Nakon što je premijer Republike Hrvatske Andrej Plenković zaprijetio posljedicama, ukoliko se nastavi govoriti i pisati o agresiji Hrvatske na BiH, vrijeme je da se daju precizni odgovori iz presuda Tribunala u Hagu i da se u javnosti BiH prestane kolokvijalno govoriti o agresiji. U BiH se mora znati da Tribunal u Hagu, čijih se presuda moramo pridržavati, nije u Statutu imao mogućnost dokazivanje agresije. Presude Međunarodnog suda u Hagu su donesene kao "međunarodni sukob" i "udruženi zločinački poduhvat" od strane Srbije i Hrvatske protiv BiH. Za mnoge pravosudne autoritete ove dvije osuđujuće presude su daleko teža kvalifikacija i suština nego li agresija. Ako se neko i pita kakve su posljedice presude o "Međunarodnom sukobu" i UZP-u neka se i upita kako su na robiju otišli brojni srpski i hrvatski nacionalni lideri kao i stotine najgorih izvršilaca zločina na višegodišnje i doživotne robije. Žrtve su dobile satisfakciju. Dokazana su dva Udružena zločinačka poduhvata, Srbije i Hrvatske. Činjenica je da je Tribunal u Hagu dokazao veliki broj zločina i počinilaca zločina protiv čovječnosti i na kraju onaj najgori zločin genocida nad Bošnjacima. Tribunal je dokazao krivicu državnih vrhova Srbije i Hrvatske, ali nigdje i niti u jednoj presudi nije spomenuo agresiju.

Naime, agresijom, kao suštinom i pravno najtežim oblikom rata, bave se dva druga svjetska suda: Međunarodni kazneni sud (International Criminal Court -ICC) i Međunarodni sud pravde (International Court of Justice - ICJ).

U osam presuda je utvrđeno da su rukovodstva Srbije i Hrvatske u razbijanju BiH vidjela priliku za ostvarenje ciljeva – stvaranje "velike Srbije" i "velike Hrvatske". Dakle, imali su isti zajednički cilj podjelu, razbijanje i uništenje Bosne i Hercegovine.

Ono osnovno, treba znati da u vrijeme svih presuda Tribunala, osim posljednje drugostepene Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, donesene krajem maja 2023. godine, nije se u međunarodnom pravosuđu službeno znalo šta se podrazumijeva pod pojmom/definicijom agresije. Naime, nekadašnji generalni sekretar UN Ban Ki-moon je sazvao Konferenciju u Kampali (Uganda), pozivajući sve države članice Rimskog Statuta Međunarodnog kaznenog suda. Konferencija je održana sredinom 2010. godine i tada je definirano krivično djelo agresije. Tek polovinom decembra 2017. aktivirane su nadležnosti Međunarodnog kaznenog suda za zločin agresije, prihvatanjem definicije od 124 države članice. I tada je rečeno da Sud ne može vršiti svoju nadležnost u odnosu na ovo krivično djelo prije 17. jula 2018. godine.

Dakle, pitanje agresije i nije baš tako davno definirano. To je vjerovatno razlog što se toliko dugo upotrebljava u kolokvijalnoj i neslužbenoj upotrebi u BiH.

"Krivično djelo agresije" je tzv. zločin lidera. Podrazumijeva upravo od ključnih ljudi jedne države planiranje, pripremanje, započinjanje političke ili vojne akcije države u akt agresije, koji po svom karakteru, težini i obimu predstavlja manifestno kršenje Povelje UN.

Tu je ključna razlika. U Bosni i Hercegovini je počinjeno stotine najgorih zločina protiv čovječnosti i, na kraju, najgori zločin genocida, pa je trebalo suditi i stotine počinilaca tih najgorih zločina. Danas bi bilo nezamislivo da su za te masovne užase odgovarali samo lideri. Tribunal u Hagu nije dopustio da mnoštvo zločinaca bude amnestirano, nego je pokrenuo, u novijoj povijesti, neviđenu potragu za zločincima i pravdom za žrtve.

