Nakon devet sudskih postupaka dva domaća suda pravosnažno su osudila 13 pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO), direktnih počinilaca ratnih zločina na području Mostara. Izrekli su im 106 godina i osam mjeseci zatvora. Sud BiH u četiri presude osudio je sedmoricu optuženih na kaznu od 83, a Kantonalni sud u Mostaru šestoricu optuženih na 23 godine zatvora.

Haški tribunal “hercegovačku šestorku” oglasio je krivom i za zločine u Mostaru te pravosnažno osudio: Jadranka Prlića, predsjednika vlade samoproglašene Republike Herceg-Bosne, na 25 godina; Brunu Stojića, načelnika Odjela obrane HVO-a, Slobodana Praljka, zapovjednika HVO-a, i Milivoja Petkovića, načelnika Glavnog stožera, na po 20 godina; Valentina Ćorića, zapovjednika Vojne policije, na 16 i Berislava Pušića, predsjednika povjerenstva zaduženog za zatvore i druge zatočeničke objekte, na 10 godina zatvora. Presuda kaže da su bili dio udruženog zločinačkog poduhvata na čelu s Franjom Tuđmanom, predsjednikom Republike Hrvatske, Gojkom Šuškom, ministrom odbrane RH, Jankom Bobetkom, zapovjednikom Hrvatske vojske, i Matom Bobanom, predsjednikom Herceg-Bosne.

Haški tribunal za zločine u Hercegovini osudio je i Mladena Naletilića Tutu na 20 i Vinka Martinovića Štelu na 18 godina zatvora. Njih dvojica bili su osnivači i komandanti “Kažnjeničke bojne”, paravojne jedinice od 200 do 300 vojnika, stacionirane u okolini Mostara. Obojica su odslužili dvije trećine kazni, s tim da je Martinovića čekalo suđenje za ubistvo Jasmine Đokić 1996. u Mostaru (ubili su je kako bi se domogli njenog stana), koje je prekinuto kada je isporučen u Haag – nakon četiriju suđenja pravosnažno je osuđen na 10 godina zatvora.

Od pripadnika zloglasne “Kažnjeničke bojne” za zločine u Mostaru osuđena su još dvojica. Saši Savinoviću Sud BiH izrekao je kaznu od osam godina. U presudi pravosnažnoj od 3. maja 2017. piše da je Saša Savinović od maja do kraja 1993. učestvovao u ubistvima i prisilnom preseljenju. Tako je 15. jula 1993. s još trojicom pripadnika HVO-a provalio u stan Nade Franjo, u kojem je bilo više osoba bošnjačke nacionalnosti. Jedna žena uspjela se spasiti, a tijela Elvedina i Hatidže Kajtaz i jedne bebe pola sata kasnije pronađena su na Bijelom Brijegu. Presuda se odnosi i na progon tročlane bošnjačke obitelji u zapadnom dijelu Mostara. Istjerali su ih na ulicu, zapucali oko njih i natjerali da pređu liniju razdvajanja između HVO-a i ARBiH.

Armin Bajrić priznao je krivicu i Kantonalni sud u Mostaru ga je osudio na godinu i dva mjeseca zatvora. On je u noći 29. septembra 1993. u Crnoj ulici maltretirao i tukao nekoliko civila bošnjačke nacionalnosti, a onda im naredio da se pakuju i da idu u naselje Centar II, gdje ih čekaju kamioni. Ondje su zatekli sugrađane bošnjačke nacionalnosti. Svi su potovareni u kamione i otjerani do Doma zdravlja, odakle su pješice prešli na stranu ARBiH. Oglašen je krivim i da je u decembru 1993. na liniji fronta između Doma zdravlja i Podhuma, preko puta Bulevara, gdje su zarobljeni civili bošnjačke nacionalnosti bili na prinudnom radu, prišao jednoj osobi i izudarao je palicom, psujući joj majku balijsku, a onda je nastavio udarati i ostale. Kazna mu je izrečena 8. aprila 2019. godine.

