Objava desetogodišnjeg Nacionalnog svemirskog programa od predsjednika Republike Turske Recepa Tayyipa Erdoğana u utorak, 9. februara 2021. godine, sasvim sigurno nije ostavila nikog ravnodušnim u Turskoj (i šire), ali o reakcijama malo kasnije. Dvije godine nakon osnivanja decembra 2018, Turska svemirska agencija (Türkiye Uzay Ajansı – TUA) pripremila je ambiciozan, ali ostvariv plan Nacionalnog svemirskog programa pojednostavljeno predstavljenog u deset strateških ciljeva.

Sudeći po reakcijama (o kojima malo kasnije), dosta je stvari “izgubljeno u prijevodu”, što doprinosi nerazumijevanju kako širine vizije programa, tako i njegovog strateškog značaja. Stoga, nije zgoreg nabrojati te ciljeve. Valja također napomenuti da oni nisu linearno poredani u (budućem) vremenu, nego će se na njima raditi simultano.

Kao prvi cilj koji će se ostvariti 2023. godine i na najbolji način obilježiti stogodišnjicu Republike jeste “prvi kontakt s Mjesecom”. Ova pomalo zbunjujuća formulacija u stvarnosti znači slanje letjelice, odnosno “nacionalne i autentične hibridne rakete uz međunarodnu saradnju” koja će na Mjesec najvjerovatnije transportirati neku vrstu istraživačke sonde i koja će sletjeti “tvrdo” – tehnološki manje zahtjevno od tzv. mehkog slijetanja. Zapravo, kada je o Mjesecu riječ, to prvo slijetanje samo je prva faza misije vezane za Zemljin prirodni satelit. “Kada izvršimo ovaj zadatak, mi ćemo biti jedna od zemalja koje su uspjele doći do Mjeseca i prikupit ćemo potrebne informacije za drugu fazu misije”, rekao je predsjednik. U drugoj fazi, čije je ostvarenje predviđeno za 2028, mehko slijetanje izvršit će se vlastitim raketama, a time će se Turska pridružiti grupi rijetkih zemalja koje mogu voditi naučne aktivnosti na Mjesecu.

Drugi cilj jeste kreiranje globalnog “brenda” ili robne marke za satelite sljedeće generacije. Koincidentalno (?), prošlog je petka objavljena vijest da će Turska vazduhoplovna i svemirska industrija (TUSAŞ) izvršiti prvi izvoz iz domena svemirske tehnologije satelitskim projektom prilagođenim Argentini. TUSAŞ je centar tehnologije, dizajna, razvoja, proizvodnje i integracije vazduhoplovnih i svemirskih sistema koji, uz mnoge podružnice, proizvodi avione, helikoptere, dronove i satelite. Dakle, u neku ruku, može se reći da je rad na ostvarenju drugog cilja već počeo, ali ono što je zapravo najavljeno jeste da će se aktivnosti satelitske proizvodnje sakupiti pod jedinstvenu koordinaciju Turske svemirske agencije.

Treći cilj jeste razvoj “regionalnog sistema pozicioniranja i vremenskog određivanja”. Opet ovako formulirano za mnoge nije prepoznatljivo ono što skoro svaki vlasnik “pametnog” mobitela koristi (skoro) svakodnevno, a poznato je po skraćenici GPS ili globalni pozicioni sistem. Ovdje je doduše riječ o (za sada) regionalnom sistemu. Stratešku važnost ovog projekta nemoguće je precijeniti. Unatoč tome što Kina, Rusija i EU imaju vlastite globalne pozicione sisteme, praktično cijeli svijet koristi američki, odnosno sistem koji je razvijen i u vlasništvu je američke vojske, iz jednostavnog razloga što je besplatan. Uzgred, ta “besplatnost” jako podsjeća na besplatnost društvenih mreža i sada već nepodnošljivu kontrolu (čitaj, cenzuru) javnog diskursa na njima. Kad rekoh “cijeli svijet”, nisam bio baš najprecizniji – američka vojska u bilo kom trenutku može prekinuti pristup sistemu zemlji ili zemljama koje joj nisu po volji, kao što je to slučaj sa Sjevernom Korejom i Iranom.

Imati vlastiti pozicioni sistem ogroman je korak ka nezavisnosti, što je Erdoğan naglasio, dodavši da “će to utrti put za razvoj vlastitih preciznih navigacijskih aplikacija u odbrani, poljoprivredi, urbanizaciji i razvoju autonomnih vozila”.

Četvrti cilj jeste uspostaviti pristup svemiru osnivanjem vlastite svemirske luke. Turska geografski nije povoljna za lansiranje svemirskih letjelica – gusto je naseljena i nije blizu ekvatora, pa će stoga sarađivati sa savezničkim zemljama u najpogodnijim oblastima.

Investiranje u svemirsku meteorologiju, što je peti cilj, također je korak ka nezavisnosti. Sunčane oluje mogu oštetiti ili uništiti satelite. Telekomunikacijski sateliti, pa čak i GPS sateliti mogu biti onemogućeni tokom sunčanih oluja. Sada Turska ovisi o SAD-u za informacije o svemirskoj meteorologiji.

