Komemorativnim programom, učenjem Fatihe i polaganjem cvijeća u Dobošnici kod Lukavca proteklog je vikenda obilježeno trideset godina od najvećih stradanja u ovom kraju, od zločina koje su počinili pripadnici Vojske Republike srpske (VRS) prilikom proboja do Smoluće, odakle su evakuirali srpsko stanovništvo.

Nakon upada VRS-a u Dobošnicu, počinjeni su stravični zločini i masakri nad civilnim stanovništvom. Mnogi su ubijeni iz neposredne blizine pucnjima u potiljak, neki su zaklani, a neki bacani sa stokom u bunare, jedan je čovjek zaklan strpan u šaht... Iako su zločini zabilježeni u fotografskoj i videoformi neposredno nakon izvršenja, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nije podiglo nijednu optužnicu zbog zločina u ovom mjestu. Prilikom okupacije Dobošnice pripadnici VRS-a ubili su trideset sedam civila, četiri osobe vode se kao nestale, a u borbi je poginulo šezdeset i pet pripadnika Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine.

U vrijeme napada koji su se desili krajem augusta 1992. godine Nermin Begić obavljao je dužnost zamjenika komandanta Trećeg bataljona Teritorijalne odbrane Općine Lukavac. Prisjećajući se samog početka Agresije na Bosnu i Hercegovinu i prilika u ovom lukavačkom mjestu, u razgovoru za Stav Begić je naveo da se prvi napad desio 19. maja 1992. godine, a kasnije je bilo manjih pokušaja zauzimanja Dobošnice. Položaji Trećeg bataljona Teritorijalne odbrane Općine Lukavac bili su okrenuti prema planini Ozren, prema mjestima Sižje i Krtova, a s druge strane položaji su bili od Ratiša prema Šikuljama i okrenuti ka Smolućoj.

“Krajem augusta dobili smo obavještajne podatke od naših kolega iz rejona Doboja, gdje je usko grlo, da je primijećeno enormno gomilanje neprijateljskih snaga prema Ozrenu. Kasnije se to ispostavilo tačnim, a sve smo informacije proslijedili pretpostavljenoj komandi. Godinama poslije saznali smo da neki njihovi komandanti ovu bitku ubrajaju među desetak najjačih u toku rata u cijeloj Bosni i Hercegovini, imajući u vidu snage koje su angažirali, prema broju ljudstva i tehnike na ovako malom prostoru. Bio je tu vojnika iz Semberije, Bijeljine, Brčkog, njihovi “Panteri”, i bili su sigurno jači od nas.

Nama je u ispomoć došao znatan broj ljudstva s područja Lukavca, a mnogo su nam pomogli i momci iz Živinica i Banovića, koji su ovdje držali rejone odbrane. Najveći napad na nas počeo je 26. augusta 1992. godine, dok je 27. august bio mirniji, ali smo znali da nešto spremaju, a oni su svoj pravac pomjerili dolje ka našoj Drugoj četi, u rejonu Gnojnice. Paralelno su napadali i iz Smoluće. Izvršili su proboj linija Druge čete iz dva pravca i onda je nastao belaj. Naši zadnji položaji pali su 29. augusta. Već dan poslije oni su zauzeli ovaj dio. Mnogo ljudi je izginulo iz Modraca, Živinica, a mislim i iz Banovića”, naveo je Begić.

On pojašnjava da su to bili početni ratni mjeseci i da nešto više osim volje, srca i hrabrosti, branitelji nisu ni imali.

“Svi su bili angažirani, imali smo neke jedinice, ali nismo bili najbolje organizirani. Sistemi veze i komunikacija bili su vrlo slabi, ali davali smo svoj maksimum u takvim okolnostima. Uz pomoć koja nam je došla sa strane, pružili smo nadljudski otpor, ali ipak ovo mjesto nismo uspjeli odbraniti. Kada je ovaj dio pao 29. augusta, organizirali smo liniju odbrane u rejonu magistralnog puta Tuzla-Doboj, od Dobošnice putem prema Gnojnici. Blokirali smo taj dio i tog dana su bile aktivne borbe sve do večernjih sati. Oko 17 sati izašli smo iz ovih dijelova izvlačeći preostali posljednji dio snaga, a oni, kako su na kojem pravcu imali uspjeha, čistili su teren. Zapravo, kako su gdje ulazili, ubijali su civile, i stare i nemoćne ljude”, pojašnjava Begić

Uz pješačke borbe i agresorski avioni izveli su nekoliko napada. Nisu bombardirali položaje odbrane, nego civilne objekte.

