Ovo turbe nadgledaju Muhamedovci iz Trnave. Oni su i popravili, kad je staro turbe izgorelo. Makar da je turbe na dosta visokom brdu, opet pokraj njega ima jedan izvor, koji nikad nepresuši – smatra se kao svetinja. Pobožni Muhamedovci idu svakog petka na molitvu, a Muhamedovke mladim petkom idu tamo i teferiče.
Ako Bog zabrani oblacima, da ne puštaju kiše na zemlju, onda Muhamedovci iz cijele te okoline, a tako i iz Starog Majdana, Sanskog Mosta i Šehovaca, pogju i to sve dva i dva te putem do turbeta uče velike i svečane dove da padne kiša. I odista Bog se smiluje i na molitvu narodnu i sveca hazreti Alije pošalje brzu kišu, te natopi sušna polja.
Muhamedovci pripovijedaju da se taj svetac Alija posvetio na slijedeći način. Davno, još u svetačka vremena, kad su sveci po zemlji hodali, kad se Bog ljudima javljao, kad je narod bio pobožan, kad nije bilo hrsuza i ugursuza, kad je svako poštovao svakoga, i slušao mlagji starije, kad se nije pitalo, koje si vjere, nego jesi li insan i činiš li dobro; kad je svak u miru i bratskoj slozi živio, a obraz i poštenje čuvao, kad se živilo tako rekuć u djetinjskom životu: živio je jedan čovjek u staro-majdanskoj okolini, po imenu Huso. Ovome Turčinu umrije žena i ostavi iza sebe jedno muško dijete, kome je bilo ime Alija. Alija bijaše star dvanaest godina, kada mu je mati umrla i na onaj pravedni svijet otišla.
Otac njegov dao ga je u mejtef kod jednog dobrog hodže, koji je Aliju naučio da bude čistog srca i duše, a dobrog vladanja. Svakoga vakta umivao se i Bogu molio; nikad nije griješio ni zlo činio, te je tako bio omilio i Bogu i ljudima.
Otac Alijin, kao udovac oženi se i dovede sebi za ženu mladu i lijepu djevojku. Sin mu Alija poštovao i iskreno ljubio svoju maćihu, kao rogjenu mater. Nepoštena ova žena zaljubi se u svoga pastorka i htjede njegovo svetačko srce i dobru dušu na zlo okrenuti. Alija kao bogobojazljiv momak odbije svaku ponudu, koju je maćiha zahtjevala. Kad joj Alija ne učini po volji, poče snovati kako će Aliji glave doći i s ocem ga zavadtiti, a obraz mu pred svijetom ocrniti.
U ono vrijeme su ljudi za poštenje i obraz ginuli. Maćiha još jedan put ponudi Aliji njenu namjeru; ali kad se ovaj naljuti i njoj zaprijeti da će sve svome ocu kazati, što ona hoće s njim, ona se prepadne te požuri da ga oblaže kod oca njegova. Jednog dana učiniće čovjeku: “Čovječe, dina mi i amana, tvoj sin a moj pastorak Alija neda mi mira.” Tog je dana Alija u polju trnavskom kosio livadu. Otac Alijin čujući ovo od žene, u velikom gnjevu i jarosti zaboravi, da je Alija poštenoga srca i dobre duše. Doleti na livadu sinu, istrgne mu kosu iz ruke, te mu jednim mahom odrubi glavu. Pravedni Alija poleti onako bez glave, te će uz jedno brdo, i Bog zna kuda bi otišao, da ne vidi jedna žena, pa ne povika: “Gledajte ljudi insana bez glave”. Čim je ova žena viknula, padne tijelo na ono isto mjesto, gdje je turbe i sagragjeno. I glava poletje tijelu i sjedini se. Alijin otac okameni se onoga časa onako sa zamanutom rukom i kosom. Ljudi saznadu šta je bilo, te uzmu okamenjena oca i donesu ga sinu gaibiji. Svetac se smiluje i moćni Alah povrati mu život. On otigje kući i pušticu ženu posječe. Preko nići je tijelo Alijino svjetlilo kao sunce; te noći provre vrelo, koje se i danas nalazi kraj turbeta. Muhamedovci vidješi božiju moć i svetački kuvet, da odadu tijelu svečevu i mjestu na kome je palo počast, koja mu dolikuje i pristoji, prozovu sveca “hazreti Alija”, a nad tijelom naprave turbe, te mu se i danas mole i pale “sviću”, sjećaju se te starine svoje i pripovijedaju sudbu Božiju i svečevu.
Tako narod gata.
(P. Mirković, Turbe hazreti Alije, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, knj. I, 1890)