Pitanje međunarodnog konflikta i agresije su dva konceptualno različita pravna nivoa. ICTY nikada nije presudio agresiju, ali je u više presuda morao analizirati: da li je Srbija (SRJ) imala kontrolu nad VRS i RS i da li je Hrvatska imala kontrolu nad HVO i HRHB, dakle, da li je sukob bio međunarodni. Time se Tribunal indirektno približavao pitanju agresije, ali ga nikada nije pravno mogao okvalificirati, jer pojam nije postojao u njegovom Statutu.

U predmetu Tužilac  vs. Duško Tadić uveden je test "overall control" (opće kontrole). Žalbeno vijeće je zaključilo: Ako jedna država: organizuje, finansira, koordinira i ima ukupnu kontrolu nad oružanim snagama na teritoriji druge države, onda se sukob smatra međunarodnim.

To je razlika između: kvalifikacije sukoba "pravo u ratu" (jus in bello), što je važilo za Tribunal  i legitimnost pokretanja rata ili "pravo na rat"  (jus ad bellum), što važi za druga dva stalna suda. Agresija znači: direktno utvrđivanje državne odgovornosti. To je primarno u domenu Vijeća sigurnosti UN, eventualno ICC-a i ICJ-a kao državna odgovornost.

Pogledajmo nekoliko presuda protiv Srbije i Hrvatske, koje govore o međunarodnim sukobima i udruženim zločinačkim poduvatima koje je Tribunal u Hagu potvrdio vrhunskim dokazima u okviru međunarodnog prava protiv Srbije i Hrvatske.   

Tužilaštvo MKSJ je izvodilo dokaze i u osam presuda uspjelo da dokaže da je rat u BiH bio međunarodni sukob. Proces dokazivanja međunarodnog konflikta u kojoj je učestvovala SRJ/Srbija u BiH, dokazivao se u 3 /tri/ suđenja pred MKSJ; "Prijedor" (IT-94-1) Dušan Tadić, "Čelebići" (IT-96-21) Zejnil Delalić i dr., i "Krajina" (IT-99-36) Radoslav Brđanin. U sva tri slučaja pravosnažno je dokazan međunarodni konflikt ili involviranost SRJ/Srbije u sukobe u Bosni i hercegovini.

ICTY/MKSJ u Den Hagu je u pet (5) suđenja, Zlatko Aleksovski (IT-95-14/1),Tihomir Blaškić (IT-95- 14), Dario Kordić , Mario Čerkez (IT-95-14/2), Mladen Naletilić, Vinko Martinović (IT-98-34), Jadranko Prlić i dr. (IT-04-74), utvrdio međunarodni karakter sukoba, odnosno da je Republika Hrvatska bila strana u sukobu.

Dokazivanje međunarodnog konflikta i, s tim vezi, odgovornosti država, je bio izuzetno zahtjevan i složen pravni posao.

Direktna intervencija je utvrđena tako što su vijeća Tribunala utvrdila da su i Srbija i Hrvatska u BiH slale svoje regularne vojske prvo JNA, pa Vojsku Jugoslavije i Hrvatsku vojsku, uključujući i policiju i obavještajne formacije, te da su imali i kontrolu na tzv. paravojnim formacijama. Zbog toga je još važnija i specifičnija bila uloga Tribunala (ICTY/MKSJ) da se uhvati u koštac sa najkompliciranijim i politički osjetljivim pitanjima, kao što su pitanja utvrđivanja međunarodnog konflikta, imajući u vidu vremenski ograničeno djelovanje Tribunala kao "ad hoc" suda i vrijeme koje je bilo potrebno uložiti da se paralelno, pored individualne krivične odgovornosti, utvrđuju i druge činjenice koje nisu u prioritetnom mandatu MKSJ.  

Dokazivanje međunarodnog konflikta je zahtjevalo dodatno procesno vrijeme i duže trajanje sudskih postupaka. Utvrđivanje Međunarodnog sukoba i involviranosti  SRJ/Srbije pred MKSJ je počelo 7. maja 1996. u slučaju Dušan Tadić i završeno je 3. aprila 2007. pravosnažnom presudom protiv Radoslava Brđanina.

