Bošnjačka javnost u dvije i po decenije svoje postdejtonske epohe nagledala se svakakvih političkih projekata, raznih fantastičnih ubleha i obmana, samoproglašenih proroka, ujedinitelja, lidera, mirotvoraca i ostalih prodavača političkog “zmijskog ulja”. No ono što ovih dana promoviraju lideri sarajevske “Trojke” do sada je najozbiljniji i najdrskiji atak na zdrav razum. Moglo bi se čak reći da “trojkaši” grubo vrijeđaju bošnjačku javnost tako što je uvjeravaju da treba više vjerovati njihovim floskulama i parolama umjesto vlastitim očima i ušima. O čemu je riječ?
U već otpočetim pripremama za naredne opće izbore 2022. godine lideri “Trojke” najavili su novu političku platformu na nivou cijele države, koju bi uz SDP, Našu stranku i NiP činile još i opozicione stranke iz manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, poput SDS-a, PDP-a i DNS-a. Ovakva politička platforma i ne bi bila toliko sporna da je na dijelu čisto matematički kontekst jer, na kraju krajeva, vlast na nivou države ne može se formirati bez srpskih stranaka iz manjeg entiteta. No ono što najavljenu “opozicionu platformu” čini skandaloznom jeste upravo to što ona nije matematička, već je, prema riječima Nermina Nikšića, jednog od lidera “Trojke”, u pitanju platforma koja će se aktivno suprotstaviti “etnonacionalistima” te će “vratiti nadu građanima Bosne i Hercegovine” tako što će “jačati institucije sistema, vladavinu prava, borbu protiv korupcije i kriminala, ekonomiju, poboljšati zdravstvo i obrazovani sistem”. Nevjerovatno!
SRAMNA OBMANA
Zar Nikšić doista očekuje da mu se povjeruje kada poručuje da ide u borbu protiv “etnonacionalizma” ruku pod ruku s Karadžićevim SDS-om, oličenjem srpskog etnonacionalizma, koji je toliko radikalan i ekstreman da je provodio genocid, i to nad Bošnjacima? Zar Nermin Nikšić misli da će bošnjačka javnost podržati političku platformu koja će se boriti protiv “etnonacionalizma” zajedno s Mladenom Ivanićem, koji je 2017. godine javno osporavao presudu ratnom zločincu Ratku Mladiću i izjavljivao “da nikako ne treba odustati od podrške generalu Mladiću i da mu treba pružiti maksimalnu pomoć u žalbenom postupku”? Zar Nikšić smatra da je bošnjačka javnost toliko politički nepismena da nije u stanju da vidi da ne može biti jačanja institucija sistema, vladavine prava, poboljšanja zdravstva i obrazovnog sistema sa strankama koje čvrsto stoje na ideji “srpskog sveta”, iz čega i proizlazi entitetska podjele Bosne i Hercegovine, naročito u sektoru zdravstva i obrazovanja?
Nikšić tvrdi i da nema stvarne krize, da je na sceni “virtuelni rat” između Dodika i Izetbegovića, da prijetnje po cjelovitost Bosne i Hercegovine nisu ozbiljne već da su na sceni “fiktivne svađe”, a u tom duhu podjele krivice na ravne časti za nedostatak vakcina protiv virusa korona optužuje podjednako SNSD, HDZ i SDA, pa im čak najavljuje i pravi rat, naravno, u savezništvu s kolegama iz SDS-a, PDP-a i DNS-a. Slično je bulaznio i Elmedin Dino Konaković tvrdeći da su Dodik i Izetbegović “najbrutalnije zaoštrili političku scenu”, pa je stoga najavljena opoziciona platforma, nova politika mira i nade umjesto rata i straha. U klasičnoj zamjeni teza Konaković brani nastajuću “opozicionu platformu” tvrdeći da ona stoji nasuprot one SNSD-a, HDZ-a i SDA, mada, u stvarnosti, ne postoji bilo kakav politički savez takve vrste između ove tri stranke.
Konaković i Nikšić otvoreno potcjenjuju bošnjačku javnost ovakvim pokušajima da izjednače Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića misleći valjda da većini građana nije jasna razlika između onih koji pokušavaju da unište Bosnu i Hercegovinu i onih koji bi da je sačuvaju. Podjednako je uvredljiv i pokušaj da se od bioterorizma nad većinskim bošnjačkim stanovništvom amnestiraju hrvatski i srpski kadrovi, koji su u državnim i entitetskim institucijama blokirali sve pokušaje bošnjačkih kadrova da nabave vakcine. Čak se više ne može reći ni da Nikšić i Konaković izjednačavaju agresora i branitelja, već otvoreno proglašavaju većim problemom one koji bi da brane Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake od onih koji bi da ih unište, tako što optužuju isključivo Izetbegovića da “udara u ratne bubnjeve i priziva rat”, potpuno zanemarujući kontekst i šta je tome prethodilo.