Povećanje broja opservatorija i moguće razvoj radioteleskopa, odnosno obima astronomskih promatranja i praćenja svemirskih objekata sa Zemlje jeste šesti zacrtani cilj. Teleskop ogledala prečnika 4 metra uskoro će biti završen u planinama blizu Erzruma.

Stvaranje “ekosistema” svemirske industrije i osnivanje zone za razvoj svemirske tehnologije logični su ciljevi koji proizlaze iz prethodnih, kao i deveti – razvoj efikasnih i kompetentnih ljudskih resursa na polju istraživanja svemira, odnosno obrazovanje kadrova.

Najzad, deseti cilj jeste poslati turskog državljanina u svemir. Često se rečenica tu završava ostavljajući mnogo nedoumica. Naime, ono što je izostavljeno preranom upotrebom tačke jeste “u okviru naučne misije”. Pošto je godina za ostvarenje tog cilja 2028, nekim kratkim spojem mnogi su došli do zaključka da će to biti u okviru misije na Mjesec, što jednostavno nije rečeno. No, sve u svemu, to navedene ciljeve, uključujući posljednji, ne čini ništa manje uzbudljivim. Naprotiv.

Ovakvi planovi, zapravo vizije u dometu ostvarljivosti, nisu i ne mogu biti stvar dnevne politike, pa ni predmet partijskog prepucavanja, odnosno ne bi trebalo da budu. Time ne želim da kažem da su iznad kritike. Međutim, jedno je konstruktivna kritika, a sasvim drugo poplava autoorijentalističkih klišea o nesposobnosti Turske da ih ostvari, što je predvidivo bila jedna od (skoro pa refleksnih) reakcija opozicije. Naravno da su cinici izmilili iz (vlastite) crvotočine omalovažavajući Nacionalni svemirski program.

Neshvatanje značaja ili odbijanje da se shvati značaj programa možda se najbolje ogleda u glupom pitanju i blentavoj propoziciji poznatog novinara Fatiha Altaylija u kolumni u dnevniku Habertürk: “Zašto idemo na Mjesec? Koja naučna studija, iz kojeg ekonomskog razloga? Ili se samo ide klanjati namaz u svemiru?” Naravno, to pitanje i blentava propozicija mu ne bi pala napamet glede Evropske svemirske agencije ili izraelskog neuspjelog pokušaja da spuste sondu na Mjesec. Uzgred, na sajtu Evropske svemirske agencije (ESA) piše: “Lunarna avantura se uzdiže nad evropskim horizontom istraživanja. ESA se udružuje s međunarodnim partnerima kako bi ljude vratila na Zemljin prirodni satelit. Nakon više od četiri decenije, Mjesec je ponovo u središtu pozornosti svemirskih agencija širom svijeta kao odredište kako za robotske misije, tako za istraživačke misije s ljudima.”

Najbedastija vrsta reakcije (opet predvidivo) dolazi od lidera Narodne republikanske partije (CHP) Kemala Kılıçdaroğlua – to je sve “bajka” koju Erdoğan valja kako bi skrenuo fokus sa stvarnih problema. Dobro, dijelovi njegove sve manje publike (CHP se cijepa po šavovima) mogu u takvo nešto povjerovati. Oni su ionako delegirali misaoni proces Kılıçdaroğluu i ekipi. No, najtragičnije je kada u to povjeruje žurnalista Süddeutsche Zeitunga stacioniran u Istanbulu (Tomas Avenarius) i to valja njemačkim čitaocima. Mislim se, gospodo, imali ste 40 godina da upoznate Recepa Tayyipa Erdoğana kao političara, ali niste uspjeli. Da, Erdoğan je majstor kanalisanja javnog diskursa (to je umijeće politike), ali nikad se nije igrao ovako velikim stvarima u svrhu dnevne politike i nikada nije prekršio obećanja. Gospodo, sjedite, jedan!

Zaboravljena je činjenica da je američki svemirski program “Apollo”, čiji je cilj bio ljudska misija na Mjesecu, a koji je, u maju će biti 60 godina, pokrenuo predsjednik John F. Kennedy, imao oštru opoziciju. Zapravo, podrška programu od američkih građana uvijek je bila manjinska. Tek 20 godina nakon slijetanja na Mjesec većina je počela smatrati da je “bilo vrijedno”. Protivljenje skupom programu uglavnom je bilo bazirano na neriješenim socijalnim pitanjima. Nešto što dio opozicije pokušava prodati sada u Turskoj. Međutim, postoji vrlo bitna razlika – građani SAD ni tada, kao uostalom ni dan-danas, za razliku od turskih građana, nemaju opće zdravstveno osiguranje.

“Noge će nam biti na Zemlji, ali oči na svemiru. Naši će korijeni biti u Zemlji; naše grane će biti gore na nebu”, rekao je prilikom inauguracije Nacionalnog svemirskog programa Turske predsjednik Erdoğan. Riječi vizionarskog poetskog pragmatizma.