Treći je dan kako kiša neprekidno pada. Vidim, na tri mjesta pojavile su se vlažne fleke na plafonu. Penjem se na tavan, ustvrđujem da su tri crijepa napukla, ali previsoko su, doseći ih ne mogu, a ljestve nemam. Ipak, snašao sam se nekako i zamijenio ih.
Popodne je navratila A. Odmah je primijetila fleke na plafonu i zabrinuto me pogledala.
– Ovog sam se pribojavala. Krov prokišnjava – prošaputa.
– Više ne, nadam se. Crepovi su napukli i zamijenio sam ih.
– Ima li još negdje fleka? Jesi li provjerio?
– Jesam, nema.
Još jednom me odmjeri zabrinutim pogledom i bez riječi ode u kuhinju.
Sjedam u dnevni boravak i palim televizor. Na jednoj od lokalnih televizija prilozi su listom o teškom stanju uzrokovanog obilnim kišama i, posljedično, poplavama, odronima i materijalnim štetama u Tuzli i okolnim općinama. Tako, gledam i slušam ovo:
– I rijeka Spreča, prema posljednjim neslužbenim informacija, na pojedinim lokacijama dosegla je tačku preliva. Na licu mjesta je kolega F. F., koji će nas detaljnije izvijestiti o trenutnom stanju. Kolega, kakvo je trenutno stanje?
– Dobro veče. Kao što možete vidjeti, na obali smo rijeke Spreče, na jednoj od kritičnih lokacija, u društvu s gospodinom N. N. Pa, gospodine N. N., recite nam kakvo je trenutno stanje i imaju li građani Tuzle i okolnih općina razloga za zabrinutost?
– Prije svega, Spreča je daleko od Tuzle i Vi stu tu očito nešto... Ali, nebitno. Dakle, sve su službe maksimalno angažirane, rijeka Spreča, osim lokaliteta na kojem jesmo, nije dosegla tačku preliva, a i kiša je, srećom, prestala padati, što nam ide naruku i daje prijeko potrebno vrijeme za još snažniji angažman i preventivno djelovanje.
– Želite nam reći da građani večeras mogu mirno spavati?
– Niko to sa sigurnošću ne može reći, pa ni ja, osim da je trenutna situacija stabilna. Nadamo se da će tako biti i u narednim danima.
– Ako sam dobro shvatio, Vi nam želite reći...
Isključujem televizor, ustajem, otvaram prozor, kiša je zaista prestala padati, duboko udišem hladnjikavi, vlagom prezasićeni zrak, a nipošto to ne bih smio, potom palim cigaretu, a ni to ne bih smio, povlačim dim-dva, gorka je i smrdljiva, s gađenjem je gasim, zatvaram prozor, ponovo sjedam u fotelju, ljut k’o puška na sebe što sam u samo tridesetak sekundi napravio dvije infantilne gluposti.
– Pušio si – reče A. dok ulazi s posluženjem u sobu.
– Jesam, dim-dva, ali ne ide.
– Neka si. Sad barem znaš da taj smrad nije za tebe.
– Tačno.
– Dada mi jako nedostaje.
– I meni.
– Gledam, pusta i gluha kuća, a nekad je vrvjela od života, igre, pjesme, radosti, smijeha, Dadinog naročito... Uvijek je bila vedra i nasmijana – reče i očiju punih suza obori pogled.
Ne rekoh ništa.
– A ni ova kiša nikako da stane.
– Stala je, ne pada.
– Privremeno. Od sutra, kako sam čula, počinju još obilnije padavine, pa i susnježica.
Opet ne rekoh ništa, ali pomislih, ne bez stanovite zebnje, kako je ovako klonulu duhom nikad dosad nisam vidio.
– Veliš, tri su fleke na plafonu, a crijep si zamijenio?
– Da.
– Sigurno?
– Zašto bih ti lagao? Pa ja živim u ovoj kući i prokišnjavanje krova je moj problem i briga. Osim toga, stara je ovo kuća i nije samo crijep dotrajao, nego i mnogo toga drugog.
– Upravu si, oprosti. Nije mi bila namjera...
– Šta te muči? Nikad te ovako klonulu nisam vidio.
– Oprosti, ali ne bih o tome, jer ako počnem pričati, rasplakat ću se, a to bi već bilo...
– Dobro, dobro... Evo kako ćemo! Hajde da sad lijepo i u miru popijemo kahvu, da živimo ono što nam život daje i odšutimo sve brige i tegobe koje nas spopadaju. Može li tako?
– Može. Hvala ti.