Bilo bi vam oprošteno, budući da su SAD i Iran razmjenjivali udare posljednjih nekoliko dana, da pomislite da su tek prošli mjesec potpisali Islamabadski memorandum, kojim je formalizovan proces okončanja rata i uspostavljen 60-dnevni period za pregovore o konačnim uslovima sporazuma.

To je zato što je to bilo tek prošli mjesec. Ali bilo je toliko priče, hvalisanja, udara i preokreta da se sukob čini kao da je već nekoliko puta počeo i završio.

Cijeli rat traje samo pet mjeseci, ali se već smješta u neku vrstu trajne karakteristike života, onu koja je sada samo repetitivno pozorište, gdje se svaki čin ne razlikuje od onog prije njega svima osim najupućenijim posmatračima.

Bliski istok

Nuklearni sporazum Saudijaca sa SAD-om savršena je metafora za Trumpovu vladavinu

Rat je gotov. Rat je na vrhuncu. Iranci su hrabri ljudi. Iranci su ološ, a naročito njihove vođe. Iranci ne žele primirje. Iranci mole za njega. Hormuški tjesnac je otvoren, zatvoren je, djelimično je otvoren.

Ukratko, rat koji je trebao trajati samo nekoliko sedmica, a sada ulazi u šesti mjesec, situacija je u kojoj su SAD proširile zračne napade na Iran kao "veliku vojnu kaznu". Iran je ponovo napao američke baze širom regije.

Huti su proglasili vlastitu blokadu nad drugom uskom tačkom za plovidbu - rat se sada proteže od Zaljeva do Crvenog mora. Američki predsjednik Donald Trump ne može izaći.

Iran sada razumije snažnu polugu tjesnaca i svoju geografsku, a time i vojnu, prednost u njegovom kontrolisanju. Trump ne može završiti rat s tim adutom za pregovaranje u rukama, a Iranci neće završiti rat bez njega.

Ne može se povući pod uslovima koji samo vraćaju predratni status quo. I Trump ne može ići do kraja. Prisustvo vojnika na terenu bila bi produžena krvava kampanja koja bi odnijela mnogo života. U SAD-u je smrt 18 vojnika do sada i način na koji Pentagon, čini se, pokušava potcijeniti taj broj, izazvalo bijes, piše Guardian.

Pa što sad? Logika potonulih troškova koja će nastaviti bacati još novca i još tijela u kaljužu. Rat je SAD već koštao gotovo 40 milijardi dolara. A Pentagon traži još 67 milijardi dolara. Zahtjev Bijele kuće Kongresu za fiskalnu godinu je kolosalnih 1,5 biliona dolara.

Nova eskalacija

Šta krije iranska planina Pickaxe, zbog čega Trump prijeti napadom?

Posljedice ove rasipnosti za SAD su gušenje domaće potrošnje.

- Vodimo ratove. Nije nam moguće brinuti se o vrtićima, Medicaidu, Medicareu...- rekao je Trump ranije ove godine.

Moramo se brinuti o jednoj stvari: vojnoj zaštiti. Za što? Rat koji su same SAD pokrenule, koji niko nije tražio, koji uopšte nema odbrambene karakteristike i koji vodi bratstvo nasilnika i ulizica.

Što ovaj nestabilni trenutak čini savršenim vremenom za donošenje nekih stabilizacijskih mjera i povećanje povjerenja u ekonomsko upravljanje. Nešto, možda, poput zamjene Trumpovog carinskog režima, koji je istekao prošle sedmice, novim, nametnutim uz obrazloženje da zemlje nisu činile dovoljno da se "bore protiv prisilnog rada".

Ako mislite da je ovo smiješan izgovor i da Trumpova administracija ne gaji duboku moralnu zabrinutost zbog loših uslova rada širom svijeta, onda je ovo nažalost simptom Trumpovog sindroma poremećenog rada. Trebali biste to razmotriti.

Čega se dosjetio

Trump nudi "zaštitu" u Hormuzu za naknadu od 20 posto: Kako bi to funkcionisalo

Nema ublažavanja kumulativnih uticaja ovog vandalizma, nema subvencija ili ograničenja koja mogu apsorbovati kolosalni šok u srcu globalnih energetskih tranzitnih kanala i proizvodnje nafte.

Svi smo taoci režima u SAD-u koji je svoju vojnu i ekonomsku snagu stavio u službu ega i neznanja; vezani za administraciju koja vodi zemlju kao što vodi svijet, u potrazi za osvajanjem bodova u igri u kojoj nijedna akcija nije premala ili prevelika.

Bilo da se radi o dodavanju znakova upozorenja ispred Smithsoniana kako bi se upozorilo da su izložbe „netačne“, pokretanju grubih carinskih politika ili uvlačenju cijele regije u rat jer je mislio da će biti lako i izgledati cool, Trump je divlje ležeran, kavalirski, u jednom trenutku dosadan, a u drugom ljut.

Kao da je cijeli svijet igračka s kojom se treba igrati i odbaciti, a zatim ponovo podići, protresti i gurati. I sve to ne pokazuje znakove jenjavanja. U jarmu američke hegemonije, svi brojimo novčiće, tijela, sve veće desetine izbora jednog čovjeka i spremnost karijerista i kukavica koji ga omogućavaju i podržavaju.

Gdje ide supersila

Deklaracija o nezavisnosti 1776. godine: Deklaracija o abdikaciji 2026.

Što se više nastavlja, to će se više ovi troškovi prepričavati u nekoj vrsti pozadinske buke našeg postojanja i ono što je prije bilo nezamislivo postat će nova normalnost, iznova i iznova. Iranski rat je najopasnija manifestacija toga.

Fantomski proboji, prijetnje konačnim odlučujućim eskalacijama, sve je to ustupilo mjesto jezivoj stvarnosti. Pretjerani rat koji svakim danom preuređuje geopolitiku, domaće budžete i budžete domaćinstava, ponovo je nova normalnost. Trump je zaglavio. Ne može progutati neukusnu cijenu mira. I svi ostali plaćaju cijenu.