U Sjedinjenim Američkim Državama desetljeće 1940-ih, mitologizirano kao desetljeće spašavanja svijeta iz Hitlerovih kandži, shvaćeno je kao jedno od najherojskijih razdoblja u historiji zemlje. No ispod tog većinskog entuzijazma pojavila se podzemna struja koja je dovela u pitanje blještavi društveni optimizam i koja je umjetnost prožela izrazima nevjerice i otuđenosti.
U književnosti je jedan od prvih koji je krčio taj put bio Charles Bukowski, gotovo potpuno sam jer su bitnici još bili mala djeca, a prijelomne šezdesete bile su dva desetljeća daleko. Prezirući kulturu i društvenost, bez sigurnosne mreže, lansirao se u književnu prazninu, noseći poeziju u nepoznate krajolike, govoreći o onima koji su izgubljeni, onima koji se ne prilagođavaju, onima koji nemaju ništa - u društvu u kojem je raskoš bila sve - i onima koji ništa nisu očekivali. Na tom je putu Bukowski (Andernach, 1920. - San Pedro, 1994) također obavio misiju koju je zadao Ezra Pound: "ISPUNITE. Vi ste pisac. Pišite, što god se dogodilo."
Njegov je rad bio podvig. "Bez pomoći fakultetske diplome, prijatelja profesora ili njujorške izdavačke mafije", kako je pjesnik Todd Moore jednom primijetio, talentom i neviđenom ustrajnošću, u 25 godina postao je pisac međunarodnog glasa, stoji u profilu velikog pisca koji je danas objavio El Pais.
Tri desetljeća nakon njegove smrti, kada se svijet okrenuo naglavačke, Bukowskog se i dalje čita i njegova se djela nastavljaju reizdavati. On je autor koji se s vremenom stabilno prodaje. "Bukowski nastavlja s prodajom jer u njegovim radovima pronalazite jasnoću, iskustva, humor, ali i jezive priče. Ljudi to vole. I ljudi razumiju njegovo pisanje, nešto što nije tako uobičajeno u poeziji", objašnjava Abel Debritto, autor knjige "Bukowski. Kralj podzemlja".
Za Debritta, još jedan važan dio njegovog rada je to što nas poziva da preispitamo i odbacimo najrigidnija učenja, da razmišljamo svojom glavom. Za Davida Calonnea, urednika knjige "They Want Something Raw. 30 godina intervjua s Bukowskim" i jednim od najvećih poznavatelja njegova rada, privlačnost njegovog čitanja zahvaljuje i činjenici da govori o "izazovima odrastanja u svijetu koji se čini nepovezanim od svake dublje vrijednosti, značenja i smisla." I to funkcioniše: on je autor koji je preveden na više od 20 jezika i prodao je milione knjiga širom svijeta.
Bukowski je bio tinejdžer koji je toliko divljački patio od akni da je gotovo postao slučaj, mladić koji će godinama kasnije svoje djetinjstvo opisati kao "horor priču s velikim H" zbog oca koji ga je tukao remenom za stvari kakve su nesavršeno košenje trave. Bio je tip koji je dva puta pomišljao da se ubije, dječak koji je s 13 godina probao alkohol i, shvativši da mu to ublažava bol, odlučio da će mu to biti životno gorivo. "Pijanstvo je vrsta samoubistva u kojem se korisniku dopušta povratak u život", jednom je objasnio.
Bio je buntovnik protiv konformizma, očajan čovjek koji se pretvorio u proždrljivog čitatelja zahvaljujući javnim bibliotekama Los Angelesa, gdje je otkrio priče u kojima su glavne uloge imali oni kojima ide više loše nego dobro i oni koji to više ne mogu podnijeti, u stranice Johna Fantea, Carsona McCullersa ili mlađeg Hemingwaya.
Bio je to pjesnik nerazvrstivog, osebujnog glasa, tona koji je varirao od lirizma do najrazornije pustoši, autor koji je znao prijeći od crte gotovo bezobrazne grubosti do samoparodije jednu rečenicu kasnije. Put koji nije bio nimalo lak. "Bliži sam pranju suđa nego predavanju na univerzitetu", rekao je nekome ko je hvalio njegovo pisanje.
Njegova karijera započela je s Drugim svjetskim ratom u jeku (proveo je nekoliko dana u zatvoru zbog izbjegavanja služenja vojnog roka, a zatim je pao na psihološkom testu koji je za to bio potreban). U proljeće 1944. časopis Story objavio je njegovu priču, ali on nije bio zadovoljan rezultatom svog pisanja i odbio je ponudu književnog agenta uz obrazloženje da još nije dovoljno dobra. "Moje jedino pravilo je: moraš pisati loše sranje da bi napisao dobro", rekao je u jednom intervjuu.
Njegovi počeci bili su puni sumnji i pogrešnih koraka. Između 1945. i 1955. pisao je vrlo malo i prolazio je kroz krizu. Nakon teške alkoholne komplikacije koja ga je zamalo usmrtila, odlučio je prionuti književnosti poput utopljenika koji se hvata pojasa za spašavanje. U pjesmi "Glavni plan" napisao je da je za to vrijeme postao "izgladnjeli pijanac umjesto izgladnjelog pisca".
U knjizi "Absence of the Hero" nalazi se članak pod naslovom "Cacoethes scribendi", što se može prevesti kao endemska i neizlječiva potreba za pisanjem. I to je bila formula Bukowskog: bijesno pisati i slati svoje tekstove svim vrstama časopisa: prestižnim, akademskim, avangardnim, eksperimentalnim, konzervativnim, lokalnim, regionalnim ili nacionalne, ali i onima koje se dijeli na trkaćim stazama ili u brijačnicama.
