Jednog dana sam pozvan u kabinet predsjednika Alije Izetbegovića. Tamo je bio i gospodin Bakir Izetbegović. Kao inžinjer koji je bio zadužen za taj projekt, bio sam spona između generala Zorlaka i vojne strukture u Korpusu i Kabineta predsjednika Izetbegovića. Prvo sam obavio razgovor s gospodinom Bakirom, a zatim se i rahmetli predsjednik uključio. Oni su imali već dosta informacija o samom projektu i zaista su nam dali na raspolaganje sve ono što je dodatno bilo potrebno kako bismo osigurali da radovi neometano teku. Kabinet je zaista bio na raspolaganju 24 sata dnevno i bili su nam velika podrška, pogotovo na samom početku, kada je među mnogima vladala velika nevjerica koja je rađala pitanja da li se to uopće treba raditi.
Bez velike podrške i posvećenosti projektu čelnih ljudi, Korpusa i Predsjedništva, teško bi se ovakav jedan projekt u takvim ratnim uvjetima doveo do kraja. Kada smo na dobrinjskoj strani kompletirali radne ekipe, radili smo četverobrigadnim radnim sistemom, formirane su četiri brigade po, otprilike, petnaestak ljudi i radilo se u tri smjene, kontinuirano. Isti takav koncept trebalo je napraviti i na butmirskoj strani. Tada je odlučeno da gospodin Bakir i ja pretrčimo pistu i da i s vojnim i civilnim vlastima Hrasnice i Butmira, tog slobodnog teritorija, organiziramo sličnu ekipu kao što smo to uradili i na Dobrinji.
Tu noć kada smo pretrčavali pistu, tri-četiri puta smo pokušavali pretrčati, gospodina Bakira su čak snage UNPROFOR-a uhvatile, pa su ga vozili transporterom po pisti. Bilo je zaista dramatično. Na kraju smo ipak uspjeli preći u Butmir, gdje smo s predstavnicima općina i komandantima vojnih jedinica dogovorili i kompletirali ekipu.
Tamo je bilo više mogućnosti da se dođe do alata i materijala za radove. Gospodin Bakir Izetbegović bio je uključen u sve faze izgradnje objekta i sve ono što nismo mogli osigurati unutar logističkog snabdijevanja Prvog korpusa Kabinet nam je pomagao da do toga dođemo.