"U predmetu Tadić, Pretresno vijeće je zaključilo ... da je jedan aspekt tog sukoba bila politika činjenja nečovječnih djela nad nesrpskim civilnim stanovništvom tog područja u okviru pokušaja stvaranja "velike Srbije". Zaključeno je, također, da su, tokom sprovođenja te politike, počinjena nečovječna djela nad brojnim žrtvama i to "u skladu sa prepoznatljivim planom." Vojska RS je bila uključena u izvršavanje plana SRJ za etničko čišćenje i izdvajanje dijela teritorije BiH koji bi se na kraju pripojio SRJ i time se realizirala ambicija SRJ da stvori "veliku Srbiju" (prvostepena presuda Dušanu Tadiću).

Ex post facto potvrdu činjenice da je kroz više godina (u svakom slučaju između 1992. i 1995.) SRJ vršila opću kontrolu nad Republikom Srpskom u političkom i vojnom domenu i moguće je naći dokaze u procesu pregovora i zaključenja Dejtonsko-pariškog sporazuma 1995. (iz dugostepene -žalbene-presude Dušku Tadiću)

Pretresno vijeće je dalje uvjereno da je tek sa zaključenjem Dejtonskog sporazuma od samog početka i cijelim tokom oružanog sukoba SRJ vršila sveukupnu kontrolu nad Srpskom Republikom BiH i bosanskim Srbima (pravosnažni zaključak iz presude Radoslavu Brđaninu).

U dokazivanju međunarodnog sukoba SRJ/Srbije i BiH Tužilaštvo je koristilo ogroman spektar dokaza i činjenica, ali i međunarodnih akata. Naprimjer, koristilo je presude njemačkog suda iz slučaja Nikola Jorgić, bosanskog Srbina iz Doboja, zbog izvršenog genocida u selu Grapska pored Doboja. Inače, u sve četiri presude u Njemačkoj u kojima je utvrđen genocid potvrđeni su nalazi iz slučaja Jorgić.

"Što se tiče zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini od strane bosanskih Srba, sud je smatrao da su bosanski Srbi, koji su se borili protiv centralnih vlasti u Sarajevu, djelovali u ime vlade SRJ. U prilog tom zaključku, sud je naglasio da je Beograd finansirao, organizirao i opremio vojsku i paravojne jedinice bosanskih Srba, te da je između JNA i bosanskih Srba postojala bliska kadrovska, organizacijska i logistička veza", za koju se smatralo da predstavlja dovoljan osnov da bi se sukob okvalificirao kao međunarodni. Veoma je važno kako su se odbrane suprotstavljale dokazima o međunarodnom konfliktu. Osporavali su autentičnost dokaza nazivajući ih falsifikatima koji su dostavljeni od SDB i AID BiH, a što su sudska vijeća odbila. Interesantno je da odbrana Radoslava Brđanina nije uložila žalbu na prvostepenu presudu kojom je utvrđen međunarodni konflikt SRJ/Srbije na BiH.

Konkretne operacije koje su sprovele snage bosanskih Srba i koje su predmet suđenja (napadi na Kozarac i, uopće, uzevši u općini Prijedor), konkretno je naredila ili planirala Jugoslovenska armija. U slučaju "Prijedor" dokazano je da je ta armija vršila opću kontrolu nad snagama bosanskih Srba. Ta kontrola se odražavala ne samo u finansijskoj, logističkoj i drugoj pomoći i podršci, nego, također, što je još važnije, u učestvovanju u općem usmjeravanju, koordinaciji i nadzoru nad aktivnostima i operacijama Vojske RS-a.

Utvrđivanje involviranosti Republike Hrvatske je započelo 6. januara 1998. godije u slučaju Zlatka Aleksovskog, završeno je 29.11.2017.godine žalbenom presudom protiv Prlića i drugih.

