Izrael svakodnevno krši primirje u Gazi i trenutno kuje plan osmišljen za postizanje svojih različitih ciljeva različitim sredstvima. U stvarnosti, ono što je nametnuto nije prekid rata, niti čak primirje; umjesto toga, to je jasno utvrđena agenda koja se iz dana u dan razvija u nešto sve opasnije.
Dok su bezbrojni analitičari upali u zamku vjerovanja da su "plan od 20 tačaka" koji je iznijela američka Trumpova administracija i naknadno nametanje "primirja" zapravo osmišljeni s namjerom okončanja sukoba u Gazi, već vidimo kako se ova ideja raspada, dio po dio.
Razumijevanje izraelskog razmišljanja
Problem ovdje, u mejnstrim diskursu o Gazi, a koji se također provlači i u okvire alternativnih medija, jeste fundamentalno nerazumijevanje prirode onoga što se dešava u Gazi. Nekima se ovo može činiti trivijalnim i elementarnim, ali ako je temelj nečije sposobnosti da shvati problem o kojem je riječ manjkav, to će se manifestovati u širim zaključcima koji se iz toga izvlače.
Iako je sada široko prihvaćeno da je genocid ono što je Izrael počinio u Gazi, važno je razmotriti implikacije ovog shvatanja. Genocid, u slučaju Gaze, općenito govoreći, znači istrebljenje stanovništva, djelomično ili u cijelosti, što odmah ukida ideju da se Izrael jednostavno bori protiv Hamasa. Iako je ovaj koncept lako i široko razumljiv, temeljit pogled na ono što se događa uglavnom nedostaje.
Ako Izrael čini genocid, što nesumnjivo čini, ovaj zaključak postavlja niz pitanja. Najočitije je: Zašto?
Neki bi tvrdili da su Izraelci počinili genocid u Pojasu Gaze kao čin osvete, želje za krvlju, i da je to motivirano djelima koja su palestinske oružane frakcije počinile 7. oktobra 2023. godine. Pa ipak, ovaj argument nema mnogo smisla.
To ne samo da nema smisla iz perspektive nakon 7. oktobra, već i iz historijske. Ako bi samo osveta bila motivirajući faktor, to bi potpuno zanemarilo dugu historiju izraelskog progona i neselektivnog nasilja nad palestinskim narodom. Također umanjuje ciljeve cionizma, a to je osvajanje svega što se smatra "Erec Izrael".
U godinama koje su prethodile 7. oktobru 2023. godine, broj žrtava na Zapadnoj obali rastao je do te mjere da je dostigao nivo kakav nije viđen od Druge intifade početkom 2000-ih. Izraelski fanatični doseljenici kontinuirano su zadirali u džamiju Al-Aksa, dok su kršćanska mjesta bogosluženja također postajala žrtve nasilja i ograničenja koje je podržavala država.
Prijetnje etničkim čišćenjem
Zajednice širom Zapadne obale bile su pod stalnom prijetnjom etničkog čišćenja, doživljavajući rutinske pogrome koji su se provodili pod budnim okom izraelskih vlasti, dok je politički ešalon nastojao nametnuti svoju de jure aneksiju nad najmanje Oblasti C (60 posto) teritorije. U međuvremenu, stanovništvo Gaze, koje je živjelo na teritoriji koju su stručnjaci UN-a do 2020. godine proglasili nenastanjivom, ostavljeno je da trune u koncentracionom logoru.
Izrael je posjetio različita poglavlja smrti i razaranja u Pojasu Gaze, bilo da se radi o nehumanoj opsadi tokom protekle dvije decenije ili raznim bombardiranjima u kojima su ubijene stotine, a u najgorim slučajevima i hiljade civila. Ova priča datira još iz 1948. godine, kada je Pojas Gaze stvoren od izbjegličke populacije etnički očišćene sa svojih zemalja, koje cionisti sada nazivaju Izraelom, gdje su od tada iskusili sve zamislive teškoće od ruku svojih izraelskih tlačitelja.
