Trenutna slika koja dominira globalnim energetskim tržištima može se, na prvi pogled, protumačiti kao slika iznenađujuće smirenosti i kontroliranog optimizma. Poruke o koordinaciji i sigurnosti snabdijevanja, iznesene na ministarskom sastanku Međunarodne agencije za energiju, zajedno sa sporazumima potpisanim na LNG2026 u Kataru, predstavile su tržištu snažnu percepciju sigurnosti snabdijevanja.

U međuvremenu, strukturalna sigurnost koju pružaju dugoročni ugovori o tečnom prirodnom plinu (LNG) također je pojačala ovu percepciju, stvarajući uvjerenje da akteri mogu upravljati kratkoročnim šokovima.

Ipak, neki ozbiljni geopolitički rizici se akumuliraju ispod površine. Posebno je upečatljivo da se ovaj osjećaj ugode pojavio u vrijeme eskalirajućih tenzija između Washingtona i Teherana, a pregovarački proces i dalje nosi neizvjesnost.

Ključni razlog zašto je ova smirenost u cijelom sektoru iznenađujuća leži u sve tvrđoj retorici i obostrano čvrstim zahtjevima na liniji Washington-Teheran. Dok Washington zahtijeva od Irana da značajno ograniči svoj nuklearni program i u potpunosti se pridržava međunarodnih inspekcija, Teheran postavlja ukidanje sankcija i uklanjanje ekonomskog pritiska kao preduvjet. Ovakvo recipročno pozicioniranje sužava prostor za pregovore i, istovremeno, dovodi do procesa gdje projekcija moći postaje sve vidljivija.

U ovom trenutku, jedinstvena vojna sposobnost SAD-a na globalnom nivou dolazi do izražaja, ne samo kao instrument intervencije već i kao pažljivo kalibriran mehanizam odvraćanja. Pozicioniranjem svog vojnog prisustva i operativnih sposobnosti na kontroliran i odmjeren način, bez direktnog sukoba, Washington želi poslati jasnu poruku moći drugoj strani, dok istovremeno održava tenzije pod kontrolom.

Ovaj pristup proizlazi ne samo iz posjedovanja elemenata tvrde moći, već i iz strateške procjene kada i kako koristiti tu moć. Iz tog razloga, još je značajnije da energetska tržišta ove događaje procjenjuju kao ograničen i skaliran faktor rizika, uprkos prisutnosti tako visoke vojne sposobnosti i diplomatskih tenzija na terenu.

Zaista, nafta Brent je premašila prag od 70 dolara i čini se da se stabilizirala u rasponu od 71-72 dolara. Ovo povećanje ukazuje na to da je geopolitička rizična premija dodana cijenama. Međutim, iznenadni i oštri skokovi primijećeni tokom prethodnih kriza još se nisu dogodili. Uprkos privremenim i djelomičnim ograničenjima uvedenim zbog vojnih vježbi u Hormuškom tjesnacu, nije došlo do trajnih poremećaja u međunarodnom energetskom prometu i fizički tokovi snabdijevanja su uglavnom nastavljeni.

Slična smirenost vlada na tržištima prirodnog plina i LNG-a. Nastavak isporuka katarskog LNG-a prema planu jača percepciju kontinuiteta snabdijevanja, posebno za evropska i azijska tržišta. Sporazumi potpisani pod LNG2026, fokusirani na dugoročne prodajne ugovore i sigurnost snabdijevanja, ne eliminiraju potencijalne pritiske na cijene na spot tržištu, ali pružaju funkcionalan mehanizam zaštite koji ograničava transformaciju šokova u sistemsku paniku u cijenama.

Iako iranski proizvodni kapacitet ostaje teoretski važna varijabla, u sadašnjoj fazi nije stvorio odlučujući prekid ni u fizičkim tokovima ni u ponašanju cijena. Ova slika ne ukazuje na fazu kriznih cijena, već na period kalibrirane rizične premije. Iako geopolitičke tenzije ostaju visoke, energetska tržišta ove tenzije ne procjenjuju kao sistemski šok, već kao područje neizvjesnosti kojim se može upravljati.

U tom kontekstu, Turska je ubrzala svoje korake prema diverzifikaciji snabdijevanja plinom i primjetno produbila trgovinu LNG-om sa SAD-om. To stvara značajnu prednost za Ankaru u smislu sigurnosti snabdijevanja i fleksibilnosti cijena.

Međutim, ako pregovori duž osi Washington-Teheran donesu negativne ishode, ostaje neizvjesno u kojoj mjeri i na koji način bi Iran koristio energetske karte koje posjeduje. Iako je direktan prekid snabdijevanja od Irana malo vjerovatan, stvaranje indirektnih efekata kroz korake koji bi povećali regionalne tenzije ističe se kao vjerovatniji scenarij. U ovom trenutku, energetski tokovi koji prolaze kroz Hormuški tjesnac postaju posebno kritični.

Turska i Katar ističu se kao dva važna balansirna elementa u ovoj jednačini. Dok neprekinuti nastavak katarskog izvoza LNG-a ostaje temeljni izvor povjerenja za evropska tržišta, sposobnost Turske da preuzme ulogu fleksibilnog tranzitnog i trgovačkog čvorišta kroz svoju plinsku mrežu i LNG infrastrukturu može poslužiti kao kritična zaštita u upravljanju mogućim šokovima, piše Daily Sabah.

Međutim, bilo kakav poremećaj u Hormuškom tjesnacu mogao bi direktno utjecati na protoke katarskog LNG-a, oslabiti sigurnost snabdijevanja Evrope i stvoriti pritisak na cijene. U takvom scenariju, dok se evropsko tržište može okrenuti agresivnijoj potražnji za LNG-om, Turska se može suočiti s rastućim troškovima, ali istovremeno preuzeti veći obim i strateškiju ulogu u skladu sa svojim ciljem da postane trgovačko čvorište. Stoga, Turska-Katar mogu postati određujuća os u smislu sigurnosti snabdijevanja i kapaciteta za balansiranje tržišta tokom perioda krize.

Slučaj koridora Zangezur, koji je prvobitno zamišljen kao transportni i trgovinski projekt duž linije Azerbajdžan-Armenija, ali se kasnije razvio u "Trumpov koridor" zbog konkurencije velikih sila i utjecaja SAD-a, jasno pokazuje kako su energija i geopolitika isprepletene. Slično pitanje može se danas postaviti za Hormuški tjesnac: može li ovaj uski prolaz, koji čini srce globalnih tokova nafte i LNG-a, nadići puko fizičko značenje i pretvoriti se u "Trumpov tjesnac", kojim upravljaju SAD?

Energetske politike SAD-a nadilaze njegov identitet proizvođača i transformiraju se u strateški instrument koji upravlja geopolitičkim rizicima, percepcijama sigurnosti snabdijevanja i cijenama. U tom okviru, kontrola Hormuza ne procjenjuje se kroz direktnu vojnu dominaciju, već kroz kapacitet da se odredi rizična premija na globalnim energetskim tržištima, da se stekne prednost u LNG konkurenciji i indirektno oblikuje smjer trgovinskih tokova. U takvom scenariju, uloga Irana ne bi ostala kao aktera koji u potpunosti zatvara koridor, već kao balansirnog elementa koji podiže napetost na ovoj geopolitičkoj sceni i utječe na cijene. Stoga, pitanje hoće li Hormuz postati Trumpov tjesnac odnosi se na dublju raspravu o moći u vezi s tim ko određuje psihologiju i smjer energetskih tržišta, a ne na fizičku kontrolu.