Rusi su razumjeli moć jezika i retoričkom agresijom na samom Zapadu, koristeći instituciju “sloboda govora”, ojačali narative koji urušavaju liberalno-demokratske vrijednosti. Na prostoru Zapadnog Balkana cilj im je destabilizirati one političke procese koji kulture malobrojnih balkanskih naroda nastoje očuvati i uskladiti ih s vrijednostima zapadnog kulturno-civilizacijskog kruga. I u tome su, nažalost, dobrim dijelom uspjeli, a dokaze za to imamo u instaliranju Dritana Abazovića u Crnoj Gori i Elmedina Konakovića u Bosni i Hercegovini kao neizbježnih političkih figura. Komparativnim pregledom političkog stanja u te dvije države teško se oteti dojmu da svjedočimo realiziranju scenarija pravljenog u jednom centru moći.
GP URA/NiP – najava političkog kolapsa
Projekt destabiliziranja bosanskohercegovačkog i crnogorskog društva nije počeo jučer, ni prije godinu ili dvije. Njegova je realizacija počela još u vrijeme kada se Vladimir Putin od potencijalnog saveznika Zapada transformirao u lidera koji želi obnoviti “rusko carstvo”, kada je zvanično krenuo u hibridni rat protiv Zapada i njegovih saveznika na Balkanu. Za jedan od strateških ciljeva te agresije na Zapadnom Balkana je bio razviti nezadovoljstva građana radom njihovih institucija, koje su svoje djelovanje prilagođavali zapadnom okviru. Dobro organiziranom, sofisticiranom akcijom u javni prostor Zapadnog Balkana instalirani su narativi koji su, građanima čija je svijest modelirana socijalističkom paradigmom, lahki za razumijevanje i prihvatanje.
Posljedicama tog sofisticiranog dijela megaprojekta svjedočimo danas – političkim organizacijama i njihovim liderima koji Bošnjake i Crnogorce vode na Zapad, posljednjim parlamentarnim izborima u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori oslabljeni su politički i institucionalni kapaciteti potrebni da suvereno svojim narodima i državama osiguraju smirenje u vlastitoj egzistenciji. Istini za volju, nikada ga nisu ni imali u potrebnoj mjeri. Milo Đukanović i DPS pod permanentnim su pritiskom Crkve Srbije i njenih političkih, medijskih i nevladinih satelita. Bakir Izetbegović i SDA, također, a okolnosti su im dodatno otežane ustavnim ovlaštenjima koje imaju bosanskohercegovačke političke organizacije koje rade za interese susjednih država.
Problem nepostojanja relevantne opozicije
Problem s kojim se susreću Bošnjaci i Crnogorci nisu samo operativci političkog Beograda i Zagreba, nego i to što njihovi politički predstavnici (SDA i DPS) nemaju relevantnu opoziciju, odnosno opoziciju koja ne ugrožava državne i interese stožernih naroda tih država. Kada bi takva opozicija postojala, onda bi nastojanja zapadnih ambasada da podrže procese smjene vlasti imali smisla. Smjena vlasti je poželjna, navikava one koji dođu na vlast da daju najbolje od sebe kako bi na njoj ostali. Međutim, u bosanskohercegovačkom i crnogorskom slučaju, smjena vlasti dovodi u pitanje i opstanak država i kulturni identitet njihovih stožernih naroda.
Nepostojanje relevantne opozicije otvorilo je vrata političke scene da na njeno mjesto dođu osobnosti poput Dritana Abazovića i Elmedina Konakovića, koji nemaju niti ideološko opredjeljenje niti jasne političke ciljeve osim jednog – doći na vlast i služiti centrima izvan svojih država. (Paradoksalno, pomažu im suprotstavljene strane, i Rusi i Zapad. Zašto, ostaje otvoreno pitanje.) Na krilima dvodecenijske priče o korupciji, manipuliranjem sentimenta koji dio građana gaji prema “bivšoj nam domovini”, kod dovoljnog broja građana razvio se odijum prema institucijama sistema koje skrbe za države (Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu) i njene stožerne narode (Crnogorce i Bošnjake). Rezultat: DPS nije na vlasti već više od dvije godine, a SDA će, kako stvari stoje, jedva sačuvati vlast samo na jednom dijelu države. Posljedice koje dvije godine trpi Crna Gora već danas snalaze Bosnu i Hercegovinu. Nakon preuzimanja institucija, slijedi negiranje identiteta, kao i u Crnoj Gori...