I pripadnici drugih jedinica HVO-a učestvovali su u etničkom čišćenju Mostara. Bosiljko Kraljević pred Kantonalnim sudom u Mostaru osuđen je na sedam godina zatvora. Bio je pripadnik HVO 3. brigade I bojne “Klis”. Tačno neutvrđenog dana krajem oktobra ili početkom novembra 1993, oko 14 sati, u mostarskom naselju Kovačine, Bišće Polje, ubio je civila kojeg su njegovi saborci ranili pri pokušaju bijega prema položajima ARBiH. Ubijeni je bio dio grupe od 20 zatvorenika, bošnjačkih civila, koji su dovedeni iz logora “Heliodrom” na prinudan rad na prvoj liniji fronta. Presuda je pravosnažna od 22. augusta 2018.

Za progon civilnog stanovništva odgovoran je i Velibor Bogdanović, kojeg je Sud BiH osudio na pet godina zatora. Bogdanović je u noći između 25. i 26. maja 1993. u Ulici Brune Bušića oko 2 sata, s nekolicinom vojnika HVO-a, ušao u stan Salke i Mine Zerem. Minu je silovao, a Salku je odveo u logor “Heliodrom”. Na kraju su opljačkali stan iznijevši iz njega tehničke stvari. Presuda je pravosnažna od 18. septembra 2015.

Za zločine u mostarskim logorima do sada je osuđeno devet direktnih izvršilaca. Pred Sudom BiH osuđeni su: Marko Radić na 21, Dragan Šunjić na 16, Damir Brekalo na 20 i Mirko Vračević na 12 godina. U svojstvu oficira i pripadnika Prve bjelopoljske bojne Druge brigade HVO-a, u čijoj se zoni odgovornosti nalazilo mjesto Vojno, od jula 1993. do marta 1994. učestvovali su u široko rasprostranjenom i sistematičnom napadu na bošnjačke civile – više od 70 žena, djece i staraca zatočeno je po kućama i drugim objektima u Vojnom, dok su muškarci koji su dovođeni na prisilan rad iz logora “Heliodrom” zatvarani u garaži i podrumu jedne kuće, u surovim uvjetima, izvrgnuti poniženju, zlostavljanju, mučenju, svakodnevnom premlaćivanju, uslijed čega je više zatočenika podleglo. Marko Radić, kao zapovjednik Prve bjelopoljske bojne i diverzantske jedinice “Ivan Stanić Čićo”, a kasnije kao zapovjednik Druge brigade, učestvovao je u formiranju logora i zatočenju civila i imao je potpunu kontrolu nad stražarima.

Neidentifikovani vojnici HVO-a ubili su 28. augusta 1993. Mesuda Dedajića dok je bio na prisilnom radu na frontu u Bijelom Polju i zakopali ga između Zalihića kuća. U septembru 1993. jedan vojnik  HVO-a je pogođen, a zatočenici su bili optuženi za njegovu smrt jer ga navodno nisu dovoljno brzo odnijeli do ambulante, pa su ih Jure Kordić i Marko Mihalj (preminuo) odveli u garažu i premlatili, a kada su Enver Kajtazi i Husnija Čorajević pali pod batinama, ubijeni su nožem; AB je uspio pobjeći, a Aris Začinević uhvaćen je i ubijen; ispred garaže su ležala četiri tijela, uključujući i zatočenika Željka Čakalovića. U septembru 1993. godine prilikom transporta 50 zatočenika iz “Heliodroma” vezanih žicom Mirko Vračević iz neposredne blizine pucao je iz automatske puške i ubio Asifa Čakramu, a isti metak prošao je kroz njega i ranio u grudi drugog zatvorenika.

Krajem decembra 1993. ili početkom januara 1994, dok su nosili ciglu, metak je pogodio u glavu i ubio Džemala Sabitovića, a u tom je periodu nepoznati vojnik HVO-a ubio Hamdiju Tabakovića, dok je radio na prvoj liniji fronta. U novembru 1993. godine u blizini Zalihića kuća ubijen je Mensur Salman, a u decembru Mustafa Kahvić. Avdo Jelim umro je neposredno nakon premlaćivanja, Arif Omanović nekoliko dana nakon premlaćivanja, a Mustafa Čilić i Rasim Lulić odvedeni su nakon premlaćivanja i njihova su tijela razmijenjena 10. aprila 1994. Prema presudi, Marko Radić lično je učestvovao u silovanju zatočenica logora “Vojno”, čak i djevojčica: 15. augusta 1993, ili približno tog datuma, u njegovo komandno mjesto dovedene su svjedokinje A. i E. i on je naredio A. da ide na sprat i očisti prostorije i popeo se za njom i silovao je, a onda je naredio vojniku Ivanu da je siluje i ostavio ga s A. u sobi. Ivan joj je rekao da je neće silovati, ali da mora ostati s njom.

