Sparina i sunce od jutarnjih nas sati ne ostavljaju na miru. Mislim da je ovo treća sedmica kako nije pala kap kiše. Gledam ispred grudobrana, na ledini su ogromne pukotine. Tolike su da bi na nekim mjestima mogla propasti i čizma. Ovdje smo na otvorenom. Naš rov udaljen je od šumice pedesetak metara. Često, pomalo zavidno, komentiramo drugi položaj u hladu velikih grabova. Hamza je imao ideju da se malo rotiramo, ali ona nikad nije prihvaćena. Ostalo nam je da se snalazimo i štitimo kako znamo i umijemo.

Dan prolazi nestvarno mirno. Čujemo tek pokoju granatu teškog kalibra dok prelijeće i uz odjek detonacije pada dolje po gradu.

Noć dočekujemo s velikim olakšanjem. Svi ćemo odahnuti od nesnosne vrućine i iskoristiti vrijeme za dopunu vode i materijalno-tehničkih sredstava.

Novi dan nije ni nalik prethodnom. Od jutarnjih sati, negdje oko šest ili pola sedam, otpočinju pješadijski napadi na naše položaje. Nakon jake artiljerijske pripreme na naš lijevi bok kreće jak četnički napad. Pokušavamo pod vatrom držati špic šume, ali oni nadiru sve jače i jače.

Telefonom nam javljaju da će momcima iz Gračanice ubrzo biti potrebno pojačanje. Ponovo proključava na ivici šume. Prolamaju se detonacije iz ručnih bacača. Vidimo sa svoje pozicije da situacija dolje nije nikako dobra. Cijela šuma je u dimu, skoro se ništa ne može vidjeti.

Hamza i ja krećemo kroz tranšeju prema lijevom boku. U susjednom rovu zatičemo tri ranjena borca koja su naši izvukli odozdo. Upravo ih previjaju. Jedan od njih ranjen je u glavu i nije pri svijesti. Prema našem dijelu linije još niko ne polazi u napad. Dolje, u šumi, ne prestaje pucnjava.

Uzimamo nosila da pomognemo u iznošenju ranjenika gore prema cesti. Zatičemo ondje još desetak ranjenih momaka. Kombi je, govori nam jedan od vojnika, već odvezao četvoricu. Granata je pala iznad ceste, u naselje, i najvjerovatnije pokidala linije veze. Ne mogu više nikoga dobiti, poručuju po vozaču kombija nek javi da je potrebno još vozila.

Na pola puta, spuštajući se niz zaravan, vidimo da počinje napad i na naš dio linije. Odjekuju detonacije. Naši momci uzvraćaju.

Trčeći, silazimo prema potoku, odakle vidimo veću grupu četnika. Spuštaju se prema našoj liniji ivicom šumarka. Skačemo u tranšeje i pucamo prema njima. Desno od nas bukvalno gori: dio šume zapalio se od siline udara ručnih bacača. Safet i Osman donose ranjenika u našu tranšeju. Pogođen je s dva metka u prsa. Pokušavaju ga na jedvite jade previti u tom uskom prostoru. Momak krklja i pokušava nešto kazati dok mu krv kulja na usta. Teško ga je gledati, okrećem se i nastavljam pucati na siluete koje se kroz gusti bijeli dim kreću prema potoku.

Ponovo jaka pješadijska vatra odjekuje na oba naša boka. Cio ubogi dan navaljuju na nas iz Krajiškog korpusa. Oko tri sata poslije podne puca linija na sastavu nas i policije iz Gračanice.

Idemo gore-dolje, gdje god je potrebna pomoć.

Napadi se u jednom momentu intenziviraju i odvijaju na cijeloj liniji. Jasno je da agresor uvodi nove svježe snage i da ne želi odustati od svojih planova.

Svuda su ranjenici po tranšejama. Pucnjava, vika, granate i krvavi zavoji. Tek kada pucnjava malo posustane, čuju se granate teškog kalibra kako uz jeku i detonaciju padaju dolje po gradu.