Prvo institucije, pa identitet
Borba za očuvanje identiteta podrazumijeva kulturu sjećanja i kulturu pamćenja. Oružana Agresija Srbije na Bosnu i Hercegovinu, Genocid nad Bošnjacima u cilju ostvarenja velikosrpskih interesa, činjenice koje su zabilježene i tokom Agresije i poslije nje – historijski su toposi koje Bošnjake i Srbe pozicioniraju u različite kulturno-civilizacijske hemisfere. Izbjegavanje gledanja u oči ovoj nimalo ugodnoj činjenici oslobađa nas odgovornosti da pronalazimo najbolja rješenja za vlastitu sudbinu tako što ćemo je vezati za sudbinu, prije svega Srba, ali i Hrvata kroz “regionalnu saradnju”, “Otvoreni Balkan”, “fokusom na ekonomska pitanja”, “bolje sutra”, “pomirenje”... Nesumnjivo, postoje neki zajednički interesi naroda Zapadnog Balkana, ali oni se ne mogu realizirati u punom kapacitetu i na dobro svih ako među njima samima nisu izgrađeni korektni odnosi bazirani na povijesnim činjenicama, što danas nije slučaj.
S druge strane, Srbi imaju interes da relativiziraju prošlost kako bi Bošnjake vezali za sebe, odnosno asimilirali ih (upravo na način na koji su to uradili s Crnogorcima, sistemskim negiranjem povijesnih činjenica). Njihovoj kulturi, u najširem smislu te riječi, ne odgovaraju povijesni fakti, posebno oni iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Na neki način bi se mogla razumjeti (nipošto i opravdati) njihova potreba da negiraju i relativiziraju Agresiju i Genocid, jer bi priznanje i katarza, kao njena posljedica, povukla za sobom još bolnije procese, a najbolniji je dekonstrukcija kompletne kulturno-političke i povijesne paradigme na kojoj Srbi grade svoj identitet. U prezentu, Srbima relativiziranje prošlosti, negiranje i relativiziranje Genocida i uzroka Agresije sredstva su kojima difamiraju politike i narative koji prepoznaju njihove stvarne namjere i logično je što im je dugoročni cilj marginalizirati ih ili potpuno uništiti. A za takvo što su im potrebne slabe institucije sistema, odnosno realizacija ciljeva GP URA i Naroda i Pravde, “trojke plus”, koja je u zoru formiranja vlasti dokazala da ćemo imati nedopustivo nekompetentne kadrove u institucijama sistema. Sviđalo se to nekome ili ne, “trojka plus” i velikosrbi imaju isti cilj – uklanjanje SDA i DF zato što su jedine relevantne političke snage koju skrbe za državnost i identitet njenog stožernog naroda.
Narativ “trojke plus” u akordu s velikosrpskim narativom
Zato i ne treba čuditi što recentni narativi (veliko)srpske i politike “trojke plus” u osnovi imaju isto označeno, a manjim dijelom drugačije označitelje. Posljednji u nizu ozbiljnijih dokaza za to jeste nedavni intervju za emisiju “Mreža” Federalne TV, bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića, u kojem je deklamirao već okoštale retoričke obrasce koji dolaze s one strane Drine, a koji imaju za cilj isto što i “trojka plus” – poistovjetiti sve političare na Balkanu, pa i Bošnjake i Srbe kao narode, za koje je otvoreno rekao da ih doživljava kao jedan narod, uz obaveznu političku korektnost “da poštuje i drugačija razmišljanja”. “Zločine su počinili svi”, on se izvinio za srpske zločine, očekuje “od drugih da to isto urade, ali to ne rade”, i tako dalje, i tome slično. Bošnjaci su dovoljno odrasli da ne nasjedaju više na blagoglagoljivost srpskih političara, koji su opozicija srbijanskom režimu, ali ne i srpskim (veliko)nacionalnim ciljevima. Ali, kada slične riječi dolaze od njihovih političara, manje su imuni na podvale; zato su dali dovoljan broj glasova onim politikama koje pomažu srpskoj naraciji da ostane na životu, sarajevskoj trojki, predvođenoj NiP-om.