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu je 2014. godine, kroz 51-dnevni rat agresije, pokušao pronaći odgovor na ono što je Izrael nazvao svojim "pitanjem Gaze", ali nije uspio pronaći nikakvo vojno rješenje. Kada je, na primjer, izraelska vojska pokušala napasti tunelsku infrastrukturu Hamasa i direktno se sukobiti s palestinskim otporom, pretrpjela je teške gubitke, a četiri njihova vojnika su zarobljena kao ratni zarobljenici.
Dolaskom 2017. godine, Hamas je bio pod pritiskom, a također je pokrenuo niz inicijativa koje su nastojale postići političke ciljeve putem kompromisa i nenasilja. Pokret je izdao novu Povelju koja je prihvatila dugoročno primirje kojim bi se postiglo rješenje "dvije države", a dodatno je, između ostalog, osudila antisemitizam.
Hamas je te godine također započeo proces potpisivanja sporazuma o jedinstvu s Palestinskom upravom (PA), kojim bi vlast sa sjedištem u Ramali trebala preuzeti upravljanje Gazom. U tom smislu, snage PA su čak počele biti raspoređene na granicu Rafah, usred velikih slavlja širom Pojasa Gaze. Ipak, SAD i Izrael su izvršili pritisak koji je srušio sporazum.
Opterećenje za Hamas
Kasnije te godine, PA je počela drastično smanjivati plaće svojim zaposlenicima u Gazi, što je dodatno opteretilo Hamas, što je na kraju dovelo do toga da Izrael uspostavi svoj kontroverzni katarski sistem isporuke pomoći, koji se koristio kako bi se spriječilo da se situacija pretvori u veći sukob ili obračun oko za oko koji bi izazvao probleme, posebno za okolna izraelska naselja.
Hamas je 2018. godine čak i podržao Veliki marš povratka. Mnogi to ne znaju, ali iako je Hamas odgovarao na rutinske izraelske zračne napade širom Gaze, sve do 11. novembra, kada je Izrael pokušao i nije uspio oteti visokog komandanta Hamasa u Gazi, pokret nije čak ni ispalio rakete kao odmazdu za izraelsku agresiju.
Konačno, doktrina nenasilja rezultirala je ubistvom stotina civila i krizom zdravstvenog sistema u kojoj su desetine hiljada ljudi zadobile povrede. Zapadni mejnstrim mediji lagali su u ime Izraela, tvrdeći da su protesti bili neredi i da Izrael brani svoju "granicu", što nijedno od toga nije bilo istina.
Hamas je iznova i iznova pokušavao pronaći rješenje za neizdrživu situaciju u Gazi, ali Izraelci su bili odlučni da napuste tu teritoriju kao nerješiv problem, koji se može obuzdati periodičnim masakrima i atentatima na vođe, nešto što se dešavalo decenijama, pored velikih ratova 2008-9, 2012, 2014. i 2021. godine.
Umjesto toga, Izraelci su težili proširenju Abrahamovog sporazuma kako bi uključili Saudijsku Arabiju i druge, uništavajući ono što je bilo poznato kao Arapska mirovna inicijativa, plan koji je postavio Rijad, a koji je uspostavio palestinsku državu na osnovu granica iz 1967. godine kao preduvjet za normalizaciju.
Do 7. oktobra 2023. godine, Izrael je nastavio sa svojim naporima za aneksiju Zapadne obale, proširio etničko čišćenje Istočnog Jerusalema i marginalizirao Gazu. Kada je Hamas pokrenuo operaciju Poplava Al-Aksa, srušio je izraelsku južnu komandu, nanio najjači vojni udarac koji je Izrael ikada doživio i potresao cijelu okolnu regiju.
Izraelci su vrlo jasno vidjeli da su se upravo dogodile dvije stvari koje vode u potpuno suprotne smjerove. Izrael se sada morao suočiti sa svojim "ponovnim rođenjem" ili trenutkom raspada. Upravo ono što je izraelsko visoko rukovodstvo tvrdilo o svojim namjerama za Gazu je upravo ono što su počeli slijediti, i još uvijek slijede, nakon dvije godine.