Kad su sišli dolje, Radić je vraća nazad i opet siluje. Dvadesetak dana kasnije A. je dovedena u komandno mjesto Marija Mihalja i Dragana Šunjića i natjerana da imitira uzdahe s porno-filma, ali je ona odbila pa su je izmlatili i odveli kod Radića, koji ju je istukao i silovao. U septembru 1993. silovao je i svjedokinju D. Svjedokinju AG. je više puta silovalo više vojnika, šesnaestogodišnju L. silovao je Damir Brekalo, E. su silovali Mirko Bukara, Mario Mihalj (preminuo) i drugi vojnici,  D. su silovali Brekalo i Dario Sušac, J. je silovao Dragan Škobić, C. su silovali Brekalo i izvjesni Marko, B. su silovali Mihalj, Tomo Ančić i izvjesni Babo i Sergej, AM. je nekoliko puta silovao Mirko Vračević, F. su silovali Brekalo, Sušac i izvjesni Žuti... Presuda je pravosnažna od 10. marta 2011.

Marku Radiću udovoljeno je da kaznu za ratne zločine u Mostaru izdržava u Hrvatskoj, a to mu je 8. oktobra 2018. odobrio ministar pravde BiH Josip Grubeša (HDZ). Prije toga Županijski sud u Zagrebu prihvatio je Radićevu molbu te je donio presudu kojom je preuzeo izvršenje presude Suda BiH. Međutim, presudom zagrebačkog suda kazna mu je smanjena s 21 na 12 godina i 6 mjeseci jer hrvatsko pravosuđe ne priznaje institut udruženog zločinačkog poduhvata. Pošto se Radić u pritvoru nalazi od 2. juna 2006, izašao je iz zatvora krajem februara 2019, ali nije bio dugo na slobodi – 9. novembra 2020. ubijen je u centru Mostara. Policija je istu noć uhapsila Josipa Cvitanovića Cvikija. Cvitanović je u ratu bio pripadnik specijalne jedinice MUP-a Herceg-Bosne, a 2004. je ubio svog punca. Radić i Cvitanović, navodno, imali su nesređene račune vezane za slučaj poznat kao “Krvavi Bajram” ili “Zločin u Liska parku”, kada je na Bajram 10. februara 1997. skupina specijalnih policajaca palicama i vatrenim oružjem napala grupu Bošnjaka koji su krenuli da obiđu mezarje. Tada je ubijen Šefik Sulejmanović, a Seid Maksumić i Safet Radoš zadobili su teže povrede, dok su 22 osobe lakše povrijeđene.

Kantonalno tužilaštvo u Mostaru podiglo je optužnicu protiv Marka Radića, Josipa Cvitanovića, Ivana Hrkača i Bože Pejića, ali je suđenje prekinuto 2013, netom prije završetka, da bi nakon osam godina bilo nastavljeno, ali je prvo ročište zakazano za 11. novembar 2021. moralo biti otkazano zbog nedolaska jednog od advokata optuženih. HDZ je 12. novembra 2020. u Mostaru organizirao komemoraciju za Marka Radića, kojoj su prisustvovali Nevenko Herceg, premijer HNK-a, Slađan Bevanda, ministar unutrašnjih poslova HNK-a, Damir Džeba, izaslanik u Domu naroda... Kantonalni sud u Mostaru prvostepenom presudom od 19. januara 2022. osudio je Cvitanovića na 17 godina i 6 mjeseci zbog ubistva Marka Radića i nelegalnog posjedovanja oružja.

Za zločine u logoru “Vojno” osuđen je i Miroslav Perić. On je priznao krivicu pa mu je Sud BiH 19. decembra 2016. izrekao kaznu od  jedne godine zatvora. Kao pripadnik MUP-a, u oktobru 1993, s još četiri osobe, Perić se iživljavao na jednom dječaku. Natjerali su ga da legne na pod i tukli ga, slomili mu nos, a na kraju ga je Perić uhvatio za glavu i nekoliko puta njom udario u betonski pod. Nakon toga doveli su dva druga zatvorenika, postrojili ih uza zid i prijetili da će ih strijeljati.

