Dok se približavamo 30. godišnjici Dejtonskog sporazuma, koji je ugasio plamen rata u Bosni i Hercegovini, jasno je da priča o Balkanu nije gotova. Tri decenije kasnije, ova regija ostaje svojevrsno raskršće, gdje se san o potpunoj euroatlantskoj integraciji i dalje bori s preprekama.

Nejasan put

Iako su se neke balkanske zemlje uspješno integrirale u euroatlantske strukture, put za druge ostaje nejasan. Srbija, Bosna i Hercegovina te Kosovo i dalje su izvan kruga članica EU i NATO-a. S druge strane, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Albanija su osigurale članstvo u NATO-u, ali se njihov put prema EU i dalje suočava s izazovima, pri čemu je napredak u posljednje vrijeme minimalan.

Ovaj zastoj održava regiju kao žarište nestabilnosti koje utječe ne samo na Evropu već i na širu transatlantsku zajednicu. Iako je situacija u Ukrajini u fokusu, Balkan ostaje tihi, ali neprestani geopolitički izazov koji testira snagu i jedinstvo Evrope i njenih saveznika.

U poslijeratnoj stabilizaciji Balkana, ključnu ulogu odigrale su Sjedinjene Američke Države. Kroz mirovne snage i diplomatske napore, koji su kulminirali potpisivanjem Dejtonskog sporazuma, Washington je spriječio da se nestabilnost razbukta u još veći požar. Ipak, danas se čini da je taj strateški fokus oslabio. Nedostatak ozbiljnog angažmana, kako Sjedinjenih Američkih Država, tako i Evrope, stvorio je opasan vakuum.

Nestabilnost u regiji

Ovo je opasno zanemarivanje historijskih lekcija. Balkan je, naime, stoljeće unazad bio epicentar evropske nestabilnosti. Sjetimo se Sarajeva 1914., poprišta Drugog svjetskog rata ili etničkog nasilja devedesetih koje je koštalo stotine hiljada života. Historija nas uči da se nestabilnost u regiji ne može ignorirati.

Problemi Zapadnog Balkana nisu nestali, već su se, čini se, samo transformirali. Danas, Srbija se nameće kao ključni faktor nestabilnosti u regiji. Lideri u Beogradu, predvođeni predsjednikom Vučićem, često prizivaju ideju "srpskog sveta", koncepta koji etničke Srbe u susjednim zemljama – od Bosne i Hercegovine i Kosova do Crne Gore – vide pod patronatom Beograda.

Ovaj koncept nosi ozbiljne implikacije za mir u regiji. Bosna i Hercegovina, sa svojim složenim uređenjem i entitetom Republika Srpska, posebno je ranjiva. Kosovo se i dalje suočava s povremenim eskalacijama, dok je Crna Gora doživjela političke nemire na etničkoj osnovi. Istodobno, asertivnost Srbije otvorila je prostor za sve veći utjecaj Rusije i Kine. Kina se fokusira na ekonomske projekte, dok Rusija aktivno koristi etničke tenzije i političke podjele kako bi ometala euroatlantske integracije i odvlačila pažnju Zapada.

Nejasna obećanja

Nije iznenađujuće što Balkan i dalje ključa. Glavni razlog je jednostavan: NATO i EU godinama nude nejasna obećanja o članstvu, a da iza njih ne stoje konkretni potezi. Zbog tog neispunjenog obećanja, nezadovoljstvo raste, a regija postaje lak plijen za dezinformacije i strane utjecaje.

Zapadu je neophodno da se probudi i krene u akciju. NATO i EU moraju ponuditi konkretne strategije i jasne vremenske okvire za ulazak u savez, prilagođene svakoj zemlji. Lideri moraju vratiti vjeru u euroatlantski put, pokazujući da je članstvo realan cilj, a ne samo pusti san.

I bez obzira ko je u Bijeloj kući, Amerika je i dalje nezaobilazan partner, kao što je bila od devedesetih. Čak je i Trumpova administracija imala uspjeha, posredujući u potpisivanju Vašingtonskog sporazuma 2020., kojim je postignut skroman, ali značajan napredak u odnosima između Srbije i Kosova.

Postignuti su i uspjesi, poput rješavanja spora oko imena između Grčke i Sjeverne Makedonije, što je potonjoj omogućilo ulazak u NATO. S članstvom Crne Gore 2017., NATO se značajno proširio na Balkanu tokom prvog Trumpovog mandata, jačajući sigurnost i potiskujući ruski utjecaj.

Nova runda pregovora

S obzirom na to da je diplomatija glavni prioritet u drugom Trumpovom mandatu, Balkan bi trebao biti na vrhu liste. Amerika, zajedno s evropskim saveznicima, može i mora pokrenuti novu rundu pregovora kako bi riješila ključne sporove, posebno one između Srbije i Kosova, te unutar Bosne i Hercegovine.

Godišnjica Dejtonskog sporazuma treba biti poziv na akciju, a ne samo na sjećanje. Dejton je bio tek početak dugog puta prema političkoj normalizaciji i euroatlantskoj integraciji, a taj je put nažalost stao. Međutim, još uvijek nije prekasno za završiti započeto.

Dok je sav fokus na Ukrajini, Zapad ne smije zaboraviti na Balkan, regiju s bogatom, ali nestabilnom historijom. Stabilan Balkan ne samo da bi ojačao cijelu euroatlantsku zajednicu, već bi poslao snažnu poruku o jedinstvu i odlučnosti. Vrijeme je da se posao započet prije 30 godina konačno privede kraju.