Predsjednik SAD-a Donald Trump izveo je tokom vikenda, u noći s 2. na 3. januar 2026. godine, spektakularnu otmicu predsjednika Venecuele Nicolása Madura. Misiju "Absolute Resolve" izveli su specijalni sastavi američkih oružanih snaga u sadejstvu s Ratnom mornaricom i Ratnim zrakoplovstvom SAD-a.
Ovdje treba napomenuti činjenicu koju su mnogi zaboravili. Naime, 2020. godine SAD su podržale venecuelanske rodoljube koji su se iskrcali na venecuelansku obalu i pokušali potaknuti širi ustanak nezadovoljnog stanovništva protiv Madurovog režima, ali bez uspjeha. Tokom 2025. godine SAD su počele provoditi ograničene vojne udare na brodove i plovila za koja su tvrdile da učestvuju u krijumčarenju narkotika u i oko venecuelanskih voda. To je uključivalo niz udara na male, brze čamce i objekte – s desetinama poginulih ljudi - koje je Washington opisao kao "narko-teroriste". SAD su također započele akcije protiv naftnih tankera i primijenile obuhvatne sankcije na venecuelanski naftni sektor, što Caracas doživljava kao ekonomski i politički pritisak. Ove operacije, koje je Washington pravdao borbom protiv droge i finansiranja kriminalnih mreža, izazvale su ozbiljne kontroverze i kritike sa svih strana, kako zbog zakonitosti, tako i zbog rizika širenja sukoba.
Ono što je do sada poznato u vezi s operacijom "Absolute Resolve", koja je došla kao logična posljedica prethodnih vojnih aktivnosti SAD-a, jeste da su akciju infiltracije u teško branjenu bazu Fort Tijuana, na uzvišenjima iznad Caracasa, gdje se nalazio predsjednik Maduro sa suprugom i pratnjom, izveli pripadnici Prvog operativnog odreda Specijalnih snaga DELTA (1st Special Forces Operational Detachment–Delta). Podršku im je pružala 160. avijacijska eskadrila za specijalne operacije, poznata kao "Noćne uhode" - 160th Special Operations Aviation Regiment (SOAR) Kopnene vojske SAD-a. Riječ je o elitnoj jedinici specijaliziranoj za noćne operacije, niskoleteće manevre i djelovanje u kompleksnom urbanom okruženju.
Vatrenu podršku zračnim snagama prvog upadnog ešalona pružali su borbeni helikopteri AH-64D Longbow Apache Ratnog zrakoplovstva Kopnene vojske SAD-a i AH-1W Super Cobra Ratnog zrakoplovstva Marinskog korpusa. Iznad njih nebo su ispunili lovci F-22, F-35 i F/A-18, zatim specijalizirani avioni za elektronsko djelovanje i potiskivanje protivničke protuzračne odbrane EA-18G i E-2D, potom bombarderi B-1B, te na kraju strateški leteći tankeri KC-135 i KC-130.
Prvi zračni ešalon za elektronsko ratovanje ušao je u branjeni prostor kako bi djelovanjem specijalnih elektronskih sistema izvršio potpunu suspenziju protuzračne odbrane, elektrodistributivne mreže i interneta, te uspostavio potpuni elektronski nadzor nad širim područjem baze Fort Tijuana. Podršku su pružale bespilotne borbene letjelice MQ-9 Reaper i bespilotne izviđačke letjelice smanjene radarske vidljivosti RQ-170 Sentinel.
Paralelno s tim aktivnostima u zraku, u prvim minutama misije američka Ratna mornarica je iz Karipskog mora, sa flotom ratnih brodova - nosačem aviona Gerald R. Ford, nosačem helikoptera Iwo Jima, najmanje osam razarača klase Arleigh Burke i krstaricama klase Ticonderoga - izvršila napade na ključne vojne instalacije, infrastrukturu, komunikacije i sisteme protuzračne odbrane krstarećim raketama Tomahawk Block V, lovcima smanjene radarske vidljivosti F-35B i lovcima F/A-18 Super Hornet.
Nakon uspostavljanja komunikacije s timom za opserviranje na terenu i utvrđivanja tačne lokacije predsjednika Madura, jurišni borbeni helikopteri su vatrenim djelovanjem i kruženjem izolirali objekat. Potom je izvršena insertacija prvog i drugog upadnog tima specijalnog odreda DELTA, koji su spušteni užetima iz helikoptera CH-47 Chinook na krov objekta, dok je helikopter cijelo vrijeme lebdio iznad cilja. Predsjednik Maduro je "spakovan" za manje od 30 minuta.