Njegov kreativni impuls postao je nezaustavljiv, a publikacije koje su primale njegove spise nisu mogle pratiti njegove zahtjeve. "Urednici su vjerojatno mislili da sam lud, pogotovo kada bi primili te beskonačne rukom pisane rukopise", jednom je rekao. No akcija mu je bila ključna i taj ga je pokret održao na životu, čak i ako je bio u obliku odbijenica. Ništa više nije bilo važno. Čak ni novac. Dugo je Bukowski procjenjivao da od spisateljskog zanata zarađuje dva dolara godišnje.
"Bukowski je postao poznat zahvaljujući alternativnim časopisima. Bilo ih je mnogo, posvuda, bio je to svojevrsni predinternetski fenomen koji je on znao iskoristiti", naglašava Debritto. Bile su to tiskovine u kojima nije bilo reklama, u kojima se nikoga nije plaćalo i ljudi su slobodno pisali. Pisanje mu je bilo sve. U intervjuu je rekao: "Ako ne pišem sedam dana, razbolim se. Ne mogu hodati, vrti mi se. Ležim u krevetu, povraćam. Ujutro se probudim s povraćanjem. moram pisati. Da mi odsječeš ruke, pisao bih nogama."
Procjenjuje se da je u nešto više od pet desetljeća napisao gotovo 1000 proznih sastavaka, šest romana i 5500 pjesama, toliko da je čak napisao i jednu o pokušaju popravljanja pjesme: "Moram im očistiti zube/ukloniti im karijes/pregledati im oči i uši/vagati ih/operirati ih/dati im transfuziju/i poslati ih natrag u bolesni svijet poezije." U tom ludilu presudnu ulogu u podizanju svijesti o njegovu djelu i liku imale su "underground" novine, jer ih je čitalo mnogo više ljudi, uključujući kritičare i urednike.
Njegova grafomanska inkontinencija i potreba za novcem naveli su ga i na saradnju s erotskim časopisima i novinama kao što su Screw, The New York Review of Sex and Politics ili Pleasure. Prema Debrittovom izvještaju u njegovoj knjizi, između 1957. i 1969. Bukowski se pojavio u 268 časopisa, u 451 broju sa 767 pjesama i priča. Ponekad je pisao brzo i loše, a njegov direktan, sirov jezik šokirao je mnoge. Neki su ga kritičari nazivali "Shakespeareom iz kanalizacije", "bukakom loše poezije" ili "pjesnikom laureatom trasha".
Nije ga bilo briga. Rano je zaključio da težak život rađa tešku, neuljepšanu frazu. I živio je poeziju kao svećenstvo potpomognuto svetim trojstvom na svom maternjem, njemačkom jeziku: wein, weib, gesang (alkohol, seks i pjesma, u njegovom slučaju, u pjesničkom smislu).
Bukowski je vjerovao da je poezija predugo bila "prašnjava, neprobavljiva i sveta", te je nastojao odražavati ljudsko iskustvo sa svom svojom utrobom. "Želim slaninu u tavi, da gori", rekao je. Za njega je visoka književnost bila velika prevara, pretenciozna igra kojoj je nedostajao humanizam.
Kritičar i pjesnik John William Corrington, entuzijasta njegovog djela, podijelio je pjesničko dvadeseto stoljeće na dva dijela: prije i poslije Bukowskog. Jean Genet i Jean Paul Sartre hvalili su njegovu poeziju i te su riječi divljenja pretvorene u slogan "Genet i Sartre nazvali su ga najboljim pjesnikom u Americi." Kako je dolazio uspjeh, Bukowski je ostao vjeran svojim pristašama, čak i kada su njujorški izdavači nanjušili posao i ponudili mu mnogo novca da ide s njima.
"Sve je spustio na zemlju, čak i anđele", rekao je o njemu Leonard Cohen. I u toj suosjećajnoj ružnoći sve je izjednačio, uključujući sebe, svoje prijatelje, svoje kolege s posla ili barske kolege, svoje susjede, svoje ljubavnice i djevojke. U svakom slučaju, njegove likove ne treba uzimati zdravo za gotovo. I on je bio jedan. "Bio je iznimno kulturan, nimalo barbarski antiintelektualac kakvim se izdavao", otkriva Calonne. Bukowski je često glumio lošeg momka kada je u pitanju seks ili piće, dok je zapravo bio kompleksniji i filozofskiji umjetnik nego što se često pretpostavlja.
Tokom godina postao je neka vrsta rock zvijezde u književnosti, posebno u Evropi. Godine 1978. na čitanju poezije u Njemačkoj okupio je 1000 ljudi, a 200 ih je ostalo van sale. Neki su ga smatrali nepodnošljivim, a drugi su ga idolizirali. Primao je pisma mržnje, ljubavi, prezira, divljenja ili seksualnih ponuda. Neki su govorili: "Bukowski, tako si sjeban i još si preživio, odlučio sam da se neću ubiti" ili "Ti si idiot, prijatelju, dao si mi hrabrosti da živim." Njegovi čitatelji bili su poraženi, osuđeni, ludi, i on je bio duboko ponosan na to.
I kada je uspio, nastavio je sa svojim navikama. Ustajao bi kasno, otišao na konjske utrke, došao kući, otvorio flašu vina i suočio se s praznom stranicom. Na jednoj je crnim slovima objasnio: "Pisati je lahko, živjeti je teško." EL PAIS