Amir Brka, Poeme, Opća biblioteka Tešanj, 2021.
Pet poema u jednoj knjizi, pet svjetova u jednim koricama, jedan svijet viđen na pet načina – kako god završili ovu varijabilnu rečenicu, izreći ćemo tačnu tvrdnju jer nam je tešanjska opća biblioteka pripremila i ponudila jedno novo čitanje i brojna moguća sagledavanja ovih poema u jednim koricama.
Bavljenje književnošću svijest je o porazima. U tom prostoru djeluje važna i vodeća spoznaja da je čovjek više od čovjeka. Čovjek nije predmet uređivanja, nego subjekt osvajanja i prerastanja samog sebe. Čovjeku suočenom s objavama i otjelotvorenjima objava koje hoće da budu strašnije od apokaliptičnih prijetnji ostalo je samo nekoliko načina da, poslije svega, pokuša doći sebi. Jedinki koja je poražena i koja zna da je poraz oblik njezinog postojanja u svijetu, jedinki koja više i ne pokušava da izbjegne poraz u svijetu, ali nastoji da on bude iskupljen sviješću o gubitku, sviješću koja je zasnovana kulturološki ili ironijski, a najčešće na oba temelja istovremeno, ne preostaje ništa drugo nego da piše za sebe i nekoliko preostalih jezičkih srodnika. Ukoliko na srodnost još uvijek možemo računati.
Dakle, poezija je čovjekov put ka samorealizaciji, čovjekova najjača i najsvrsishodnija provjera identiteta. Poezija koja više nije samo sistem znakova, označitelja i označenih, koja nije samo rezultat estetskog napora da se verbalizira neopisivo i da se kompletira proces savršene vještine. Poezija mora produbiti našu eru plitkoće koja je samo blijeda sjenka prethodne ere od koje je i Bog digao ruke i darovati čovjeku vjeru koju je on predao u svojoj tvrdoglavosti. Jednostavno, ne više estetika već etika. Etika bez moraliziranja.
Poema Tačka tematizira ljubav i rat, ljubav u ratu i neposredno nakon njega, te sjećanje na udes, gubitak, ali i opstanak. A gubici, probuđeni novim preživljavanjem, osnovni su agens u stvaranju pjesničkih slika; na taj način u gradnji slike učestvuje vrijeme, kroz duplu ekspoziciju prošlosti i sadašnjosti. Prosijavajući bitno od nebitnog, sjećanje na “vrijeme pod opsadom” kad “iznurivali su nas / svakako // Ni hrana / niotkud /nikakva / nije stizala // A onda su / na njivama / oko grada / sve biljčice / bujno / nezapamćeno / procvale // čak i one /na ledinama / bez zasijanog / sjemena”, svijest o ljubavi koja ignorira “objektivne okolnosti”: “Kazao sam ti / da si divna / i da će rata biti/ uskoro // i zamolio sam te / da se udaš / za mene / (...) Rekla si: Ako će rat da bude / ja se / ne mogu udati // (...) Ali / udala si se /”.
Trajanje – to je cilj ka kome je usmjeren napor pjesnika. Vrijeme koje teče trajna je prijetnja, neizbježni usud. Kako ne isteći s vremenom bez ostatka – to je ne samo pitanje koje neprestano ponavljaju ovi stihovi već i jedan od osnovnih poticaja za njihovo stvaranje. Historijsko vrijeme neprijatelj je težnje ka trajanju: svojom povratnošću ono osujećuje svaku nadu u mogućnosti obnavljanja. Prirodno vrijeme, pak, koje se obnavlja kroz naturalne oblike koje svaki novi ciklus nebeske mehanike ponovo dovodi u isto stanje zalog su obnove, obnove sjećanja (pamćenja), prije svega, ali i obnove osjećanja, obnove svojevrsne potvrde trajnosti ljubavi u ovom i ovakvom svijetu.
Staru ideju o blagotvornom učinku poezije, o simboličkom očuvanju ili ponovnom stjecanju mentalnog zdravlja bijegom u stih Brka je aktualizirao već naslovom svoje poeme Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju.
