Navršile su se tri i po godine od tragične smrti 28-godišnje Stočanke Elmire Sefo, koja je poginula u noći zemljotresa jačine 5,7 stepeni po Rihteru. Brdo iznad njezine kuće se obrušilo, a jedan kamen bio je koban — prekinuo je mladi život, djevojačke snove, ostavio prazninu u srcima roditelja, sestara, prijatelja i cijelog Stoca. U toj noći, kad su mnogi Stočani istrčali na ulice, nebo nad gradom bilo je nijemo, kao da ni ono ne zna kako se nositi s takvim gubitkom.

Elmira Sefo

Tri i po godine kasnije, u kući porodice Sefo — toplina. Bol, istina, nije manja, ali je pretvorena u dostojanstveno sjećanje i dobrotu. U dvorištu miris kafe, kao da je Elmira upravo tu — negdje između stola i kapije.

- Svaki dan kad se otvori kapija, pomislim — eto je, i govori: "Omladino, je li gotova kafa?", kaže Elmirin otac Dževad Sefo, pogledom koji se gubi negdje iza brda, prema mjestu odakle je došao onaj kamen.

- Voljela je kafu - nastavlja tiho.

- Od tri kćeri — Jasmine, Selme i rahmetli Elmire — ona bi se uvijek nekako nametnula kao lider. Kad je otišla na fakultet u Sarajevo, bili smo svi pomalo skeptični kako će se snaći. Nije poznavala grad, ali se brzo snašla, stekla prijatelje, sve ispite položila u roku i završila studij fizikalne terapije kod profesora dr. Mirsada Muftića.

Zastaje na trenutak, pa dodaje s blagim osmijehom:

- Od svoje prve plaće uplatila mi je godišnju članarinu u Veležu, sezonsku ulaznicu i donijela dres Miralema Pjanića. Taj dres i danas stoji tu, kod nas. Nije to običan komad tkanine, nego sjećanje na nju.

Elmirin otac Dževad

Bol se ne gubi, ali s vremenom pronađe svoj smisao. Taj smisao je, u slučaju porodice Sefo, prerastao u nešto što pomaže drugima — Fondaciju "Elmira Sefo", čije je lice i glas Elmirina sestra Selma.

U njezinu glasu osjeti se mir — onaj tihi, unutarnji mir koji imaju ljudi koji su naučili da kroz tugu rade dobro.

- Ideja za osnivanje fondacije potekla je od Amera ef. Beće - priča Selma.

- Željeli smo da to bude fondacija koja promoviše ono što je Elmira živjela i vjerovala — humanost, obrazovanje, pažnju prema drugima, rad i osmijeh. Naše aktivnosti su usmjerene na djecu, stare i nemoćne, bolesne i osobe s posebnim potrebama.

Fondacija svake godine stipendira po dva učenika Srednje škole Stolac, organizuje nagradna takmičenja za osnovce i srednjoškolce kako bi se promovisalo i očuvalo prirodno, kulturno i historijsko naslijeđe Stoca i Bosne i Hercegovine.

Tu su i radionice — književne, likovne, edukativne — u kojima djeca uče, crtaju, pišu, i možda nesvjesno, nastavljaju ono što je Elmira voljela: život u punom smislu riječi.

Selma vodi Fondaciju "Elmira Sefo"

Selma priča s ponosom, ali bez patetike:

- Fondacija svakog bajrama dijeli donacije u hrani i higijenskim potrepštinama za porodice slabijeg imovinskog stanja, stare i nemoćne sugrađane, kao i osobe s posebnim potrebama. Obilazimo štićenike Doma za socijalno i zdravstveno zbrinjavanje osoba s invaliditetom i drugih ustanova. Jedna od prvih aktivnosti fondacije bila je donacija za izdavanje "Zbirke riješenih zadataka iz matematike" profesora Bajrama Čerkeza, kao i pomoć porodicama koje su stradale u poplavama u Jablanici. Bili smo u Srebrenici, prisustvovali tevhidu za žrtve genocida, posjetili Dom za starije "Hatidža Mehmedović" i Memorijalni centar Potočari.

Najznačajnijom akcijom, kaže, smatraju humanitarnu inicijativu "Stolac srcem za Tursku i Siriju", pokrenutu nakon razornih zemljotresa u tim zemljama.

- To je bila Elmira — uvijek spremna pomoći. Tako smo i mi željeli reagovati. Da bol ne bude samo bol, nego i pokretač dobra - kaže Selma.

Na kraju dodaje riječi koje kao da zatvaraju krug života i vjere:

- Dijelite međusobno poklone, voljet ćete se. Poklon je divan ključ za potrebu (hadis).

Kuća porodice Sefo mirna je, ali nijedna tišina tu nije prazna.

Svaki milimetar kuće — osmijeh je djevojke koja je prerano otišla, ali je iza sebe ostavila stazu kojom danas idu deseci drugih.

Na stolu šoljice kafe — onako kako je voljela Elmira.

Kroz prozor se vidi Stolac, grad što pamti. Grad koji zna da je svaka ljudska priča, pa i ona najtužnija, prilika da se pokaže koliko srce može biti veliko.

Jer, neke djevojke ne odlaze zauvijek — one se samo presele u dobra djela drugih.