Vojne jedinice iz Srbije, zajedno s lokalnim srpskim snagama, 24. januara 1993. godine upale su u selo Poljak kod Srebrenice i ubile dvadeset i jednu osobu, uglavnom civile.
Na najbrutalniji način tog su dana ubijeni stanovnici sela. Hamed Selimović (1963. godište) je zarobljen i živ zapaljen na sijenu u selu. Supružnici Ahmed (1929) i Tifa Bajramović (1933. godište) uhvaćeni su i zaklani u kući. Ukopani su u zajednički mezar.
U Poljaku su taj dan ubijene svekrva Nura (1920) i snaha Bahra Pejmenović (1958). U napadu na selo ubijena je i Mirsada Nuhanović, koja je tek bila napunila 18 godina. Četiri člana porodice Selimović također su ubijena: Hamed (1963), Mulka (1964), Mustafa (1965) i Hamida (1963).
“Brat Mustafa bio je 1965. godište, a majka Hamida 1933. Majku su ubili u kući, nije ubijena puškom nego nožem, a brat je bio ranjen, sakrio se u podrum, gdje je iskrvario i umro”, svjedočila je Mujesira Nukić.
U Poljaku su ubijeni i Nedžad Osmanović (1967), Hazim Muharemović (1975), Edhem Nukić (1935), Redžo Bektić (1936), Hamdija Bajramović (1966), Huso Aljkanović (1966) i Nurija Bajramović (1934). Đulsa Mustafić (1934) je u napadu srpskih snaga na selo teško ranjena i izumrla je na putu do bolnice u Srebrenicu. U napadu na Poljak ranjen je i Džemail Suljić, koji je preživio. Nažalost, Suljić je umro nakon rata, 2015. godine, u Tuzli.
Zločin u Poljaku je posebno težak i brutalan jer je taj dan ubijeno deset osoba ženskog spola. Zapravo, u toku napada na selo je ubijeno sedam žena. Dvije žene s dvoje male djece su zarobljene i odvedene iz sela. Od tada im se gubi svaki trag. Taj dan su zarobljene Zuhra Muharemović (1970) i njen Admir, te Adila Smailović (1969) i njena kćerka Nela. Admir i Nela rođeni su 1990. godine.
“One su odvedene i od tada ni traga ni glasa. Taj dan su zaklali majku od moje supruge, brata su joj ubili, a ona je odvedena. Niti njih ima živih niti mrtvih, mora neko znati gdje su. Još je jedna žena s muškim djetetom odvedena. Imaju neke priče da su viđene u Bajinoj Bašti, ali to su samo priče”, svjedočio je prije nekoliko godina Adilin suprug Mirzet Smailović.
Za zločin nad Bošnjacima u selu Poljak do sada niko nije odgovarao. Svake godine prilikom obilježavanja godišnjice zločina preživjeli i predstavnici udruženja koja okupljaju preživjele žrtve Genocida apeliraju na pravosudne organe da pokrenu proces i odgovorne privedu pred lice pravde.
“Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) je dolazila, uzimala izjave od mještana, tih preživjelih. Dokle je to stiglo, ja ne znam, znam da su dolazili i od mene su uzimali izjavu”, kazao je Salko Nukić, član Organizacionog odbora za obilježavanje stradalih Bošnjaka Poljaka.
Istog dana kada je izvršen napad na Poljak područje općine Srebrenica granatirano je iz Srbije. U granatiranju sela Đurđevac ubijene su tri osobe: Ahmet Avdić (1969), Ramo Avdić (1939) i Mevla Halilović (1950).
Od početka rata granatiranja srebreničkog teritorija s planine Tare (Srbija) su bila česta. U septembru 1992. godine granatirano je selo Beširevići. Prilikom granatiranja ubijeno je na licu mjesta 11 osoba, a od posljedica ranjavanja na putu do bolnice i u srebreničkoj bolnici preminulo je još osam osoba. Granata je direktno pogodila u podrum školske zgrade i usmrtila stanovnike koji su tu pokušali naći spas. Od 19 ubijenih osoba, četvero je bilo djece. Ni za ovaj zločin niko nije odgovarao, kao ni za zločin od 12. aprila 1993. godine, kada su granatirana igrališta ispred srednje i osnovne škole u Srebrenici. Ubijeno je više od stotinu osoba. Niko nije odgovarao ni za bombardiranje Sućeske 1992. godine, kada su u selu Bučinovići ubijene četiri djevojčice iz porodice Gabeljić (Ešefa, Nermina, Ševala i Ramiza).
Zločin u Poljaku samo je jedan od zločina koji su počinjeni nad bošnjačkim stanovništvom do jula 1995. godine. Preživjeli se nadaju da će neko odgovarati za ovaj zločin, iako je nade sve manje da će se odgovorni naći pred licem pravde. Kako god, zločin nad Bošnjacima u Poljaku ne smije biti zaboravljen.