Ima sigurno već više od tri dana kako ulica Safvet-bega Bašagića ne liči na ulicu, nego na sliku elementarne katastrofe koju je crtalo dijete omamljeno kineskim slatkišima. Prašina se digla nebu pod oblake, miješa se s mirisom vrućeg asfalta i jeftine pive s gradilišta, a zvuk pikamera postao je novi gradski hit kojim dočekujemo turiste. Ako slučajno navratite, nemojte da vas prevari onaj prizor što ga ugledate. Ono što vam na prvu izgleda kao teški javašluk – bager koji zijeva k'o bezuba baba, tri radnika naslonjena na jednu lopatu i kolona auta što trubi u ritmu Čevljanske koride – e, to vam je, dragi moji, najnoviji strateški projekt naše kantonalne vlade.

Dok mi, obična, naivna raja, mislimo da se tu krpi neka rupa u koju je kamion Komunalca prop'o kroz asfalt  prošlog utorka, u teškoj smo zabludi. Na djelu je, nemoj da bi se neko smijao, ozbiljna arheološka ekspedicija. Spontana, naravno, kako to kod nas već biva. A izvodi je, sasvim slučajno i nimalo namješteno, firma "Rođak" d.o.o., preduzeće koje na tenderima prolazi voljom svetog "Trojstva"  lakše nego Mojsije kroz Crveno more.

Ovo što oni rade, to vam nije prosto asfaltiranje, ne budite naivni. To je, kako bi rekli oni podobni iz općine kad se žele napraviti važni, "vertikalna dekonstrukcija urbanog tkiva". Princip je jednostavan k'o kljukuša, a genijalan ko japrak dolma. Svaki novi sloj asfalta, onaj što su ga s velikom pompom položili prošlog proljeća, već ove sezone postaje neprocjenjivi arheološki artefakt. I onda ga, naravno, moraju pažljivo ostrugati. I tako, sloj po sloj, sezona po sezona, dok ne dođemo do originalne kaldrme iz osmanskog vakta i zemana. A možda, ako Bog da i ako se odobri još koji aneks ugovora, dogrebemo i do ostataka rimskog vodovoda. Ko zna kakva se čuda kriju ispod onog asfalta što su ga postavili za prošle izbore.

Neko bi, onako na prvu, pomislio da je posrijedi čisti nemar, loše planiranje i opća nesposobnost. E, tu se grdno varate! Ovo je samoodrživi poslovni model koji se sam finansira, nešto kao "asfaltni perpetuum mobile". To je mašina koji ne staje dokle god ima budžetskog novca, rođačkih veza i asfalta za struganje.

Ciklus je savršen, kao švicarski sat, samo što naš malo kasni i ide unazad. Koraci idu sljedećim tokom:

Prvo: svečano otvoriš radove, dovedeš kamere i načelnika da poljubi i blagosolovi prvi grumen asfalta.

Drugo: položiš sloj tanak k'o flis papir.

Treće: sačekaš prvu kišu, prvi snijeg ili da prođe dijete sa romobilom, pa da se pojave rupe veličine omanjeg jezera.

Četvrto: proglasiš stanje elementarne nepogode i raspišeš hitni tender za sanaciju saniranog.

Peto: "Rođak" d.o.o., jedini ponuđač s ispravnom dokumentacijom i stranačkom iskaznicom, naravno, pobijedi. Jakako!

Šesto: struži, kopaj, ponovi, naplati fakturu s triput više nula nego što treba.

Sedmo: ponavljaj dok ne presuši državna kasa. Diži više-milionski kredit, pa ponovi korake od prvog do sedmog.

Ovo nije nerad, ovo je, dragi moji, ekološki osviješteno upravljanje javnim dobrom. Mi recikliramo tendere! Mi smo avangarda! Ovoga se ni onaj pedanterija Hans ne bi sjetio. Firme poput "Rođaka" nisu obični bauštelci, ma kakvi. Oni su konceptualni umjetnici, arheolozi ceste. Njihova vizija nije ravna i sigurna ulica, nego beskonačni, vječni računovodstveni nalog.

I onda, kao šlag na tufahiju, kao dokaz dubine i ozbiljnosti čitavog projekta, dogodi se "senzacionalno otkriće". Za vrijeme "vertikalne dekonstrukcije urbanog tkiva" u ulici Safvet bega Bašagića, pronađene su - kosti! Televizija javlja, portali prenose, narod se čudi. A mi, koji znamo čitati između redova i vidjeti dalje od nosa, u tome vidimo jasnu, kristalnu metaforu. Ova je vlast toliko duboko zagrebala – i u gradsko tlo i u naš džep – da je počela izvlačiti kosture na vidjelo.

Ove kosti, nisu samo ostaci neke zalutale krave iz srednjeg vijeka. One su simbol. Dokaz koliko su njihove "reforme" duboke. Toliko duboko kopaju da će nam uskoro, samo ako im se odobri još koji tender, otkriti i gdje je car Trajan sakrio svoje blago. Asfalt položen prošle godine već je postao kulturno-historijsko blago koje se mora skloniti da bi se napravilo mjesta za novo, buduće kulturno-historijsko blago koje će postaviti sutra.

Mi stojimo sa strane i gledamo. Navikli smo. Postalo je to dio naše svakodnevice, naš mali gradski teatar apsurda. Svako jutro kad izađeš iz kuće, nova scenografija. Jučer je rupa bila lijevo od šahta, danas je desno. Prekjučer se moglo proći trotoarom, danas je i on dio arheološkog nalazišta "Neka se radi 2026".

Više niko i ne postavlja ono glupo pitanje: "Majstore, kad će ovo biti gotovo?". Sramota i pitati. Pitanje je sada puno dublje, filozofskije: "Majstore, koji je ovo sloj po redu?". Ljudi se po kladionicama klade koji će historijski period sljedeći "otkriti". Ulica više nije prometnica. Ona je arheološko nalazište pod otvorenim nebom, s radnim nazivom "Stranačko finansiranje putem struganja asfalta". Ulaz je besplatan, ali nas izlazak košta živaca, amortizera i dostojanstva.

Na kraju, dok bageri rovare po našoj ulici kao divlje svinje po njivi, jedno je sigurno: naša budućnost nije svijetla. Ona je, zabetonirana. Ili, da budem preciznija, asfaltirana u bezbroj slojeva, od kojih svaki predstavlja spomenik jednoj propuštenoj prilici i jednoj uspješno naplaćenoj fakturi. Možda je najbolje da ove rupe jednostavno ostave. One su bar stvarne i realne. Za razliku od njihovih reformi i obećanja.