Čelnici trojke plus i Boris Tadić, dakle, dijele mišljenje da je Dodikova šovinistička i političkom vokabularu potpuno neprimjerena retorika samo reakcija na izazivanje koje dolazi s bošnjačke i probosanske strane. Tadić će reći da je Dodik radikalan, ali da ga razumije jer su “njegove riječi refleksija stanja u Bosni i Hercegovini”. Po Tadiću, neformalne, pojedinačne, institucionalno irelevantne izjave pojedinaca o ukidanju manjeg bh. entiteta s bošnjačke i bosanske strane, važne onoliko koliko su važni komentari korisnika društvenih mreža, dovoljan su razlog da Dodik izjavljuje što izjavljuje i radi što radi, jer mu je “ustavna obaveza da štiti” taj dio Bosne i Hercegovine. Dodik se, prema Tadiću, suočava sa stalnom “agresivnošću” s bošnjačke strane.
Isto, drugim riječima, a koristeći izvedenice iz osnovne riječi “agresija”, rekao je i Elmedin Konaković. Autentične političke zaštitnike bošnjačkog identiteta i bosanskohercegovačke državnosti, propaganda sarajevske “trojke plus” predstavlja kao kočničare procesa stabiliziranja političkog i ekonomskog stanja u državi. I razloga za strah od budućnosti u državi u kojoj predstavnici “trojke plus” znače nešto, možda i ne bi trebalo biti da je riječ samo o propagandi kako bi se pobijedilo na izborima, učvrstilo na vlasti. Međutim, svjedočimo ozbiljnoj pojavi koja je, držimo, još jedan znak za uzbunu.
Izjava Elmedina Konakovića da “danas u Bruxellesu” primarna tema nije “Dodikov secesionizam” nego “bošnjački radikalizam” najmanje je bizarni spin. Od politologa Jasmina Mujanovića saznajemo da se Konaković nije sreo s “Briselom”, nego samo s jednim dijelom “Brisela”, s članovima EPP-a za koje se zna da su bliski secesionistima-pobunjenicima Dodiku i Čoviću. A upravo ta činjenica nam je corpus delicti da smo u Bosni i Hercegovini za važnu političku figuru dobili emocionalno nezrelu osobu, čiji su moralni kapaciteti adekvatni za sitne, jalijaške afere sarajevske čaršije, čije vrijednosne nivoe podiže na državnu i međunarodnu razinu. U rukama takve persone trenutno su konci političke sudbine Bošnjaka i Bosne i Hercegovine.
Najmanje je važno da li je lider Naroda i Pravde Elmedin Konaković direktno plaćen od duboke srpske države ili za nju radi besplatno, zaslijepljen personalnom mržnjom, pizmom, ustrajavanjem u svom neprijateljstvu i zlobi prema Bakiru i Sebiji Izetbegović i SDA. Izjavom da je “u Briselu tema bošnjački radikalizam” stavio se u stroj velikosrpske propagandne mašinerije. Njome je jasno dao do znanja da apsolutno nije svjestan ni važnosti identiteta, ni kako ga zaštititi, niti šta je država (osim u dijelu u kojem zna da država ima budžet, pare, koje će mu biti na raspolaganju), a da ne govorimo o tome koliko je nesvjestan važnosti izgovorene riječi.
