Dovođenje delegacija Ukrajine i Ruske Federacije za isti sto nakon više od tri godine pauze, direktnih pregovora radi, nesporni je uspjeh turske diplomatije. Isto tako je nesporno da je Turska politikom održavanja odnosa sa obe zemlje idealno mjesto i idealan posrednik za pregovore.
To što je druga runda, prva je bila 16. maja, pregovora prošlog ponedeljka 2. juna završeni ograničenim (ne)uspjehom nije bilo do domaćina. Da se ruska delegacija uopće pojavila dan nakon spektakularnih asimetričnih ratnih akcija (uzmimo to kao zbirni naziv za dva teroristička napada na civilne vozove i napade dronovima na pet vojnih ciljeva) je "čudo", s obzirom na to da je njihov cilj bio rusko odustajanje, kako bi narativ "Rusija ne želi primirje i/ili mir" učvrstio.
Za razliku od aprila 2022. kada se, također u Istabulu, skoro došlo do rješenja (o kome je magazin Foreign Affairs izvjestio sa "samo" dvije godine zakašnjenja, 16. aprila 2024. tekstom naslova "Razgovori koji su mogli okončati rat u Ukrajini"), a koje je torpedirao tadašnji premijer Velike Britanije Boris Johnson (u dogovoru sa tadašnjim predsjednikom SAD-a Bidenom), ovoga puta proces je torpediran od strane same Ukrajine, pomenutim napadom, preventivno moglo bi se reći.
Podsjećanja radi, Donjeck i Lugansk (o Kersonu i Zaporožju da ne govorimo) nisu tada (još) bili anektirani u Rusku Federaciju i jedina "čvrsta" tačka rješenja i istovremeno ukrajinska "koncesija" bi bila prihvatanje neutralnosti, odnosno odricanje od težnje da postane deo NATO saveza.
Ne treba podsjećati koliko je danas slika drugačija - vojno, politički i ekonomski.
Neuspjeh na vojnom planu ne samo da se ne može prikriti propagandom nego se ne može ni pretvoriti u pobjedu za okruglim stolom. Zahtjev za "bezuvjetnom" obustavom vatre, bez jasnih uvjeta, kao što su obustava naoružavanja, regrutacije, doturanja obavještajnih podataka itd., besmislen je za stranu koja ima nadmoć na frontu pa samim time nema nijednog racionalnog razloga da na to pristane.
S druge strane, vojni uspjeh, osim ako nije totalni, odnosno onaj koji rezultira bezuvjetnom kapitulacijom, očigledno ne mora biti dovoljan razlog da natjera slabiju stranu na pregovore i bolne ustupke, pogotovu ako ta strana uživa podršku i obećanja kompletnog Zapada.
Pregovori u Istanbulu u ponedjeljak, zapravo to nisu bili. Dvije strane su razmijenile ultimatume da ih uzmu u "razmatranje" dogovorile se o razmjeni 1.000 zarobljenika i to je sve. Prema Putinovom glasnogovorniku Peskovu Kremlj će ubuduće održavati "tehničke kontakte" sa Ukrajinom, ali treća runda o obustavi vatre, primirju i/ili mirovnom rješenju predviđena da se desi između 20. i 30. juna se neće desiti tada niti u neko dogledno vrijeme.
- Ponekad vidite dvoje male djece kako se biju kao ludi. Oni se mrze, i biju se u parku, a vi pokušavate da ih razdvojite. Ne žele da ih razdvojite, ponekad je bolje da ih pustite da se bore neko vrijeme - rekao je Trump sjedeći pored njemačkog kancelara Merza u Bijeloj kući, dodajući da je tu analogiju prenio Putinu u razgovoru, koji je imao prije no što je primio Merza.
Osim što je analogija infantilna, da li je to "kiselo je grožđe" momenat predsjednika koji je obećavao da će riješiti taj sukob koliko odmah čim se useli u Ovalni ured? Trump već dugo pokušava da se odrekne ukrajinskog rata, ponavljajući "to nije moj rat, to je Bidenov rat", što je višeslojna laž. Prije svega on je prvi predsjednik SAD-a koji je počeo naoružavati Ukrajinu (nešto što je Obama odbijao) i drugo, nastavkom dopremanja naoružanja i još bitnije nastavkom obavještajne pomoći Ukrajini, čiji prekid je minimalni uvjet za bilo kakav prekid vatre, on je "usvojio" taj rat. Htio ili ne htio.
