U Koraju, u Kalat Mahali, godine 1930. rođena je moja rahmetli majka.

Kratko je živjela u Koraju.

Spletom okolnosti, ispostavit će se sretnih za nju, nakon svršetka Drugog svjetskog rata seli s porodicom iz spaljenog Koraja u Tuzlu i sedam narednih decenija, u svakom smislu plodonosnih, provodi u ovom gradu.

Inače, rodna mahala moje majke naslanja se na Donju Mahalu i glasovitu Atik džamiju u njoj, dijeli ih Kalaćanski potok, nalazi se na istočnoj, brdovitoj strani mjesta i upečatljivo dominira nad cijelim krajolikom.

Majka mi je pričala, a hroničar Koraja Alija Hamzić još više i temeljitije, kako i zbog čega je ova mahala dobila takvo ime, te su oboje navodili predaju koja je u narodu ostala do danas, a, navodi Hamzić u jednom od svojih hroničarskih tekstova, ovu narodnu predaju zabilježio je i objavio godine 1903. u Glasniku Zemaljskog muzeja Alija Ćatić, u to vrijeme učitelj u Koraju:

“Priča narod kada je Fatih Mehmed Han II, pri osvajanju naše domovine, sa svojom pratnjom prolazio ovim krajevima, ukonači se na zapadnom brežuljku, s kojega je veoma krasan pogled na Galatu i na nepreglednu posavačku ravnicu, daleko onamo preko tihe Save, sve do Fruške Gore... Uočivši pak sultan spram sebe ovaj istočni brežuljak, upozori prisutne da taj brežuljak liči na njegovu stambolsku Galatu, te je narod i danas Galata zove.”

(Zastajem nad ovom kratkom Ćatićevom zabilješkom i iščitavam je još jednom. Osim što vjerovatno nije vjerodostojna, nije ni logična, jer sekvenca “ukonači se na zapadnom brežuljku, s kojega je veoma krasan pogled na Galatu”, izmiče elementarnoj logici, a zato što se suprotni, istočni brežuljak, koji je sultanu ličio na njegovu stambolsku Galatu, dotad  naprosto nije mogao tako zvati i zasigurno je imao drugo ime, ali nejse.)

Tako je, veli dalje Hamzić, sultan tada vidio Kalat, a danas je to mahala s pedesetak novoobnovljenih kuća, s prostranim avlijama, brižno uređenim voćnjacima, nastanjena uglavnom povratnicima starije dobi, dok mladosti u ovoj mahali, kao i u cijelom Koraju, gotovo da i nema.

Hamzić navodi i porodice koje su ovdje nastanjene, a i one kojih više nema: Islamović (djevojačko prezime moje majke), Karić, Tankić, Džanić, Halilović, Mušanović...

Bave se uglavnom voćarstvom, zemljoradnjom nešto manje, tek za vlastite potrebe, i veoma su spretni i sposobni trgovci.

Poznati su, nastavlja Hamzić, kao vrlo vrijedni, čestiti i solidarni ljudi, zaljubljenici svoje mahale i pravi domaćini.

Ne daju nikome da okrnji ili povrijedi njihovo dostojanstvo i čestitost, ljubomorno to čuvaju, kao za inat drugima, pa se zato za njih u Koraju kaže: “Prije će pustiti dušu nego inat.”

Tokom četničke najezde na Koraj 1941. godine ova je mahala bila prva na udaru i doslovno sravnjena sa zemljom.

Sve su kuće opljačkane i spaljene, većina mještana, ponajviše stariji ljudi, svirepo likvidirana, osim onih koji su, zahvaljujući mladosti, a i sreći, uspjeli pobjeći ka obližnjem i sigurnijem Čeliću.

Nažalost, ovo prelijepo, a deverli mjesto, a Kalat je ponovo bio prvi na udaru, doživjet će još stravičniji pokolj tokom juna 1992. godine.

Krvožedne četničke horde, uglavnom monstrumi u insanskom suretu iz okolnih pravoslavnih sela, oni isti koji su vazda oštrili zube, a kame naročito, na bogati Koraj, napokon su “došli na svoje”, počinili užasavajuće zločine, a zatim opljačkali i “uspješno” spalili mahalu tako da, vele pouzdani svjedoci, niti jedna kuća nije ostala, čak ni u ruševnom stanju.

Dugo nisam bio u Kalat Mahali.

Nikog ondje nemam.

Islamovića iz loze moje majke više nema: pobijeni su, umrli, raseljeni...

Uzgred, nedavno sam sanjao majku. Mladolika je, lijepa, ukusno odjevena, stoji ispred avlijske kapije, šutke me gleda, a pogled joj je i blag i prijekoran.

Šta li mi to majka šutnjom poručuje? Poziva li me, možda, k sebi? I, na koncu, zašto joj je pogled istodobno i blag i prijekoran? Ljuta je na mene? Ili nije? Zabrinuta?

Ne znam, ali, kad dođe vrijeme za to, saznat ću, van svake sumnje.