Konakovićeva izjava samo je jedna puzla u slici koja se kreirala u Crnoj Gori, a danas stvara u Bosni i Hercegovini. Ma koliko nas zgražavala, nije iznenađujuća: Bosna i Hercegovina počinje doživljavati sve ono što je Crna Gora već doživjela. Napravimo komparativnu analizu.
Jedinstven scenarij u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini
Konce za formiranje vlasti u obje države dobijaju političke organizacije koje su jedva prešle cenzus. Marginalne partije postaju adrese kojima se najprije obraćaju međunarodni zvaničnici.
GP URA uvela je u vlast neskrivene neprijatelje Crne Gore, stranku Demokratski front i rusko-srpske satelite (Demokrate, SNP). Elmedin Konaković i NiP predaju zakonodavnu i izvršnu vlast neskrivenim operativcima političkog Beograda i Zagreba u Bosni i Hercegovini, SNSD-u i HDZ-u.
Dritan Abazović u medijima stalno govori o hapšenju kriminalaca, niti jedan nije uhapšen, a čak se u njegovim redovima otkrivaju bezbjedonosno zanimljive ličnosti, dok se za njega samoga zna da je “brat Abaz” kriminalcima u Crnoj Gori. Elmedin Konaković, pisao je portal Istraga, sve su prilike, ima bliske veze s narkobosovima. Na vlast u Kantonu Sarajevo došao je na krilima obećanja da će pohapsiti “kriminalce” iz SDA, niti protiv jednog nije podignuta ni optužnica.
Crna Gora prolazi ekonomski kolaps krivicom GP URA, Bosna i Hercegovina dobila je potpuno nekompetentne članove Vijeća ministara ulaskom u vlast sarajevske “trojke plus”, odnosno Elmedina Konakovića i NiP-a.
Crnogorci i Bošnjaci i ostali patriotski opredijeljeni građani njihovih država targetiraju se kao radikalni i ekstremni nacionalistički elementi u medijima bliskim GP URA i “trojke plus” i izjavama njihovih političara. Ako je nekada ta zla praksa obmanjivanja i izvrtanja stvarnosti bila na nivou dnevnopolitičkih prepucavanja, danas ju je ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine instalirao na međunarodnom nivou, što ni Dritan Abazović još nije uradio.
A “šlag” na otrovni kolač koji se daje Crnogorcima i Bošnjacima jeste “nova generacija političara”. Njihov životni stil, njihovo obrazovanje, svjetonazori, način komunikacije u javnom prostoru, laži koje izjavljuju bez imalo stida i srama (za koje ne snose nikakvu odgovornost, jer sudska vlast i u Crnoj Gori i u Bosni i Hercegovini nije na visini svoga zadatka) od političke scene u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini pravi estradu. Tipovi osobnosti poput Dritana Abazovića i Elmedina Konakovića više pripadaju strukturi nekog srpskog reality showa, poput “Zadruge”, nego političkoj sceni ozbiljne države.
Nikakve teorije zavjere nema u narativima koji prepoznaju da je velikosrpska duboka država uspjela u institucije sistema u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini i javni prostor uvesti antidržavne elemente koje tim zemljama spremaju ekonomski kolaps, čuvare identiteta i političkog subjektiviteta marginalizirati do potpunog uništenja, te potpuno obesmisliti politički život kao takav. Jer, Srbi nemaju kapacitet ponovo vojno okupirati Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu, ali imaju politička i propagandna sredstva da ih obesmisle kao ozbiljne evropske države, prije svega pomoću likova poput Dritana Abazovića i Elmedina Konakovića, te njihovih sljedbenika. Imamo li mi kapaciteta još jednom se odbraniti? Imamo, samo ih trebamo koristiti. Govorimo, slobodno govorimo, na dnevnoj bazi. Umjesto metaka, koje smo ispaljivali svaki dan na agresora, danas na njega moramo ispaljivati naše, a ne njihove, riječi.