U predmetu Prlić i drugi, optuženi su zahtijevali izvođenje dokaza o involviranosti Republike Hrvatske u međunarodni sukob u BiH, po peti put, iako je ranije utvrđen međunarodni sukob Republike Hrvatske sa BiH u četiri predmeta (Aleksovski, Blaškić, Kordić,  Čerkez i Naletilić-Martinović). Tužilac MKSJ je predlagao da se ne izvode dokazi i da se ti dokazi prihvate kao nesporna činjenica, Prlić i drugi nisu prihvatili prijedlog i Prvostepeno i Drugostepeno vijeće je po peti put utvrdilo međunarodni konflikt Republike Hrvatske protiv BiH. UZP je utvrđen u desetak općina gdje je HVO pokrenuo kampanju etničkog čišćenja. Ključna činjenica iz ovoga pripada opštini Stolac. Tamo od 8093 Bošnjaka nije ostao ni jedan. Muškarci su bačeni u logore gdje su mučeni i ubijani, a žene i djeca protjerani prema Mostaru.

"Kad je riječ o argumentu Praljkove odbrane da oružani sukob nije bio međunarodnog karaktera, jer je Hrvatska od početka podržavala nezavisnost RBiH te sarađivala sa njenim oružanim snagama u odbrani te države, Vijeće želi podsjetiti da se, u međunarodnom humanitarnom pravu, utvrđivanje međunarodnog karaktera nekog oružanog sukoba isključivo temelji na činjenicama... Onog časa kada je Hrvatska ili direktno intervenirala u sukobu stajući na stranu HVO-a protiv Armije BiH, ili stekla opću kontrolu nad HVO-om, sukob je postao međunarodni… Sudsko vijeće je konstatiralo da na osnovu dokaza može van razumne sumnje zaključiti da su Hrvatska vojska, te samim tim i Hrvatska, direktno intervenirali u sukobu između Armije BiH i HVO-a, te da je uslijed te intervencije sukob dobio međunarodni karakter: "S obzirom na sve razmotrene dokaze, Vijeće se uvjerilo, van razumne sumnje, da je oružani sukob bio međunarodnog karaktera, zato što su Hrvatska i Hrvatska vojska direktno intervenirali  u sukobu između HVO-a i ABiH i zato što su Hrvatska i Hrvatska vojska imali opću kontrolu nad HVO-om.

Da je bio Međunarodni sukob bilo je potrebno utvrditi prisustvo regularnih jedinica iz Srbije i Hrvatske i dokazati opću kontrolu Srbije i Hrvatske na RS i VRS odnosno HRHB i HVO, a opća kontrola kreće se od plata, logistike, strategije, vojne i diplomatske,  imenovanja-postavljenja, planiranja, upravljanja, kontrole svega u cilju stvaranja "velike Srbije" i "velike Hrvatske".

Stanišić je prvi slučaj gdje je visoki funkcioner Srbije, šef Državne bezbjednosti, direktno povezan sa operacijama u BiH i Hrvatskoj, osuđen zbog učešća u UZP-u. U slučaju Tadić dokazano je da je država SRJ imala opću kontrolu i da je sukob međunarodni. Stanišić je vrh državne bezbjednosti i učestvuje u UZP-u, što je potvrda duboke institucionalne uključenosti. Presuda Stanišiću daje činjenični sadržaj onome što je u slučaju Tadić bila pravna konstrukcija.

Treba se pridržavati presuda Tribunala u Hagu, koji po Statutu nije mogao suditi za agresiju. Pravni stručnjaci smatraju da su dokazana "učešća Srbije i Hrvatske u međunarodnom sukobu" i "udruženi zločinački poduhvati" jednako, ako ne i teže optužujući pojmovi, koliko bi bila sudski dokazana agresija Srbije i Hrvatske na BiH. Nazvati ove zločine pravim imenom je obaveza, nakon strašnih masovnih smaknuća, etničkog čišćenja i istrebljenja Bošnjaka iz mnogih gradova, nadljudskih patnji, nakon masovnih silovanja, gladi, sve to može stati u dva Udružena zločinačka poduhvata. A to je, čini se pravo ime za dva srpska i hrvatska užasavajuća velikodržavna projekta.