U toku je i jedno suđenje za zločine u “Vojnom”. Na optuženičkoj klupi Suda BiH sjede devetorica pripadnika Prve bojne Druge brigade ili “Kažnjeničke bojne” HVO-a: Jure Kordić, Dražen Lovrić, Dario Sušac, Nedžad Tinjak, Nuhan Šikalo, Dario Mihalj, Stanko Škobić, Tomislav Ančić i Slavko Golomec. Suđenje je počelo 2018. i trenutno je u fazi izvođenja svjedoka optužbe. Na optužnici su bili i Nedžad Ćorić i Marinko Šunjić, ali su oni u međuvremenu preminuli.

I Miroslav Marijanović i Ante Buhovac bili su stražari u logoru. Pred Kantonalnim sudom u Mostaru Marijanović je osuđen na 2,5 godine, a Buhovac na dvije godine zatvora. Oni su u julu i augustu 1993.  u logoru “Heliodrom” tukli  civile i zarobljene vojnike, tjerali ih da se međusobno tuku, da udaraju glavom o zid, od čega su padali u nesvijest – 12 zarobljenika su na taj način pretukli. Od aprila 1993. u više navrata izvodili su zatvornika iz samice i tukli ga. Dana 28. juna 1993. nogama su tukli zatvorenika svezanog za krevet, 30. juna 1993. su ga tukli i tjerali da im jezikom čisti čizme, a 25. decembra 1993. Marijanović ga je natjerao da pojede svinjsku glavu, “a kada je oštećeni to odbijao, tukao ga je”. Tjerali su zatočenike da na najvećim vrućinama hodaju bosi po asfaltu. Presuda je pravosnažna od 12. juna 2008.

Nad zatočenicima u “Heliodromu”, kao i u logorima “Dretelj” i “Gabela” u općini Čapljina iživljavao se, izrazito surovo, i Džeki Arklov, švedski državljanin, plaćenik HVO-a. Sud u Mostaru je Arklova 1995. osudio na 13 godina, a Vrhovni sud FBiH kaznu smanjio na osam. Već je sljedeće godine oslobođen prilikom razmjene zarobljenika. Tada se vratio u Švedsku, gdje je uhapšen, ali je pušten zbog nedostatka dokaza. Nova istraga pokrenuta je 2004. i rezultirala je priznanjem krivice. Arklov je tada već bio osuđen na doživotni zatvor zbog ubistva dva švedska policajca, pa mu nije izricana posebna kazna za ratni zločin.

Za zločin nad zatočenicima logora “Heliodrom” osuđen je i Romeo Blažević. Njemu je Kantonalni sud u Mostaru izrekao kaznu od  tri godine zatvora. Nakon borbi između ARBiH i HVO-a u Kočinama, on je 16. jula 1993. iz “Heliodroma” izveo zatvorenicu i naredio joj da ide prema položajima ARBiH i da pronađe tijelo njegovog poginulog brata, prijeteći da će joj ubiti dvoje djece koja su ostala u logoru i igrati lopte s njihovim glavama. Žena je učinila ono što je od nje traženo.

Romeo Blažević oglašen je krivim i da je 10. maja 1993. u večernjim satima u policijskoj stanici HVO-a vrijeđao i fizički zlostavljao zarobljene pripadnike ARBiH iz zgrade “Vranice”. Dok su sjedili na podu, on ih je udarao bičem na čijem je vrhu bila metalna kugla. Jednog od njih pozvao je da ustane i udario ga šakom u glavu tako silovito da je ovaj pao na pod. Prozvao je drugog i udario ga bičem i drškom pištolja. Trećeg je udarao nogama dok je ležao na podu, a četvrtog bičem po licu. Presuda Romeu Blaževiću pravosnažna je od 16. decembra 2004. Kaznu je izdržavao u Hrvatskoj, gdje je pobjegao nakon pravosnažnosti presude. U novembru 2008. pomilovan je od predsjednika države i kazna mu je smanjena za šest mjeseci.

