Godina 2021. mogla bi se označiti kao godina koja je u potpunosti otkrila karte koje u rukama drže sve političke strane u Bosni i Hercegovini i državama koje je okružuju. Najintenzivnije promjene, ili barem javno iznošenje stavova i pozicija, desile su se na relaciji Hrvatska – Bosna i Hercegovina, preciznije rečeno – u odnosima između Hrvata i Bošnjaka. Apsolutna zvijezda tih zbivanja, koja je obilježila čitavu godinu, s velikim potencijalom da obilježi i iduću, jeste dakako Zoran Milanović, hrvatska verzija Donalda Trumpa.
Uvod u politička zbivanja učinjen je već u septembru 2020. godine, kada u posjetu Zagrebu dolazi Milorad Dodik, kojeg primaju i Zoran Milanović i Andrej Plenković. Ovaj događaj možemo nazvati uvodom jer je po njemu uspostavljena paradigma mnogobrojnih susreta “predstavnika naroda iz BiH” s predstavnicima iz Hrvatske ili Srbije. Svega nekoliko dana nakon toga uslijedio je susret Bakira Izetbegovića s Andrejem Plenkovićem uz prisustvo Dragana Čovića.
TUĐMANOV DUH NAD HRVATSKIM PREDSJEDNIKOM
Prvi dio 2021. godine nije donio neke značajne promjene ili vijesti u hrvatsko-bošnjačkim odnosima. I s jedne i s druge strane čule su se standardne poruke o izmjenama Izbornog zakona, hrvatska strana na svakome koraku lobirala je i naglašavala važnost njegovih izmjena uz povremene čarke i izmjene žustrih riječi s kolegama s bošnjačke strane. Međutim, priču je zakuhao Zoran Milanović, koji je u intervjuu HRT-u sredinom decembra 2020. godine rekao da je Bosni i Hercegovini i njenim građanima, kada je riječ o ustavnom uređenju, potreban “prvo sapun pa onda parfem”. Ta je izjava proizvela mnogo reakcija tijekom cijele 2021. godine a, dakako, ostat će u dosta dugom sjećanju i u godinama koje dolaze.
Zoran Milanović naglo je i sigurno gradio poziciju saveznika s Miloradom Dodikom, “zaštitnikom” interesa Hrvata u Bosni i Hercegovini. Iako je u julu dogovorio višednevnu posjetu Bosni i Hercegovini, tačnije određenim gradovima i općinama, boraveći u njima baš tokom 11. jula, dana kada se obilježava sjećanje na žrtve Genocida u Srebrenici, Milanović nije našao shodnim posjetiti Srebrenicu, već je nastojao utvrditi svoju poziciju u Hercegovini i brižno očuvati izgrađeno prijateljstvo s Miloradom Dodikom. Sve što se događalo kasnije potpuno je rasvijetlilo Milanovićevu agendu, koja očigledno postoji od početka njegova predsjedničkog mandata.
Prva potvrda Milanovićeve antibošnjačke agende došla je već nepunih mjesec nakon posjeta Bosni i Hercegovini, tokom obilježavanja vojno-redarstvene operacije “Oluja”. Naime, dan prije obilježavanja Zoran Milanović odlikovao je određene postrojbe HV-a i HVO-a, a među njima i Zlatana Miju Jelića, čovjeka optuženog za ratne zločine u Bosni i Hercegovini. Izazvalo je to salvu reakcija i hrvatske javnosti, a član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefik Džaferović uputio je poziv Zoranu Milanoviću da odustane od tog odlikovanja. Međutim, Milanović je uživao u cijeloj priči i nesmetano te ponosito uručio odlikovanje čovjeku optuženome za vrlo ozbiljne ratne zločine.
Doista je teško dokučiti motive i razloge Milanovićevog političkog zaokreta. Nekoliko je mogućih situacija koje su prisutne, a zbog kojih se Milanović ponaša poput radikalnog desničara. Prije svega, Milanović želi biti Tuđman poslije Tuđmana, želi, kako bi Tuđman rekao, pomiriti “crvene i crne vragove” u podršci svenarodnom predsjedniku.
Na žalost hrvatske države i društva, Zoran Milanović postao je idealan primjer političkog populiste. Jedan od najpoznatijih teoretičara političkog populizma Jan Werner Müller tvrdi da je u samim temeljima populizma odbacivanje pluralizma. Populisti će uvijek tvrditi da isključivo oni predstavljaju narod i njegove istinske interese. Isto tako, populisti često zazivaju referendume, ali ne kao mehanizam iskaza demokratske volje građana, već aklamacijsku potvrdu njihovih stavova i interesa. Upravo ovih dana Zoran Milanović pružio je javnu podršku izrazito populističkoj inicijativi Mosta (poprilično desno orijentirane političke strane u Hrvatskom parlamentu) za raspisivanje referenduma o upotrebi covid potvrda. Zoran Milanović ne pripada grupaciji antivaksera, jer poziva građane na cijepljenje, ali isto tako niti on niti njegovi saradnici nikada ne nose maske. Paralelno s time, Milanović krši aktualne epidemiološke mjere, te u Ured predsjednika pušta osobe i zaposlenike bez provjeravanja covid potvrda, uz napomenu da će, ako bilo kakva inspekcija dođe u nadzor, vojska spriječiti njen ulazak na Pantovčak. Nevjerovatna poruka za građane Republike Hrvatske.
Gradeći poziciju zaštitnika Hrvata u Bosni i Hercegovini, Milanović računa na glasove iz Hercegovine, otprilike slično kako je računao i na glasove desnice u kampanji za parlamentarne izbore 2016. godine, kada je brutalno poražen od Andreja Plenkovića.
