Tačno 1992. godine, kada je Bill Clinton pobijedio Georgea H.W. Busha na predsjedničkim izborima, tranziciju vlasti pratio je talas generacijskih komentara.

Izbori su označili kraj izuzetnog niza od sedam uzastopnih predsjednika rođenih u prvoj četvrtini 20. stoljeća, čije su rane karijere presudno oblikovane službom u Drugom svjetskom ratu. U to vrijeme činilo se da je ova generacija – tokom 32 godine, od dolaska Johna F. Kennedyja do Bushovog odlaska – dominirala kulturom nevjerovatno dug period.

Donaldov rođendan – prije 80 godina stigao je u bolnicu Jamaica Queens u New Yorku – navodi na zapanjujuće saznanje. Djeca iz 1946. godine su na putu da još duže obilježe američki život.

Nekoliko sedmica nakon Trumpa, 6. jula, George W. Bush je rođen u bolnici Yale-New Haven u Connecticutu. Zatim, 19. augusta, stigao je najmlađi i prvi koji se domogao predsjedničke pozicije. Clinton, čije je prezime tada bilo Blythe, rođen je u bolnici Julia Chester u Hopeu, Arkansas.

Dakle, evo ih, tri američka predsjednika ovog ljeta pune 80 godina, starci po svim mjerilima. Imaju potpuno različite stilove, temperamente i ciljeve za svoju zemlju. Ali ujedinjeni su na neke važne načine. Svi su, na svoj način i u svoje vrijeme, bili neobično talentirani političari.

Sva trojica su ujedno i najistaknutiji predstavnici generacije koja je uništila američku politiku.

Clinton, Bush i Trump zasigurno snose različite mjere krivice za jadno stanje američke političke kulture. Ali sva trojica "djece iz 1946." centralne su figure u višedecenijskom nizu tokom kojeg su Amerikanci progresivno postajali sve više "plemenski" nastrojeni u svojim političkim pripadnostima, sve grublji i uvredljiviji u javnom diskursu, više zbunjeni i puni prijezira prema onima koji se ne slažu s njima, s manje povjerenja u vladu i većinu drugih institucija establišmenta, manje sigurni u sposobnost zemlje da pouzdano i racionalno upravlja sobom ili postigne konsenzus oko rješavanja dugoročnih problema, ili čak da se složi oko najosnovnijih standarda dobra i zla.

Ovo treba razlikovati od klasične generacijske kritike, sažete u krilatici "OK, boomer" uz prevrtanje očima, koja se pojavila krajem 2019. godine, neposredno prije pandemije. Zapravo, ogromna kohorta Amerikanaca rođenih u deceniji nakon završetka Drugog svjetskog rata bila je generacija izvanredne kreativnosti i idealizma. Njihova muzika i filmovi (Steven Spielberg će u decembru napuniti 80 godina) oblikovali su modernu kulturu na globalnom nivou. Također, njihovi tehnološki inovatori (Bill Gates i Steve Jobs su obojica kasni "boomeri", rođeni 1955. godine) promijenili su historiju jednako duboko kao i bilo koji izabrani zvaničnik njihovog vremena.

Upravo je u oblasti politike to naslijeđe "užeglo". Ovo je bila generacija čija je politika bila definirana jednim pitanjem: "Na kojoj ste strani?" Rasprava o odgovoru zaokuplja zemlju već šest decenija.

Sklonost ove generacije moralizatorskom tipu politike – u kojem protivnici nisu samo u zabludi, već su u suštini pokvareni, čak i zli – započela je na univerzitetskim kampusima 1960-ih u raspravama o Vijetnamu i o tome treba li na cvjetajuću kontrakulturu gledati sa suosjećanjem ili prijezirom.

Malo ko je mogao zamisliti da će se različite varijacije ovih ranih argumenata nastaviti u odrasloj dobi, a sada i u starosti. Politika 1990-ih bila je moralna igra u kojoj su se Bill Clinton, koji je osvojio Bijelu kuću obećavajući da će ukinuti "deceniju pohlepe i sebičnosti" Reaganove ere iz 1980-ih, suprotstavio Newtu Gingrichu i samoprozvanim republikanskim revolucionarima, koji su nastojali iskoristiti Clintonove seksualne prijestupe kako bi ga smijenili s dužnosti. Clinton, koji se uglavnom trudio da djeluje ujedinjujuće, preživio je samo tako što je postavio kontroverzno pitanje "na čijoj si strani" u svoju korist, tj. mnogo više ljudi bilo je uz njega nego uz Gingricha.

Nakon 11. septembra nakratko se činilo da će taj događaj nadići političke podjele i ujediniti zemlju oko zajedničkih uvjerenja. Ubrzo nakon toga, konfrontacijski stil vođenja Georgea W. Busha i odluka da ratuje ne samo u Afganistanu već i u Iraku, značili su da je nacionalna sigurnost postala još jedna tema za pitanje na kojoj ste strani. Kombinacija Bushevih ratova i finansijskog kolapsa 2008. godine bili su ključni preduvjeti za kasnije preuzimanje Republikanske stranke od strane Donalda Trumpa, piše POLITICO.