Gruba sila
U njihovim očima, cijela igra se promijenila. Bilo je vrijeme da ubrzaju svoje planove koji su bili osmišljeni da se odvijaju tokom jedne decenije; sada je došla njihova prilika da "riješe pitanje Gaze" i "preoblikuju Bliski istok" grubom silom.
Zato je Izrael toliko vremena posvetio rušenju Gaze kao dijelu svog genocida. Ipak, danas njegova vojska, zajedno s privatnim izraelskim civilnim izvođačima radova koji primaju naknadu za svoj rad, uništavaju preostalu palestinsku civilnu infrastrukturu koja ostaje iza onoga što Izrael naziva "Žutom linijom" (54-58 posto Gaze).
Logično, ako su Izraelci upravo počinili genocid i trenutno nastavljaju ne samo svakodnevno ubijati civile, već i rušiti preostale zgrade u Pojasu Gaze, ima li smisla da su prihvatili kraj sukoba? Takav zaključak bio bi donekle iluzoran.
Ono što Izrael radi jeste da se drži svojih ratnih ciljeva, koje je nastojao postići 7. oktobra 2023. Iako neki to jasno vide, prave još jednu ključnu grešku u svom razumijevanju trenutne situacije, a to je da je ovaj plan lokaliziran na Palestinu, ili čak samo na Gazu.
Ovo je bila ista greška koju su napravili mnogi regionalni igrači, kao dio Osovine otpora predvođene Iranom. Tek nakon atentata na vođu Hezbolaha, Seyyeda Hassana Nasrallaha, ovaj element izraelskog sveobuhvatnog plana je u potpunosti postao jasan, jer su mnogi bili zavedeni da vjeruju da je Gaza jedina prava meta.
U očima Izraelaca, ako su stanovnici Gaze još uvijek tamo, otpor će se na kraju vratiti i problem će se ponovo pojaviti. Logično, ovo također ima smisla, s obzirom na to šta su Izraelci učinili ljudima tamo, želja za osvetom i otporom će samo rasti, čak i ako sve naoružane grupe tamo budu razoružane i ako će za sljedeći val otpora trebati decenije da se manifestuje.
U međuvremenu, još veća prijetnja vreba na sjeveru, gdje Hezbollah još uvijek itekako postoji. Iako propagandisti tvrde da je grupa uništena, izraelsko rukovodstvo shvata da to nije slučaj.
Dok mnogi tvrde da je Hezbollah "gotov", uzmite u obzir sljedeće: Hamas nije bio ni dio vojne sile koju Hezbollah trenutno predstavlja - čak ni u slabijem stanju - 7. oktobra 2023. godine, a ipak je uspio srušiti izraelsku južnu komandu, a njegovi borci su izvodili operacije preko barijere razdvajanja najmanje dva dana nakon početnog napada.
Uloga Hezbollaha
Ako bi Hezbollah tako odlučio, nesumnjivo bi mogao zadati teške udarce Izraelcima. U stvari, ako bi se borci Hezbollaha pokazali sposobnima da probiju granice i uđu u Galileju, takva vojna katastrofa za Izrael predstavljala bi poništenje ciljeva koje je Izrael nastojao postići genocidom u Gazi.
Genocid u Gazi bio je strategija, usmjerena na potpuno uništenje teritorije i nanošenje poraza palestinskom nacionalnom otporu masovnim pokoljem, s ciljem demoraliziranja i onemogućavanja ljudima da ostanu živjeti u Gazi. To je također bila poruka regionalnom otporu i arapskom svijetu općenito da ćete, ako vojno izazovete Izrael, doživjeti istu sudbinu.
Izraelci neće sjediti skrštenih ruku i čekati da se unutar Sirije razvije snaga otpora, da se libanski otpor ojača do te mjere da postane sila sposobna za "odvraćanje" ili da dozvoli Iranu da zauzme istu regionalnu protivtežu kao što je to činio prije 7. oktobra 2023. "Potpuna pobjeda" je ono što Benjamin Netanyahu stalno ponavlja kao svoj cilj i, čak i nakon što je u Gazi nametnut prekid vatre, otvoreno je izjavio da "rat nije završen".