BAD COP AND GOOD COP?
Tračak nade u 2021. godini ukazao se 28. septembra, kada su se na Pantovčaku sastali Zoran Milanović, Bakir Izetbegović i Stjepan Mesić. Bio je to iznenadan susret koji je pobudio nadu u mogućnost relaksacije hrvatsko-bošnjačkih odnosa. Tom se prilikom pokazala i mudra politika Bakira Izetbegovića, koji je prisustvo Mesića iskoristio za amortizaciju priče o “predstavnicima naroda”, slično kao i prilikom susreta s Plenkovićem, kada je sastanku prisustvovao Čović. Izetbegović je očigledno svjestan implikacija pristupa “narodnih predstavnika” koji potkopava bosanskohercegovačke institucije, ali ujedno i poprilično osviješten kako je potrebno biti dio razgovora, odnosno sjediti za pregovaračkim stolom, a ne samo biti tema za tim stolom bez aktivnog učešća.
Ali svega nekoliko mjeseci kasnije sve mlijeko, ako ga je i bilo u posudi, nepovratno je prolio Zoran Milanović. Hrvatski predsjednik je ničim izazvan otvorio temu Genocida u Srebrenici. Na najprimitivniji mogući način započeo je licitaciju žrtvama Genocida pa ustvrdio: “Postoje genocidi i genocidi, postoji genocid nad Židovima, u Ruandi, u Srebrenici. Postoji Jasenovac. Nije sve isto, kao što ni svaka žrtva nije ista. Ni govora. Najbolje je reći da je sve isto. Nije. Ne mislim da je to bila opravdana odluka Inzka. Te ovlasti visokog predstavnika su prevara. To izlazi iz Daytona, to je kolonijalna uprava.”
Kada bi citat stajao bez navođenja autora, bez problema bi se ustvrdilo da pripada Miloradu Dodiku. Ali ovaj put bilo je riječ o predsjedniku Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću. I kada je Hrvatska javnost pomislila da će se prvi put dogoditi da Milanović shvati da je pogriješio i primjereno se ispriča, on je pojačao artiljeriju: “To je težak zločin s elementima genocida, to je rekao i sud, ali nijedan sud ne može biti sveto pismo. Nekim ljudima je to dobro leglo, nekim ljudima ili neljudima to nije dobro leglo. 5.000 ili 8.000 ljudi ili 80.000 ljudi nije isto. Nije isto događa li se u plinskim komorama ili se događa s mačetama. Ne znam kome bi takva moja izjava mogla škoditi.”
Nakon reakcija iz Bošnjačkog nacionalnog vijeća Republike Hrvatske, te reakcija iz Bosne i Hercegovine, Milanović je napadao redom vrijeđajući ad hominem sve one koji su ga kritikovali. Između ostalog, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefika Džaferovića nazvao je vođom mudžahedina. Niti tom prilikom nije propustio ustvrditi da Milorad Dodik nije problem te da se s njim može razgovarati i dogovarati o unutarnjim pitanjima u Bosni i Hercegovini.
Nedugo nakon tih izjava, uslijedila je službena posjeta Andreja Plenkovića Bosni i Hercegovini, koja je bila školski primjer poštovanja institucija Bosne i Hercegovine. Iako je tokom posjete Plenković nastojao braniti Milanovića tvrdnjom da i sadašnji hrvatski predsjednik priznaje kako je u Srebrenici počinjen genocid, Milanović ga je nedugo nakon toga uvjerio kako ga je nemoguće braniti u javnosti. Naime, Milanović je javno napao Plenkovića i Vladu Republike Hrvatske jer se u izvješću Evropskog vijeća o Bosni i Hercegovini ne spominje termin konstitutivni narodi. Osim toga, Milanović je dodao salvu uvreda i napada kako na Plenkovića, tako i na Bošnjake u Bosni i Hercegovini.
Godinu je završio s pokušajem veoma loše podvale spina o nemogućnosti posjete Bosni i Hercegovini iz “sigurnosnih razloga”. Tada je već prelio i Plenkovićevu čašu strpljenja, pa je ustvrdio da mu nije poznato o kakvoj je sigurnosnoj ugrozi riječ te da bi nešto takvo zasigurno morao znati kao hrvatski premijer.
Poprilično je jasno i vidljivo da su godinu obilježile zapaljive političke izjave, koje su u pravilu bile i veoma uvredljive. Ne treba imati iluziju kako će nekakav rat ili oružani sukob u Bosni i Hercegovini početi tako da će neko iz Banje Luke poslati tenkove na Sarajevo ili obratno. U izrazito naelektriziranim društvima obilježenim etničkim konfliktima dovoljna je najmanja iskra da pokrene lavinu. Dovoljne su dvije pijane budale u nekoj krčmi koje će se zakačiti oko nekog nacionalnog pitanja i da krene lavina nasilja kakvu niko od nas ne želi. Za one koji smatraju takav ishod događaja nemogućim neka pogledaju kako je započelo “Arapsko proljeće”. Mohamed Bouazizi, dvadesetšestogodišnji ulični trgovac, spalio se jer mu je bilo uskraćeno pravo žalbe na zabranu prodaje voća, izrečenu jer nije imao novca za mito policiji. Taj čin pokrenuo je lavinu protesta u Tunisu koji su se prelili i na druge zemlje te na kraju uzrokovali političke promjene, ali i ratove u čak osam zemalja.
Svi zajedno trebamo biti okrenuti izgradnji društva koje neće biti plodno tlo za takve scenarije, a sve one koji tome ne pridonose odgurnuti na političku i medijsku marginu.