Iznad svega, Trumpov uvid bio je u tome da konvergencija društvenih mreža i stalno dostupne mobilne tehnologije znači da zapaljiv jezik i žestoki napadi na protivnike mogu biti više od povremene taktike. Ako se koriste s namjerom, mogu postati temelj za čitav politički pokret zasnovan na nezadovoljstvu i pritužbama.

Historijski gledano, politički argumenti – bez obzira na to koliko žustri ili čak nasilni bili – služili su kao sredstvo za rješavanje važnih suštinskih pitanja. Historičar James G. Randall je 1940. godine nazvao niz neuspješnih vođa i sudija Vrhovnog suda iz 1840-ih i 1850-ih "generacijom grešaka", čija su navodna kratkovidnost i pompa doveli do krvavog građanskog rata. Većina kasnijih historičara odbacila je tu karakterizaciju. Nije postojao srednji put ili postepeni lijek koji bi spriječio kulminaciju sukoba oko ropstva, najvažnijeg pitanja u prvom stoljeću postojanja zemlje.

U današnjoj politici, nasuprot tome, sam argument i prilika za kritiziranje opozicije često su važniji od sadržaja argumenta. Tako se republikanci mogu okupiti oko Trumpa po pitanju Irana ili tarifa, ili preplitanja predsjedničkih odluka s interesima porodičnog biznisa, čak i kada se njegove politike razlikuju od njihovih ranijih stavova i kada bi, bez sumnje, ogorčeno osudili identične poteze nekog demokratskog predsjednika.

To ističe nekoliko prepoznatljivih obilježja politike ove generacije.

Prvo, ona se često vrti oko pitanja vrijednosti i vrlina. To je drugačiji fokus u odnosu na argumente prethodne generacije, koji su se obično ticali materijalnih stvari. Ako jedna osoba misli da bi porezne stope trebale biti 40 posto, a druga smatra da trebaju biti 30 posto, mogle bi se strastveno boriti, ali je na kraju prilično jednostavno postići kompromis na 35 posto. Nasuprot tome, 1990. godine Gingrich je 25 godina unaprijed najavio Trumpovu politiku kada je bio koautor poznatog memoranduma u kojem je pozivao republikance da svoje protivnike ocrne riječima poput "bolesni", "izdajnici", "bizarni", "korumpirani" i "jadni". Hillary Rodham Clinton obično nije tako govorila u javnosti, ali postoji poznata epizoda s prikupljanja sredstava, za koje je mislila da je privatno, kada je otkrila mišljenje da polovina Trumpovih pristalica pripada "košu jadnika" s rasističkim ili seksističkim stavovima. Jezik kulturnih ratova ostavlja protivnicima malo prostora za bilo kakav dijalog.

Što nas dovodi do drugog pečata politike generacije iz 1946. godine – oni ostaju hronično nestabilni. U drugim poglavljima američke historije, velika pitanja su rješavana novim konsenzusom. Bitke iz 1930-ih oko New Deala, uključujući stvaranje socijalnog osiguranja, bile su jednako strastvene kao bilo šta u savremenom dobu. Do trenutka kada je Dwight Eisenhower vratio Bijelu kuću republikancima 1950-ih, i on i birači su krenuli dalje. Ni Richard Nixon nije želio nastaviti raspravu 1970-ih o uvođenju Medicare i Medicaid programa pod Lyndonom Johnsonom 1960-ih. Nasuprot tome, MAGA republikanci su i dalje spremni za borbu oko Obaminog Zakona o pristupačnoj zdravstvenoj zaštiti (Obamacare), čak 16 godina nakon njegovog donošenja.

Clinton, Bush i Obama nadali su se da će njihovi predsjednički mandati donijeti trajna ideološka i stranačka prestrojavanja. Ali nijedan nije uspio, a nakon svakog od njih uslijedili su predsjednici iz suprotne stranke koji su odbacivali rezultate svojih prethodnika. Malo je vjerovatno da će s Trumpom biti drugačije. Uprkos tome što dominira svojom strankom, njegova koalicija ima duboke podjele po pitanjima poput nacionalne sigurnosti i uloge krupnog kapitala, koja će se vjerovatno rasplamsati onog trenutka kada Trump lično ode s vlasti.

To je posljednja stvar koju treba reći o bebama iz 1946. godine. Tu su već jako dugo, a postoji velika vjerovatnoća da će ostati još dugo.

Godine 1946. prosječni životni vijek američkih predsjednika bio je 68 godina. FDR, dominantna figura u američkom životu tokom dvanaest godina – podvig koji će Trump uskoro ponoviti – umro je godinu ranije, u dobi od samo 63 godine.

U posljednjih pola vijeka, počevši od Geralda Forda, predsjednici su u prosjeku umirali u 95. godini života.

Na ovaj ili onaj način, generacijska kohorta koja je nadmašila predsjednike iz ljeta 1946. nastavit će zahtijevati odgovor na pitanje "na čijoj ste strani", sve dok odgovor ne bude "na strani koja je dva metra pod zemljom".