Nemogući mirovni plan
Izrael, godinama, ne samo među svojim vodećim političkim strankama, već i među svojim jevrejskim stanovništvom u cjelini, odbacuje čak i ideju o pregovorima o palestinskoj državi na tek 22 posto historijske Palestine. Jedini veći problem koji je stajao na putu Izraelu bilo je palestinsko stanovništvo koje još uvijek živi tamo i regionalni vojni savez koji je branio njihov cilj i podsticao oružanu borbu.
U januaru 2020. godine, američki predsjednik Donald Trump otkrio je ono što je nazvao svojim planom "Sporazum stoljeća". Ako pogledate detalje, to se poklapa ne samo s prethodnim prijedlozima izraelske stranke Likud, koje Amerikanci u tom trenutku nisu ozbiljno shvatili, već i s takozvanim "Mirovnim sporazumom" koji se danas predlaže.
To znači da će se pod upravom Palestinske uprave uspostaviti podijeljene na niz kantona ili mini-koncentracionih logora. Plan prema kojem će područje doline Jordana i drugi dijelovi Zone C na Zapadnoj obali biti anektirani, okupirani Jerusalem će u potpunosti biti zauzet od strane Izraela, a Abu Dis, koji se nalazi istočno od Jerusalema iza izraelskog Zida razdvajanja, bit će de facto palestinska prijestolnica. Trumpov trenutni prijedlog dodatno ogoljuje "Sporazum stoljeća".
Dok Evropljani i arapske nacije predlažu palestinsku "državu" sa istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom, nudeći svoju takozvanu "Njujoršku deklaraciju" kao okvir, Trumpova administracija je do sada prihvatila ovu viziju uz dvije glavne ograde: Nema stvarne palestinske države, nema glavnog grada u okupiranom istočnom Jerusalemu.
Inicijativa Njujorške deklaracije, koju su sastavili Saudijska Arabija i Francuska, proglašava da će takozvani "nedržavni akteri" biti isključeni iz slike i da će im biti zabranjeno učešće u političkom procesu; drugim riječima, samo će njihovi favorizovani kandidati iz glavne grane Fataha biti smatrani važećim za izbore. To znači da nema demokratije.
Saudijsko-francuska vizija također navodi da Palestina mora biti demilitarizirana, što je čini jedinom državom na svijetu kojoj je zabranjeno imati vojsku. Naravno, ne bi bilo posljedica za izraelski genocid; u stvari, oni će biti nagrađeni prema ovoj viziji. Palestina će također biti država u kojoj rukovodstvo neće imati utjecaja na vlastiti obrazovni program, već će umjesto toga usvojiti program preodgojstva koji će se provoditi od strane stranaca i Izraelaca.
Kao što je navedeno tokom govora francuskog predsjednika Emmanuela Macrona na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, ova inicijativa također zahtijeva razoružanje Hamasa i uvođenje međunarodnih snaga koje bi ušle u Gazu, samo pod strogim uvjetima i koordinacijom Izraelaca.
Dva prijedloga
Dovoljno je reći da su oba prijedloga, od SAD-a i njihovih saveznika, vrlo slična, osim što jedan nastoji ugoditi korumpiranim zvaničnicima Palestinske uprave koji trenutno djelimično upravljaju poslovima Zapadne obale.
Zanimljivo je da su Palestinska uprava (PA) i njen neizabrani predsjednik, Mahmoud Abbas, danas relevantni samo zbog Hamasa, uprkos njihovim javnim izjavama u kojima krive Hamas za gotovo sve što se dogodilo od 7. oktobra 2023. Da nije bilo Hamasa, ne bi bilo priznanja Palestine. Nema arapskog, američkog i evropskog novca na stolu za korumpiranu kliku elita sa sjedištem u Ramali, ništa.
Dok je PA zakopao palestinski cilj, oteo njihovo vodstvo i pretvorio ih u međunarodni predmet ismijavanja ozbiljnih političkih aktera, oružani pokreti kojima se tako žestoko protivi upravo su ti koji taj cilj šire svijetom.
Mnogi se pitaju zašto palestinski nacionalni pokret nije u stanju iskoristiti ovaj trenutak, kada svijet kolektivno stane na stranu njihove borbe; odgovor je korupcija Palestinske uprave. To je tako jednostavno.
