda najbolje govori o karakteru ove institucije. Nije optužilo nikoga za ubistva više od hiljadu sarajevske djece.

Podsjetimo na samo neke činjenice iz istraživanja Merise Karović-Babić i Zilhe Mastalić-Košuta sa sarajevskog Instituta za istraživanje genocida i ratnih zločina. Ispred porodične kuće u ulici Sedrenik 9. juna ubijena su granatom braća Bojadži, Mirza i Fehim, i njihova amidžična Amina. U ulici Novi rezervoar, u naselju Vogošća, trećeg jula 1992. godine, dok su brali trešnje, granatom je ubijeno troje djece.

U Humskoj ulici 19. januara 1993. godine ubijeni su granatom brat i sestra, Đulijeta i Elvedin Ljuma a 12. septembra 1993. godine granata ispaljena s Trebevića eksplodirala je na pločniku ispred stambene zgrade. Ubijeni su Aida Grozdanić i Eldin Gvožđar. Nakon donošenja rezolucije Vijeća sigurnosti UN od 6. maja 1993. godine, kojom se Sarajevo proglašava sigurnom zonom, desilo se više od 40 masovnih ubistava djece i više od 150 pojedinačnih ubistava djece.

I nakon rezolucije iz juna 1993. godine, koja govori o zaštiti civila u sigurnim zonama, zločini su nastavljeni. 26. juna 1993. godine dogodio se zločin u Bakarevićevoj ulici, ubijeno je šestero djece koja su se igrala u dvorištu. Agresor je gađao djecu u školama koja su bila zaštićena mjesta međunarodnim humanitarnim pravom. Takav zločin dogodio se 9. novembra 1993. godine u OŠ “Prvi maj” na Ali‑pašinom Polju. Ubijena su tri učenika i njihova učiteljica.

Narednog dana desio se masovni zločin na platou ispred škole “Žrtava fašizma”, kada je ubijeno petero djece. Na Alipašino Polje je ispaljeno nekoliko granata 22. januara 1994. godine, kada je ubijeno šestero djece na sankanju. Granata je ispaljena iz blizine Zavoda za slijepe u Nedžarićima.

Osim granatiranjem, djeca su ubijana i snajperima. U Sarajevu je, prema dosadašnjim istraživanjima Instituta, od ukupnog broja ubijene djece, deset posto ubijeno snajperom. Istraživanja su također pokazala da je najveći broj djece ubijene snajperom gađan u glavu i predio oko srca, što jasno pokazuje namjeru.

Dječak Amar Vuk ubijen je na spavanju. Sedin Ivazović pogođen je u sljepoočnicu. Amir Kerla pogođen je u glavu. Sead Lagumdžija pogođen je u trenutku dok je pokušavao pomoći ranjenom prijatelju. Kemal Ligata ubijen je dok je držao krišku hljeba u ruci, snajper ga je pogodio u oko. Jasenka Mašić pogođena je u vrat. Nermin Divović dječak je pogođen snajperom u glavu pored transportera UN-a. Snajperista je prvo pogodio njegovu majku Dženanu, metak joj je prošao kroz stomak i ubio njenog sina.

Odbrana Stanislava Galića u postupku pred sudom u Hagu tvrdila je da snage Sarajevsko‑romanijskog korpusa uopće nisu imale snajpere.

Od svih komandanata Sarajevsko-Romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, u Haagu su procesuirana samo dvojica – Galić i Milošević. Pukovnik Vojske Jugoslavije Tomislav Šipčić, u čije je vrijeme ubijeno najmanje 105 djece, nije procesuiran niti je ikada podignuta optužnica, kao ni protiv Vojislava Đurđevca, koji je umro 2004. godine.

Porazna je činjenica da komandanti SRK na nižim nivoima ili direktni izvršitelji nikada nisu sudski procesuirani. Sarajevo se samo djelomično ili veoma šturo spominje i za najveće zločine počinjene u Sarajevu niko nije odgovarao.