Za ubistvo 13 vojnika ARBiH zarobljenih u zgradi “Vranice” 9. maja 1993, kada je HVO izvršio napad na Mostar, kako to u tački 775 presude Jadranku Prliću i drugima zaključuje Pretresno vijeće Haškog tribunala, još niko nije osuđen (posmrtni ostaci desetorice pronađeni su u grobnici “Rimski bunar” 2007). U 853 tački presude Prliću i ostalima Pretresno vijeće zaključuje “da su poslije napada na Mostar 9. maja 1993, na Mašinskom fakultetu – gdje je bila stacionirana 3. bojna Vojne policije na čelu sa zapovjednikom Željkom Džidićem – zatvoreni muškarci Muslimani, nezavisno od toga da li su bili u sastavu ARBiH ili HVO-a. Ti muškarci su bili žrtve brutalnog i opetovanog premlaćivanja. Vijeće se uvjerilo da su tokom noći između 10. i 11. maja 1993. vojnici HVO-a ubili Aliju Čamu, Senada Ćehića, Dževada Čolića, Mimu Grizovića, Vahidina Hasića, Dževada Husića, Zlatka Mehića, Nenada Milojevića, Fahira Penavu i Nazifa Šarančića dok su bili zatočeni na Mašinskom fakultetu. Vijeće napominje da do danas nisu pronađena tijela Hasana Balića i Šefke Pobrića”.

Suđenje Ivanu Škutoru, Erhardu Pozniću i Mati Aničiću u slučaju “Vranica” trajalo je 20 godina. Počelo je 2000. na Kantonalnom sudu u Mostaru. Naredne godine, zbog nedostatka dokaza, oslobođen je Zoran Soldo. Uslijedile su tri oslobađajuće presude koje je Vrhovni sud FBiH poništavao i vraćao suđenje na početak, da bi 8. januara 2020. bila donesena konačna, pravosnažna, oslobađajuća presuda (oslobođeni su i za premlaćivanje civila). S njima na optužnici bio je i general HVO-a Željko Džidić, ali je on 2011. pobjegao u Hrvatsku.

U Hrvatsku su pobjegla još trojica optuženih za zločine u Mostaru. Protiv generala Zlatana Mije Jelića Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu  7. januara 2016. Terećen je da je, kao zapovjednik Prve djelatne bojne Vojne policije HVO-a, te zapovjednik Prve lakojurišne bojne VP HVO-a i zapovjednik odbrane Mostara koji je pod kontrolom imao sve jedinice na području grada, od maja 1993. do marta 1994. učestvovao u organiziranju i izvršenju širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog bošnjačkog stanovništva na području općine Mostar. Krivično gonjenje Mije Jelića na kraju su preuzele institucije Republike Hrvatske, ali ne i optužnicu Tužilaštva BiH. Razlog leži u tome što hrvatski krivični zakon ne poznaje djelo “zločin protiv čovječnosti”, te se ovaj predmet vraća u fazu istrage, kako je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske obavijestilo Sud BiH.

Protiv Marija Miličevića Sud BiH potvrdio je optužnicu 1. oktobra 2015. Optužen je da je, kao zapovjednik Antiterorističke grupe “Benko Penavić”, učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je imao za cilj etničko čišćenje bošnjačkog stanovništva.

Tadija Šunjić pred Kantonalnim sudom u Mostaru optužen je za ratni zločin protiv bošnjačkih civila. Uoči izjašnjenja o krivici pobjegao je iz Bosne i Hercegovine, najvjerovatnije u Hrvatsku. U bjekstvu je i Ivica Kolobara. Interpol je 12. februara 2019. raspisao potjernicu za njim zbog sumnje da je počinio zločin protiv čovječnosti. Kolobara posjeduje dvojno državljanstvo: Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Optužbi da su počinili zločine u Mostaru pravomoćno su oslobođena još dvojica pripadnika HVO-a. Jasmin Dilberović je pred Kantonalnim sudom u Mostaru oslobođen optužbe da je učestvovao u hapšenju civila koji su odvođeni u logor “Heliodrom”, a Mile Puljić pred Sudom BiH da je kao zapovjednik II bojne 2. brigade HVO-a zahtijevao od direktnih izvršilaca da zatvorenike iz logora “Heliodrom” odvode na prinudne radove i u živi štit.