A to ne znači sitnu korupciju, poput nepotizma ili finansijskih koristi određenih pojedinaca od sistema, već potpuno odricanje od cilja. Svi veliki pokreti, vlade i privremene vlasti imaju ovakve probleme u jednoj ili drugoj mjeri; to je jednostavno zato što su ljudska bića sklona greškama.
Ova kritika se također drastično razlikuje od onih koje su historijski upućivane protiv Fatah stranke, od strane drugih članova PLO-a, pa čak i nekih grupa koje su djelovale izvan nje. Današnja PA ne može se mjeriti sa starim PLO-om. To nije samo administracija s problemima, poput onih povezanih s neopartimonizam, političkim pogrešnim procjenama ili potpisivanjem sporazuma koji su imali za cilj nanijeti štetu palestinskom narodu; to je korumpirani režim koji radi kao podizvođač okupatora. Funkcionira kao kućni rob.
Da se vratimo na Izraelce i plan. Šanse da ga se pridržavaju su male, osim ako SAD nekako ne bi prisilile njih na to, što je vrlo malo vjerovatno, jer Washington daje zeleno svjetlo za svako njihovo kršenje, nikada se ne usuđujući čak ni da ih ospori.
Ako su Izraelci ozbiljno mislili o obnovi, zašto su onda stvorili i nastavljaju zapošljavati civile iz privatnog sektora da svakodnevno uništavaju palestinsku infrastrukturu u Gazi? Ako su ozbiljno mislili o "tehnokratskoj" palestinskoj vladajućoj sili u Gazi, zašto onda nastavljaju podržavati tri glavne posredničke grupe povezane s ISIS-om iza Žute linije?
Prema Axios Newsu, SAD daju zeleno svjetlo izraelskoj strategiji prema kojoj će početi koristiti sredstva za obnovu za izgradnju objekata u područjima Gaze koja kontroliraju. Ovaj plan bi zatim ponudio civilima da tamo žive pod okupacijom Izraelaca i njihovih kriminalnih grupa.
Opkoljena teritorija
U međuvremenu, Izrael i dalje sprečava ulazak najnužnijih stvari u Pojas Gaze. Takozvani sporazum o prekidu vatre trebao je dozvoliti ulazak 400 kamiona s pomoći dnevno tokom prvih pet dana, a zatim više od 600 nakon toga. Izrael se čak navodno obavezao na 600 dnevno. Do sada je u prosjeku ulazilo oko 90 kamiona dnevno, jer Gaza i dalje pati od ozbiljne nestašice hrane na opkoljenoj teritoriji.
Ako Izraelci ne mogu ni sami sebi pomoći da do sada ne pokolju više od 100 civila i ne blokiraju pomoć, kakve su šanse da će dozvoliti funkcionisanje legitimnog političkog entiteta, a kamoli da dozvole obnovu? Ne bi dozvolili čak ni ulazak teške opreme u Gazu koja je bila potrebna za brzo i sigurno izvlačenje tijela mrtvih zarobljenika, koja su zakopana pod ruševinama koje su stvorile njihove vlastite bombe.
Ako se vratimo na 2014. godinu, Izraelci su također trebali dozvoliti obnovu Gaze, ali su i tada zabranili unos prijeko potrebne opreme i materijala. Bila je potrebna domišljatost ljudi da se u to vrijeme savlada ova prepreka.
Ovaj sporazum o prekidu vatre nikada nije stvoren da bi se okončao genocid ili utro put miru. Pruski vojni teoretičar, Carl von Clausewitz, često se citira kako kaže da je "rat nastavak politike drugim sredstvima", što se ovdje može primijeniti.
Izraelci imaju jasne ciljeve osvajanja onoga što smatraju "Velikim Izraelom". Za sada, oni političkim sredstvima provode svoje planove za ublažavanje otpora i nastavit će s ratom kada to smatraju potrebnim. Izrael mora biti poražen od strane regionalnog otpora ili će nastaviti sve dok ne postigne svoju "potpunu pobjedu". (Palestine Chronicle)

