Prije nego što je zapravo stigao u Bijelu kuću, Donald Trump već ostavlja svoj trag u vanjskoj politici, iako Joe Biden, još uvijek predsjednik, pokušava preuzeti zasluge, što je tek na pola puta, za prekid vatre u Libanu. Nedavna pobuna o klimatskom samitu, vrijedna jeftine televizijske emisije da nije bilo brutalnosti njegovih posljedica za cijelu planetu, bila bi nezamisliva pod drugačijim okolnostima. Ali Trump je opet tu. I opet manevriranje na jednom od njegovih omiljenih mjesta: Palestina/Izrael. Takođe ponovo pomicanje pijuna na njegovoj šahovskoj ploči.
Trump je brzo oblikovao svoj ured vanjskih poslova, koji je nepokolebljivo proizraelski, puno više nego onaj njegove prethodne administracije, bez minimalnih protuteža kao tada. U Abrahamovom sporazumu koji je sponzorirao 2020. godine, UAE i Bahrein, uz podršku Sudana i Maroka, materijalizirali su ono što Arapi nazivaju "normalizacijom" Izraela, odnosno njegovom integracijom u regiju bez obzira na prava Palestinaca. Oni su priznali Izrael uz kompenzacije ovisne o njihovim nacionalnim interesima. U dobru i zlu, Arapi su imali vodeću ulogu. U sadašnjim okolnostima ni to.
Primirje u Libanu, nažalost za Libance i Palestince, anticipira glavne smjernice politike koja će doći, a koja će se artikulirati oko sukoba s Iranom. Teheran se za to priprema već mjesecima i ne postoji drugi način da se objasni njegovo nedjelovanje u suočavanju s uništenjem Hezbollaha, kojeg je odbacio kao manje zlo, i vrlo niskog profila koji je iranski režim držao u javnosti tokom genocida u Gazi.
S neutralizacijom libanskog fronta i sravnjenjem Gaze, Netanyahu vjeruje da se može usredotočiti na Iran, glavnu prepreku njegovom projektu "ponovnog utemeljenja" Velikog Izraela. Za to je žrtvovao taoce i demokratiju, a ostaje za vidjeti hoće li u samom Izraelu uspjeti, kako predviđaju izraelski intelektualci veličine Ilana Pappéa.
Ali čak ni u najneposrednijim terminima, ovo nije velika pobjeda za Netanyahua. Zna da je neprijatelj više kod kuće nego u inozemstvu. U isto vrijeme kada je primirje objavljeno, anketa televizije Channel 13, drugog najgledanijeg kanala u Izraelu, tvrdila je da samo 26% Izraelaca vjeruje da je Hezbollah poražen. Ne samo da je vođa blijede opozicije, Yair Lapid, nazvao primirje porazom, rekavši da je "s cijelim [izraelskim] gradovima uništenim, životima ljudi razbijenim i vojskom iscrpljenom, krajnje desna vlada uvučena u sporazum”, ali ministri u kabinetu, istom onom koji je odobrio prekid vatre, brzo su to označili kao “historijsku grešku” koja neće vratiti niti raseljene građane sa sjevera do svojih domova niti uspostaviti izraelsku vojnu zonu u Libanu, deklarirani cilj doseljeničkog pokreta koji postavlja granice Velikog Izraela na vrata, barem, Tira.
Nakon 3.823 mrtvih, 15.859 ranjenih, četvrtine raseljene libanske populacije i uništenog juga zemlje, u satima koji su prethodili prekidu vatre, izraelska vojska je svojim posljednjim napadima potvrdila svoju poruku. Područje Hamra, historijska trgovačka arterija Bejruta, bilo je meta bombardovanja koja podsjećaju na vrijeme građanskog rata. Ako je bilo sumnje, sam sporazum garantuje Izraelu slobodu vojnog djelovanja kada smatra da mu je sigurnost ugrožena.
Luz Gómez je profesorka arapskih i islamskih studija na Autonomnom Univerzitetu u Madridu. Njena najnovija knjiga nosi naslov „Palestina: Nasljeđivanje budućnosti“ a ovaj je komentar napisala za El Pais
