Donald Trump već godinama nastoji izgraditi sliku globalnog mirotvorca. Njegova javna želja za Nobelovom nagradom za mir postala je gotovo dio njegovog političkog identiteta. No ono što Trump naziva mirom i posredovanjem često nema mnogo veze sa stvarnom diplomatijom. Dovoljno mu je da postoji dokument koji se može prikazati kao mirovni sporazum, bez obzira na to je li uravnotežen, održiv ili proizašao iz stvarnih pregovora.
Već u prvom mandatu bilo je jasno kako ta logika funkcioniše. Abrahamovi sporazumi, predstavljeni kao historijski iskorak, nisu bili dogovori između neprijatelja, nego formalizacija odnosa Izraela i arapskih država koje s njim nisu bile u ratu. Umjesto jačanja stabilnosti, ti su sporazumi dodatno potvrdili izraelsku poziciju i potisnuli pitanje palestinske državnosti, pretvarajući američku vanjsku politiku u igru regionalnog svrstavanja protiv Irana. Iza grandioznog naziva nije stajala suštinska promjena, nego politički marketing.
U drugom mandatu Trumpov pristup postaje još očitiji. Pojavljuje se niz slučajeva u kojima on sebi pripisuje mirotvorstvo, iako je stvarno posredovanje obavljao neko drugi. Tako je Malezija bila ključni posrednik između Kambodže i Tajlanda, regionalni akteri radili su na ublažavanju sukoba između Konga i Ruande, a u sporu Indije i Pakistana uopće nije bilo američke uloge. U svim tim situacijama Trumpova uloga bila je minimalna, a navodni rezultati bez stvarnog utjecaja na rješavanje konflikata.
Ipak, postoje dva slučaja u kojima je Trumpova administracija bila direktno uključena, i upravo ti primjeri otkrivaju osnovni obrazac. I u Gazi i u Ukrajini Trump se dosljedno svrstava uz snažnijeg aktera, tretirajući interese slabije strane kao smetnju. Za njega se mir postiže tako što jači subjekt dovrši ono što je započeo, dok se slabiji pritisne da prihvati nova pravila kao gotovu činjenicu. Takav pristup nije posredovanje, nego formaliziranje nametnute pobjede.
Trumpov mirovni plan za Gazu to najjasnije pokazuje. Plan u potpunosti naglašava izraelske interese, dok palestinski glas gotovo da ne postoji. Hamas se očekuje potpuno razoružanje, ali se od Izraela ne traži ništa slično. Ne postoji garancija povlačenja izraelske vojske niti mehanizam koji bi zaustavio izraelske akcije u slučaju novih povreda primirja. Palestinska državnost ostaje nedostižna, a kontrola nad teritorijom prelazi u ruke organa naklonjenih Izraelu, među kojima bi Trump imao ulogu vrhovnog arbitra. Dobija se model trajne podređenosti, a ne put prema stvarnom miru.
Isto se ponavlja i u planu od 28 tačaka za okončanje rata u Ukrajini. Dokument, koji su zajedno sastavili Trumpov izaslanik i ruski dužnosnik, predviđa značajna teritorijalna odricanja Ukrajine, ograničava njenu vojsku i vanjsku politiku, a Rusiji ukida sankcije i otvara put za povratak u G8. Ukrajina nije učestvovala u izradi plana, a ultimativan ton prema Kijevu jasno pokazuje da se slabiju stranu pokušava prisiliti na kapitulaciju.
Ovakav pristup oštro se razlikuje od historijskih primjera stvarne diplomatije. Podsjeća se na predsjednika Theodorea Roosevelta, jedinog američkog lidera koji je dobio Nobelovu nagradu za mir zbog autentičnog posredovanja u rusko japanskom ratu. On je pregovore vodio tako da su obje strane imale priznate interese, a kompromis, iako nesavršen, donio je stabilnost.
Trumpov model donosi suprotan učinak. Planovi nametnuti jednostrano ne završavaju sukobe, nego ih zamrzavaju u nepravednom stanju. To ostavlja duboku frustraciju i povećava rizik novih izbijanja nasilja. Nagrađivanje agresije, bilo ruske u Ukrajini ili izraelske u Gazi, potkopava međunarodne norme i ohrabruje druge države da ciljeve ostvaruju silom.
Iza Trumpove opsesije slikom mirotvorca ostaje samo iluzija. Deklarativni sporazumi koje predstavlja kao veliki uspjeh ne donose mir nego produbljuju nestabilnost u svijetu kojem je potrebna suprotna politika.
