Dvadesetosmog maja se navršava trinaest godina od početka onoga što se ovdje, donekle neutralno, naziva Gezi događajima. Danas, kada isti segment(i) društva, a prije svega pretendent na liderstvo Republikanske narodne partije (CHP) Özgur Özel uporno i iz sve snage pokušava, srećom bezuspješno, da izazove ulične proteste slične onima maj-jun 2013. dobro je podsjetiti se događaja koji su još uvijek skoro svakodnevni dio političkih diskusija.

Dva oštro suprotstavljena narativa i dalje dominiraju tim diskusijama. Manjinski, koji zastupaju prije svega učesnici i opozicija predvođena CHP-om je da je to bio spontani, legitimni, miroljubivi, nenasilni protest kako bi se zaustavili planovi za preuređenje parka pored Taksim trga i spriječila rekonstrukcija historijske kasarne iz osmanskog doba. Protest je po toj verziji započeo uglavnom kao pokret za zaštitu okoliša i urbana prava, a eskalirao je nakon policijske brutalnosti i za kratko vrijeme se proširio na 79 od 81 turske provincije.

To je narativ koji je uvaljen Zapadu, a u tu svrhu je bilo plasirano nekoliko laži u startu. Prva da se drveće u parku sjeklo. Nije, premještalo se u drugi park. Druga je da se na mjestu parka planirao tržni centar. Nije, definitivna namjena planiranoj zgradi za izgradnju/rekonstrukciju – Topçu Kışlası, artiljerijskoj kasarni sa početka devetnaestog veka, srušenoj 1940. – nije bila određena, ali najviše su se pominjali kulturno-umetnički sadržaji i gradski muzej. Istanbul nema gradski muzej. U svakom slučaju zgrada izuzetne arhitektonske ljepote ne samo što ne bi bila "tržni centar" nego i veoma odudara od predstave o "tržnom centru", pa se taj deo priče kao i prvi može nazvati perceptivnom manipulacijom, da ne kažem presnom lažju.

Brutalnost policije koja je 30. maja ušla u park, palila šatore i prskala biber sprej na prisutne (kako bi nastala "ikonična" fotografija "Žena u crvenom") i time bacila varnicu koja će zapaliti proteste jeste bila neobjašnjiva. Dobila je objašnjenje i epilog tek marta 2018. kada je Ramazan Emekli, u vreme Gezi događaja zamjenik šefa policije Istanbula, koji je smijenjen s dužnosti u sklopu istrage o terorističkoj organizaciji fetulahdžija (FETÖ), osuđen na 10 mjeseci zatvora u slučaju u kojem je optužen da je naredio općinskim policajcima da zapale šatore demonstranata tokom događaja u parku Gezi.

Ideja da briga za životnu sredinu, odnosno "sječenje drveća", može spontano dovesti do pokušaja obaranja vlade nije bila većini u zemlji uverljiva ni tada ni sada. U međuvremenu je diskreditovana najmanje dva puta. Prvi put kada je novembra 2014. lokalna CHP vlast grada Yalova posjekla 180 platana (mnoge prečnika preko metra), a da isti koji su halakali u Gezi parku godinu dana ranije ni glasa nisu pustili. Drugi put kada je İmamoğluova vlast u Istanbulu marta 2022. posjekla 112 platana 150 do 200 godina starosti u Çırağan ulici. Navodno zbog bolesti, ali sumnjivo baš na mjestima na kojima niču nove građevine kojima bi ti platani zaklanjali pogled na Bosfor. Opet nije bilo ni glasa od "ekologa".

Međutim, ono što fundamentalno potkopava taj "nevini" narativ se desilo u prvoj nedelji protesta, Naime, 5. juna grupa nazvana Taksim Solidarnost, koja je tvrdila da kontroliše proteste se sastala sa tadašnjim vicepremijerom Bülentom Arinçem na kome je predala zahtjeve/uslove da se protesti zaustave. Tada premijer, Recep Tayyip Erdoğan, je već treći dan bio na ranije ugovorenoj sjevernoafričkoj turneji. Zahtjevi su bili svojevrsno otvaranje karata. Vrištali su "prestanite sa razvojem Turske!"

Svi najveći infrastrukturni projekti vlade su tim spiskom želja bili viđeni za odstrel. Naravno iz "ekoloških razloga". Tri najvažnija su bila : da se odustane od izgradnje trećeg mosta preko Bosfora (i prvog željezničkog), da se odustane od izgradnje trećeg aerodroma – predviđenog da bude najveći na svijetu i treće, da se odustane od izgradnje Kanala Istanbul – kanala koji bi bio alternativni plovni put opasno preopterećenom Bosforu.