Hinjenje uloge posrednika je lažno u istoj mjeri koliko je lažno kada Amerika izigrava "posrednika" između Izraela i Palestinaca.
Prije tri mjeseca Trump je u Bijeloj kući ubjeđivao Zelenskog da nema (dobrih) karata za igru (još jedna infantilna analogija). Napad prošle nedjelje (1. juna) kodnog imena "Paukova mreža" na djelove ruske nuklearne trijade je više poruka Trumpu.
"Kijev se može oduprijeti lošem sporazumu ako ga Trump pokuša prisiliti – čak i ako Sjedinjene Države odstupe od sukoba – posebno ako evropske zemlje nastave svoju podršku", kako je uredništvo Washington posta to formulisalo. Zaista, ko treba da se uhvati u tu paukovu mrežu?
Spektakularan u svojoj relativnoj jednostavnosti i efikasnosti – jedan žurnalista Wall Street Journala je procijenio da su dronovi vrijednosti oko 160 hiljada dolara načinili štetu od više milijardi (ako je vjerovati ukrajinskim zvaničnicima) – napad je odmah od strane entuzijastičkih američkih novinara ocijenjen kao "game changer" i (vrlo površno) nazvan "ruskim Perl Harborom".
Teško je sjetiti se koliko je "game changera", uglavnom u obliku nekog komada vojnog hardvera kome su pripisivane karakteristike "wundefwaffena", bilo promovisano u protekle tri godine, uglavnom od istih žurnalista, a da su ta "fantastična oružja" i oruđa imala malog ili nikakvog utjecaja na tok rata.
Iako se ovdje ne radi o oružju, nego taktici – asimetričnom ratu, terorizmu, sabotažama, provokacijama, zavisno od ugla posmatranja – teško je očekivati neku odlučnu promjenu toka ovog (tekućeg) rata.
Međutim, fakat je da je to svojevrsni "game changer" na globalnom nivou. Na to je ukazao kolumnista Washington Posta Max Boot.
"U tom procesu Ukrajinci su otkrili ranjivost koja bi svakom generalu na svijetu trebala pružiti besane noći. Ako su Ukrajinci mogli dovući bespilotne letjelice tako blizu velikih zračnih baza u policijskoj državi kao što je Rusija, šta bi spriječilo Kineze da učine isto s američkim zračnim bazama? Ili pak Pakistanci sa indijskim vazdušnim bazama? Ili Sjevernokorejci sa južnokorejskim zračnim bazama?"
Dok ukazuje na očigledan problem Bootova mašta može svašta samo izgleda nikako ne može da zamisli scenarij u kome nedržavni akteri – odnosno, teroristi – sa istom lakoćom mogu da izvedu akciju poput Paukove mreže. Ne želi da čitalac dobije tu asocijaciju?
Drugi kolumnista Washington Posta David Ignatius smatra da akcija Paukova mreža predstavlja tek početak prljavog rata. S obzirom na to da je to "novinar" koga mnogi smatraju glasom američkih obaveštajnih službi (prije svega CIA-a), naslov kolumne "Prljavi rat u Ukrajini tek počinje" od četvrtka, 5. juna, može se smatrati najavom.
Hvaleći ukrajinske obavještajne službe SBU (civilna) i GRU (vojna) i navodeći njihove "greatest hits" od kojih su neki van granica Ukrajine i Rusije, pa čak i evropskog kontinenta, te listajući šta bi sve mogle biti mete "asimetričnog rata", Ignatius "predviđa" / najavljuje prelivanje akcija na susjedne zemlje.
Međutim, pomalo komično (i rekao bih providno) unaprijed ih pripisuje ruskoj strani:
"Opasnost od prelivanja pogađa sve druge zemlje koje se graniče sa Ukrajinom: Bjelorusiju, Poljsku, Slovačku, Mađarsku i Rumuniju — kao i Njemačku, baltičke države, te Norvešku i Finsku. Većina ovih zemalja podržava Ukrajinu, a ukrajinske obavještajne službe koriste prijestolnice istočne Evrope kao čvorišta za svoje operacije. Previše je lako zamisliti rastuću kampanju ruske sabotaže i prijetnji atentatom poput onih koje su započele prošle godine," piše Ignatius.
Ja dodajem da je isto tako previše lako zamisliti da bude mnogo "false flag" operacija, za koje on očigledno priprema teren.