Negdje oko pet sati stiže nam ispomoć. Jake borbe vode se dolje, desno od nas. Dolaze i nama u ispomoć, donose municiju i hranu. Pet momaka iz Gradačca pojačavaju dio tranšeja koji mi držimo. Pričaju nam da je dignuto sve što je bilo slobodno od ljudstva.

Četnici napadaju i u rejonu Vide i Industrijske zone. Pričaju nam da je dolje zaustavljen i jedan jak tenkovsko-pješadijski napad, da su naši nanijeli velike gubitke agresoru u živoj sili i da su uništena dva agresorska tenka.

Puračaci zajedno s vojnom policijom i još jednim vodom iz Srebrenika napadaju na lijevom boku. Četnici su u bijegu, linija je vraćena i ponovo uspostavljena cijelom dužinom. Malo nam je laknulo. Jedva čekamo da ovaj dan prođe.

Uspijevamo iznijeti još tri ranjenika i jednog poginulog momka iz Srebrenika.

Oko šest sati predveče započinje žestoko granatiranje. Nisu uspjeli proći i sad nas tuku svim mogućim kalibrima teškog oruđa.

Dvije granate pogađaju direktno tranšeju i zemunicu do nas. Momak iz Gradačca ostaje bez očiju. Baca se u šoku po tranšeji. Njegova dva druga pokušavaju ga držati dok mu djevojka iz saniteta zavojima zamotava glavu.

Odozdo, s jedanaestke i dvanaestke, kroz tranšeju vuku ranjenike. Jeka granata teškog kalibra ne prestaje. Tuku kompletnu liniju teškom artiljerijom.

Na ulazu u zemunicu leže tri tijela prekrivena šatorskim krilom. Natopljeno je krvlju od sredine prema krajevima. Momci doneseni s dvanaestke nisu preživjeli.

Deveti krug pakla otvorio se nakon sat vremena kad su bacili tri rakete “Luna”. Jedna od njih pala je u našoj blizini, na samom sastavu naše linije i šumarka, dvadeset pet do trideset metara od nas. Tlo se zatreslo, a udarni val nosio je sve pred sobom. Nisam vidio na tim licima oko sebe ni strah ni očaj. Znam da bih to zapamtio, ali nisam vidio ništa osim prkosa.

Dolje ponovo proključava. Hamza, Fuad Ćata i Nisim idu u ispomoć dvanaestki i trinaestki. Četnici kreću u još jedan veliki napad. Vatra iz Safetovog mitraljeza ne prestaje. Zrna poput osa zuje na sve strane pored glava.

Još nismo sebi došli nakon pada rakete. Osjećam jaku glavobolju i vid mi je pomalo pomućen. Poluošamućeni nekako uzvraćamo.

Tukli smo se s tom bandom do samog zalaska sunca. Tukli smo i nismo odustajali ni uzmicali, ni pedlja. Mnogo četnika ostalo je zauvijek ležati na ledini ispred naših tranšeja.

U sami zalazak sunca bitka jenjava. Četnici puškaraju pojedinačno vraćajući se prema šumici na kraju livade.

Okrećem se i sjedam na drvo pored zemunice. Ruke mi drhte od iznemoglosti. Hamza dotrčava do naše tranšeje i na samom ulazu staje ko ukipljen. Stoji tako desetak sekundi i bulji u nas. “Poginuo je”, konačno progovara. Mi i dalje gledamo u njega, niko ništa ne pita. “Fuad je poginuo, eto, nema više Ćate”, ponovo progovara.

Šutimo, niko se ne pomiče sa svog mjesta. Momci iz Gradačca, koji su došli u ispomoć, nijemo nas gledaju. Tišinu i muk prekida samo poneki ispaljeni metak s četničke strane, ali na to niko ne obraća pažnju. Safet naslanja svoj mitraljez na bok tranšeje, othukuje i sjeda.

Dugo smo tako šutjeli i sjedili.

Stazom šehida otišli su tog predvečerja mnogi veliki insani, a među njima i oni koje sam lično poznavao – Fuad Ćatić, Nihad Spahić i Hajrudin Atić.