Samo treći – Kanal Istanbul – od ova tri infrastrukturna projekta nije danas završen.

Prve nedelje protesta podrška vladajućoj AK partiji je pala na 45 posto, da bi se druge nedelje vratila na 50 posto. Teško je sumnjati da to nije bila posljedica zahtjeva i samog sastava Taksim Solidarnost delegacije. Grupa nikako nije ličila na mladost isturenu u prvi plan na Taksimu i Gezi parku, sastavljena od predstavnika raznoraznih esnafskih organizacija (arhitekte na primjer), teško da je predstavljala interese one djece.

Spisak uništenog "inventara" – 58 javnih zgrada, 337 dućana/biznisa, 90 gradskih autobusa, 214 privatnih vozila, 240 policijskih vozila, 45 kola hitne pomoći, 68 sigurnosnih kamera, 14 zgrada političkih stranaka – do temelja ruši mit o "nenasilnosti" protesta.

Kad smo već kod "nenasilja" sve je to suviše vonjalo na Gene Sharpa i njegove metode obaranja vlada (koje se ne dopadaju State Departmentu) uz pomoć obučenih "revolucionara" plaćenika. Uzgred, nema većeg nasilja od otimanja izborne volje. Što nas dovodi do konkurentnog narativa da su Gezi događaji bili dobro pripremljen pokušaj prevrata, a prevrati se nikad i nigdje ne dešavaju bez pomoći iz inostranstva.

Turska je tada već duboko zakoračila putem koji je izvlači iz klijentelističkog položaja. Činjenica da je samo par nedelja prije Gezi događaja vratila dug Međunarodnom Monetarnom Fondu je skoro potpuno nepoznata na Zapadu, a to je važna informacija za "spajanje tačkica".

Nakon Gezi događaja sukob vlade sa onim što će se kasnije nazvati FETÖ, a koji je tinjao ispod radara većine javnosti, je izbio na površinu.

Pišući o presudi o "potpunoj ništavnosti" 38. kongresa CHP-a kao spasu te partije, novinar Zafer Şahin u Milliyetu daje jednu širu sliku, koja Gezi događaje stavlja u perspektivu antiturskog delovanja (moje napomene su u zagradama):

"Ovaj makro projekat je prethodno pokušao da implementira FETÖ 2010. godine; u to vrijeme, to je također bio osujećen otporom države i podrškom nacije. Vidi: Atentat na Muhsina Yazıcıoğlua 2009. godine, skandal sa video snimkom 2010. godine (kojim je smenjen dotadašnji lider CHP-a Deniz Baykal), operacija usmjerena na Nacionalnu obavještajnu organizaciju (MIT) 2012. godine, protesti u parku Gezi 2013. godine i zavjere 17-25... (decembra, pokušaj da se pravosudnim pučem obori vlada)

Glavni mozgovi koji nisu bili u stanju kontrolirati tursku politiku i zamijeniti postojeće aktere svojim ljudima, kao krajnje sredstvo, upotrijebili su svoje praktično oružje, FETÖ, a ovaj napad je odbijen 15. jula čeličnom voljom nacije.

Glavni razlog za uzastopnu provedbu svih ovih operacija u posljednjih 15 godina su velike promjene koje se događaju u geografiji na kojoj se nalazimo.

U ovoj regiji, Turska koja daje prioritet vlastitim interesima, koja se ne zadovoljava onim što joj se nudi dok se karta mijenja i koja traži ono što joj s pravom pripada, nije poželjna."

To je početna tačka svih dešavanja u Turskoj u posljednjih 15 godina koja su nam predstavljena kao "unutrašnje političke borbe".

Neko hoće to da vidi, neko neće ili mu je zadatak da ne vidi.

Kemal Kılıçdaroğlu je 28. maja prošle godine objavio na X platformi: "Za život dostojan ljudskog dostojanstva... Za potpuno uspostavljanje demokratije, slobode i osnovnih prava...Za one lijepe dane kada se ponovo možemo od srca smijati s nadom i radošću... Gezi je naziv ove pravedne i časne borbe. Gezi je čežnja naroda za jednakošću, pravdom i bratstvom. I mi, kao i u tim danima, nastavljamo svojim putem s istom odlučnošću i istom vjerom danas. Neka niko ne izgubi nadu. Jer savjest ove zemlje je još uvijek budna. Jer se mladi, žene i radnici ove zemlje još uvijek bore rame uz rame."

No, ne treba zaboraviti da je Kılıçdaroğlu lansirao ideju da je pokušaj FETÖ puča 15. jula bio "teatar". Konkurentni narativi opstaju bez obzira na činjenice.