U tom periodu pripadnici kubanskih specijalnih snaga, zajedno s venecuelanskom predsjedničkom gardom, pokušali su djelovati po helikopterima lakim prenosnim protuzračnim sistemima Igla, u nastojanju da osiguraju perimetar objekta. Protuzračni sistemi nisu bili efikasni uslijed aktivnog elektronskog ometanja, a svaki korak kubanskih specijalaca iz sastava Tropas Especiales FAR (Crne beretke) i Brigadas de Operaciones Especiales (BOE) bio je uočen dronovima koji su kružili iznad Caracasa te odmah neutraliziran iz zraka ili s kopna.
Izvori bliski kubanskoj vladi nezvanično navode da su 32 kubanska državljanina izgubila život tokom otmice predsjednika Madura, šefa suverene države. Medijski izvještaji ukazuju da je tokom operacije "Absolute Resolve", odnosno otmice predsjednika Madura, poginulo oko 80 ljudi, dok neki nepotvrđeni izvještaji navode da među stradalima ima i civila. Predsjednik Maduro je nakon uspješno provedene vojne operacije iste noći prebačen u SAD, gdje će mu se suditi za niz krivičnih djela iz oblasti trgovine narkoticima.
Sama vojna operacija predstavlja kršenje međunarodnog prava. Prema članu 2(4) Povelje UN-a, upotreba sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti druge države je zabranjena. Vojni upad SAD-a na teritoriju Venecuele, bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a i bez saglasnosti zakonite vlasti u Caracasu, prima facie predstavlja akt agresije u smislu međunarodnog prava. Nijedan mehanizam kolektivne sigurnosti UN-a nije bio aktiviran u trenutku napada, što znači da operacija nije imala međunarodno-pravni mandat.
SAD bi mogle pokušati pravdati napad pravom na samoodbranu, pozivajući se na optužbe za narko-terorizam, tvrdnje da je venecuelanska država "nesposobna ili nespremna" spriječiti prijetnje, te na doktrinu preventivne ili anticipativne samoodbrane. Međutim, prema dominantnom tumačenju međunarodnog prava, samoodbrana zahtijeva neposredan oružani napad, prijetnja mora biti akutna i dokazana, a upotreba sile nužna i proporcionalna.
U slučaju ciljane otmice ili hapšenja šefa države, ovaj standard je izuzetno teško ispuniti. Većina pravnih eksperata zaključila bi da se radi o ekstrateritorijalnoj primjeni sile i prinude, a ne o legitimnoj samoodbrani. Napad uspostavlja presedan u kojem velika sila vojno uklanja lidera druge države bez formalnog rata i bez međunarodnog mandata. To dramatično snižava prag upotrebe sile i legitimizira doktrinu "hvatanja lidera" kao političkog alata, naročito u multipolarnom svijetu.
Ovakav čin neminovno učvršćuje rusko-kineski stav o nužnosti protivteže SAD-u te daje Moskvi i Pekingu argumente za vlastite intervencije pod sličnim izgovorima. Latinska Amerika, historijski osjetljiva na američke intervencije, ulazi u novu fazu jačanja antiameričkog diskursa i sigurnosnog približavanja alternativnim centrima moći.
Slična konstatacija o jačanju veza s alternativnim centrima moći može se izreći i za Balkan. Ako je Južna Amerika inkubator proizvodnje i distribucije narkotika, Balkan je sasvim sigurno siva zona i glavna špedicijska destinacija južnoameričkih narkokartela. Naime, zbog slabosti država i njihovih sigurnosnih aparata, narkotici se lako dovoze i dalje redistribuiraju sa Balkana prema Evropskoj uniji, odnosno zemljama s visokim standardom i razvijenom kulturom potrošnje ilegalnih supstanci. U tom kontekstu Washington bi venecuelanski obrazac rješavanja tog problema mogao primijeniti i na balkanske lidere koji su duboko involvirani u geopolitička nadmetanja uglavnom na strani zemalja BRICS-a, a posebno u segmentu distribucije kapitala iz Moskve i Pekinga, s ciljem namjernog potkopavanja moći zapadnih zemalja.
Bilo kako bilo, lokalnim "šerifima" u Bosni i Hercegovini koji joj ograničavaju suverenitet, kao i onima u "maloj Rusiji" na Balkanu iz koje se prijeti svima, preporučujem da se modno uzdignu i nabave dvodijelnu sivu trenerku s kapuljačom - izgleda da je u trendu, kako se ne bi obrukali ako i kada američki helikopteri sa specijalcima koji vise na konopcima dođu i po njih.