Njegova se lirska terapija odvija u dvije faze – najprije se subjekt polemički sučeljava s okolnim svijetom kako bi naglasio vlastitu neprilagođenost da bi potom tako odnjegovanu “autističnost” pokušao pretvoriti u kapital. Polemička oštrica Brkina govora metaforički je usmjerena prema savremenom društvu i njegovim statusnim simbolima. Višestruko se ističe da u svijetu oko nas nema istinskih moralnih vrijednosti, tj. da mu je temeljna odlika patvorenost, bezobzirnost, bešćutnost, sakraliziranost novca, poltronstvo, sebičnost, politikantstvo, bezvjerje... – to je (prema Brki) inventar megamarketa u kojem živimo. Sučeljavajući raznorodne diskurzivne matrice, on razgrađuje i ironizira idejne koncepte koji stoje iza njih. Naslov pokazuje da se struktura pamćenja (memorije) smatra presudnom za filozofsku strukturu iskustva. Ustvari, iskustvo je stvar tradicije u kolektivnom, kao i u privatnom životu.
Moglo bi se kazati kako je Brkino poetsko pismo u ovoj poemi na tragu borgesovske euforične asocijativnosti i ludičnosti jednog Brodskog (osobito kada ispisuje stihove poput ovih: “Bez àhlāka ljudskog svi ste, nigdje trunke stida, srama,/ u kaljuži bludnoj, smradnoj, baš svi redom ogrezli ste,/ mîsli vaše, a ni ruke odavno vam nisu čiste! // Spletkarenje i intrige – tô zovete politikom!?/ Svaki svojom, podaničkom, okružen je slijepom klikom!//”
Čitajući Brkine stihove, osjećamo kritičku distanciranost koja nije vezana za neki partikularni objekt ili situaciju. Nije to distanca onog tipa kakvu doživljavamo prema nekom realnom biću ili predmetu, a nije ni distanca analogna onoj koju socijalni reformatori u životu imaju u odnosu na izvjesnu društvenu instituciju. Riječ je zapravo o doživljaju nekog sveopćeg kritičkog odvajanja koji podsjeća na doživljaj što se javlja u onim rijetkim trenucima kad se čini da ništa nema smisla i tada se vlastita sudbina prikazuje Brki u mediju sudbine njegovog naroda.
Poemu Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju možemo tumačiti i kao put prema slobodi i izbavljenju, čemu se gotovo sva stvarnost, osobito ona historijska, društvena, politička agresivno protivi. Ta sloboda i izbavljenje mogu biti fizički, egzistencijalni, duhovni, umjetnički, ali i društveni i nacionalni. No, to je tek put, a ne i prispijeće, težnja, a ne još i ispunjenje. Sve to, ipak, jeste značenjski i izražajni antipod sveprisutnoj katastrofi pa poema Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju konstantno ima prospektivnu semantičku strukturu, neku duhovnu inačicu avangardne optimalne projekcije. Ona nije toliko silovita i ideologizirana kao u avangardi, ali je postojanija i zapravo realnija. Zato joj se ne događa slom kao što se to razmjerno brzo dogodilo optimalnim projekcijama u povijesnim avangardama. Različiti diskursi koji su sudjelovali u oblikovanju teksta ne umiruju međusobnu dramatičnu suprotstavljenost i isprepletenost, no egzistencijalna i duhovna perspektiva prema onom naprijed i onom iza daje im drukčije usmjerenje i funkciju i čuva ih od potonuća u posvemašnji historijski, životni i umjetnički haos.
Brkina poetska dekonstrukcija grada (Tešnja) u poemi San o gradu pokazuje da nema identiteta koji bismo mogli nazvati isključivo svojim jer je grad nalik mreži u koju su upletene različite vanjske silnice i gotovo je uvijek u zavisnosti od drugih identiteta, a njihova brojnost podiže skalu uspješnosti, trajnosti i dugotrajnosti, množinu ljubavi koju isijava i upija u sebe.