“Bilo je to bombardovanje po dubini. Nijedna bomba nije pala ovdje gdje smo se mi s njima tukli, nego iznad, u Srednju Dobošnicu, Gnojnicu, i u Hamziće. Jedna je bomba u Gornjoj Dobošnici zatrla tri generacije porodice Salibašić, kompletno sve od unučadi, do djeda i nene. To je bio direktan pogodak u kuću u koju su se oni sklonili. Prizor je bio užasan. Ubijeni su tada Hasan Salibašić (1940), njegova supruga Rahima Salibašić (1941), sin Bajro Salibašić (1965), snaha Hazemina Salibašić (1964), unuka Amela Salibašić (1982), unuk Damir Salibašić (1987), kćerka Bahrija Garagić (1968), unuka Lejla Garagić (1988), unuka Dinela Garagić (1990), zet Dževad Ademović (1963), kćerka Advija Ademović (1970) i unuk Elvis Ademović (1989).”

Safet Mujagić, bivši pripadnik i vojnik Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine iz čete iz Gornje Dobošnice bio je na položajima prema Smolućoj.

“Iščekivali smo napade. Oni su sporadično napadali, mi smo uzvraćali. Pokušali su jednom i kada smo im odgovorili, vratili su se. Kasnije smo morali napustiti položaje, jer su uspjeli ući u Dobošnicu pa su otišli njivama i došli nam iza leđa te smo jedno kompletno krilo povukli prema Kruševici. Bilo nas je stotinjak, a na nas se naslanjala četa koja je išla prema Površinskom kopu Šikulje. Nismo imali informacija šta se dešavalo oko nas. Informacije su slabo dolazile. Do večernjih sati bili smo na liniji, a nismo ni znali da Dobošnica gori.

Tek dolaskom policije i nekih ljudi saznali smo da su neprijatelji uspjeli proći i morali smo se povući jer nismo mogli ratovati s onima iza leđa i s ovima koji dolaze iz Dobošnice. Kada smo se povukli na sigurnu teritoriju, oni su počeli evakuirati Smoluću i činilo se da im je to bio jedini cilj, da nisu imali namjeru zadržavati se ovdje, gdje su počinili stravične zločine. Među prvima sam sišao u Dobošnicu. Polahko smo sišli prema liniji. Prvi dan smo otišli na brdo Cerje, iznad džamije. Bili smo u izvidnici cijeli dan. Vidjeli smo da nema nikakvih dešavanja pa smo se postepeno vratili na stare položaje, gdje sam ostao do početka 1993. godine, kada sam prešao u 212. bosansku oslobodilačku brigadu”, ispričao je Mujagić.

Organizatori obilježavanja 30. godišnjice stradanja u Dobošnici naglasili su da je potrebno sjećati se zla, koje je vječita kategorija na ovim prostorima i koje nikada ne umire, nego se samo pritaji na neko vrijeme, a onda ponovo bukne.

“Danas je dan kada se sjećamo inata i ponosa, odluke koja je pokazala svo čudo bosanskog otpora silama koje su kanile uništiti jednu državu i jedan cijeli narod u srcu Evrope krajem 20. vijeka. Vrijeme u kojem danas živimo traži istu takvu odlučnost. Snagu da ustrajemo moramo crpiti iz naših iskustava, primjera iz prošlosti. Na to nas obavezuju životi onih koji su taj put označili, a na to nas obavezuju i oni životi koji tek dolaze. Čuvati i graditi državu Bosnu i Hercegovinu, domovinu svih njenih jednakopravnih naroda, to je naš jedini put”, poručili su organizatori obilježavanja.

Inače, oni koji su prije trideset godina učestvovali u zločinima kao izvršitelji i njihovi planeri, ovih dana likuju i slave tridesetu godišnjicu od “pobede”.