Naravno, i Nikšić i Konaković dobro su svjesni toga da je najava programske, a ne matematičke koalicije sa strankama koje baštine velikosrpske tekovine duboko problematična jer, u suštini, predstavlja poraz njihovih proklamiranih “probosanskih ideala”. Konaković to i priznaje izjavom da je svjestan kako “nikada od njih nećemo čuti ono što bi naše uši željele po pitanju nekih teških tema”, pa stoga unaprijed i najavljuje kapitulaciju po tom pitanju, tvrdeći kako “u FBiH ima ljudi koji mogu na drugačiji način artikulisati poruke prema političkoj sceni Republike srpske”, čime, ustvari, signalizira da je spreman na kompromise s istinom. Koliko je doista bezuvjetna Konakovićeva kapitulacija, pokazuje i to da se on koristi potpuno istim terminima kao i Mirko Šarović, pristajući da se ono što su osnovni postulati svake stranke koja se želi nazivati probošnjačkom i probosanskom označi kao “teške teme” koje treba izbjegavati.
VELIKOSRPSKA DOMINACIJA
Da će u nastajućoj “opozicionoj platformi” Konakovićeve i Šarovićeve “teške teme” poput agresije, genocida, zločina ili cjelovitosti države biti tretirane u skladu s velikosrpskim gledištima, potvrdio je i Mladen Ivanić, osnivač i predsjednik PDP-a. Za razliku od Konakovićevog servilnog i ljigavog kompromiserstva, Ivanić je glasno i jasno saopćio na kojim će principima počivati predstojeća “opoziciona koalicija”.
Prema Ivanićevim riječima, za ovu koaliciju potreban je samo jedan uvjet, “da se na bošnjačkoj političkoj sceni pojave ljudi koji će prihvatiti realnost”, a koja, po Ivaniću, glasi da “nema unitarne Bosne i Hercegovine, odnosno da će RS nastaviti postojati”. Također, po Ivaniću, na marginu idu i “pitanja poput karaktera rata u BiH, genocida u Srebrenici i slično, odnosno ona oko kojih postoji potpuno različito mišljenje među političarima iz dva entiteta”.
Slično Ivaniću reagirao je i predsjednik DNS-a Nenad Nešić, koji je opozicionu platformu također uslovio okretanjem “od tema koje nas udaljavaju od zajedničkog života”, te je ustvrdio kako “bošnjački narod mora shvatiti da Srbi nisu i neće biti građani drugog reda, da imaju i ne daju svoju Republiku Srpsku i da je na njihovim političkim elitama da učine prvi korak”. Kakvo ponižavajuće uriniranje po inferiornim koalicionim partnerima iz Sarajeva!
Ivanić, Nešić i Šarović zaista imaju razloga za slavlje jer su se u Sarajevu konačno pojavile političke snage spremne ispuniti sve uvjete koji se pred njih postavljaju. SDP, NiP i NS očito nemaju bilo kakav problem s tim da “teške teme” poput Agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima ritualno žrtvuju na oltaru buduće troprste koalicije. Srpska politika konačno je, nakon višedecenijskog traganja, u Nikšiću, Konakoviću i Kojoviću našla lidere spremne na sramne kompromise i kapitulaciju. Trebalo je dugo čekati na ljude koji će iz gluposti, vlastohleplja ili čistog oportunizma otvoreno amnestirati velikosrpske nasrtaje na Bosnu i Hercegovinu, negirati potpuno jasnu opasnost poput “non-papera” predstavljajući je “predizbornim dizanjem tenzija”, amortizirati biološki rat protiv Bošnjaka skrećući pažnju javnosti s blokada u državnim i federalnim institucijama, optužiti Bakira Izetbegovića za neuspjeh revizije tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije te iskoristiti takvu klevetu kako bi poveli politički rat protiv SDA, pritom stajući u isti politički stroj s Mladenom Ivanićem, koji je reviziju tužbe sve vrijeme osporavao i pokušao blokirati!
No, ko čeka taj i dočeka. Tužna istina glasi da je “Trojka” (koja će vrlo izglednim priključivanjem Fahrudina Radončića postati “Četvorka”) voljna ne samo otvoreno idejno i ideološki kapitulirati već i stati u isti stroj s velikosrpskom (ali i velikohrvatskom) politikom samo zato da bi se bolje borila protiv svog jedinog istinskog neprijatelja – SDA, koju oni i njihovi sponzori vide kao artikulaciju njima toliko mrskog “bošnjačkog etnonacionalizma”. Upravo je to ono što je “najmanji zajednički sadržatelj” Ivaniću, Nikšiću, Konakoviću, Šaroviću, Kojoviću i Nešiću