Poema Sa pjesnikova odra počinje nekom vrstom prologa. Brka piše:
“Jedanput, sanjao sam kako Musa Ćazim Ćatić iz mađarskoga gradića Örkénya piše pismo sestri u Tešanj. U vojnom sanatorijumu, taj pripadnik željezničkoga odjeljenja 3. Bosanskohercegovačke pješadijske regimente olovku i papir uzima na mahove – kada groznica unekoliko popusti, pa se i ruka ponešto umiri... Doimajući se kao da mu je sve drugo posve nevažno – sa naporom, ali posvećeno, čita ono što je ranije napisao. Pri tom nailazi na sekvence kojih kao da se ne sjeća, ili nečim nije zadovoljan, pa zastaje, mršti se, ali ništa ne precrtava... Zuri u strop, blijed je, opružen kao mrtav...”
Eminentna književna kritičarka Ljiljana Šop u pogovoru bilježi: “Smatram da je poema Sa pjesnikova odra jedan od vrhunaca refleksivne poezije na ovim prostorima uopšte, te da širinom pogleda i maestralnom realizacijom prevazilazi intimnu dramu i autobiografsku ispovest pojedinca suočenog sa sopstvenom smrću u moru drugih smrti na početku Prvog svetskog rata. Koliko god bila i primer bez presedana empatije za tragičnu ljudsku i pesničku sudbinu Muse Ćazima Ćatića (1878–1915), ova poema je i šira slika svetske kataklizme pokrenute atentatom u Sarajevu, što dovodi u pitanje i sudbinu Bosne. Istorijski kontekst umrežava se u sve što će doneti kraj dvadesetog veka kao posledicu, a lično i opšte se dramatično prožimaju.”
Završna poema Dan državnosti dovršava kružnicu započetu u poemi Tačka. Ironijski jezik ove poeme pomno secira aktuelno stanje društvene svijesti. Njezina političnost događa se u njenom probijanju kroz vlastitu afaziju (afazija je gubitak ili poremećaj već stečenih jezičkih sposobnosti prouzrokovan povredom na mozgu). Jer poezija je jezik koji je kidanje jezika. Kidanje jezika koje tek uspostavlja onu prazninu po kojoj se ovaj jezik ispisuje. Političnost poezije najintenzivnija je na ivici poezije, na rubu jezika. Poema Dan državnosti, usuđujem se reći, nastala je na rubu ljudskog društva, iz pozicije “izvan igre”, u kojoj nismo političke životinje već braća pasa, kako bi rekao Pazolini.
Ovo je poezija koja rimu, metar i njegovu cezuru upotrebljava na takav način da ih napuni psihološkim sadržajem, i to tako da u njihovoj podlozi ozvuči tradiciju a da pri tom pjesnički senzibilitet ne bude tradicionalan, nego svoj, univerzalan i svevremeni. U tom se senzibilitetu ogleda svakodnevica, ali ne u jednoj, nego u trovremenoj dimenziji u kojoj se u cjelinu stapaju prošlost, sadašnjost i budućnost.
U ovoj knjizi mogu se sagledati svi elementi poetike koja je postala kontinuum estetske arheologije kojom (se) nastoji sačuvati izvorna slika vlastitog duhovnog prostora i grada-zavičaja-domovine u poetskom tekstu. Naravno, disperzivno, neuhvatljivo oblikovanje subjekta, u većoj ili manjoj mjeri, specifičnost je svake poeme u ovoj knjizi. Međutim, od oblikovanja identiteta čini se da je važnija činjenica uspostavljanja jedne prešutne aksiologije u kojoj je prevaziđena nacionalna, vjerska, ideološka, pa čak i polna mjera identiteta i gdje neprestano prisustvujemo jednako koliko latentnom, toliko i manifestnom trijumfu estetske, umjetničke, poetske, tekstualne uvjetovanosti (lirskog) subjekta. U tome se i sastoji vrlo bitna, postojana semantička napetost ovih poema: odgovoriti gdje leži identitet bića: u egzistencijalnom svijetu, u svijetu čula, ili u tekstu (knjigama, znanju, spoznajama), metafizici i imaginaciji. U tom smislu, fascinantno je što Amir Brka uspijeva izgraditi subjekt preobrazivog, istovremeno i mnogostrukog identiteta, koji biva dokučiv tek onima koji posjeduju sličnu širinu ili spremnost da pogledaju i progledaju iza zavjese.
