Mi smo mali narod, koji je preživio kataklizmu, strašne zločine proitv čovječnosti i genocid. Bošnjački svijet, kao žrtva, teško podnosi zločin genocida koji Izrael čini u Gazi i apsolutno se otvoreno stavlja protiv politike Netanyahua.

Nakon što su Bećirović, Lagumdžija i Konković pristupili bloku koji je Iransku revolucionarnu gardu proglasio terorističkom organizacijom, živo je pitanje: "Da li smo trebali ostati makar neutralni u ovom stravičnom sukobu?" Niko nas ne bi zarezivao da su se naše diplomate povukle u neutralnost, niti nas neko uočava sada kada su naše vrle vlasti proglasile one koji se brane terorističkom organizacijom. Izgleda da imamo "mnogo veće političare" od naroda. Nakon napada na Iran Trumpova vlast je u ovoj vojnoj avanturi napuštena od saveznika i sve više izložena ozbiljnim kritikama u SAD-u. Donald Trump nije tražio saglasnost od Vijeća sigurnosti UN-a, a od Kongresa i Senata je odobrenje dobio tek nakon udara, koje je preduzeo usred pregovora sa Iranom. Uradio je to i usred muslimanskog svetog mjeseca ramazana. Dosadašnja arhitektura svijeta se sa ovim potezima ozbiljno zaljuljala.   

U Bosni kao da se zaboravlja ono najvažnije da u Sjedinjenim Državama živi gotovo pola miliona Bošnjaka. Tamo su čitave familije našle utočište u najgorem vremenu za ovaj narod. Smatra se da je svaki osmi Bošnjak u Sjedinjenim Američkim Državama i, uz rijetke izuzetke, drži čvrste veze sa Bosnom. 

Svjedočili smo nedavno da su SAD i Iran glasali za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici.

Osim ova dva, postojali su i drugi ozbiljni razlozi za balansiran stav. Prisjetimo se politike devedesetih. Koliko god su nas surovo kažnjavali i ubijali naše komšije i susjedi uz nas je ponajviše bio islamski svijet i Sjedinjene Države. Postoje tri bosanska čuda iz tog doba. Prvo, tokom najgorih zločina i genocida ujedinili smo Amerikance i Irance u istom cilju: da prekrše embargo i naoružaju nas. Drugo, vjerovali ili ne tih devedesetih su napadi na BiH i zločini nad Bošnjacima NATO doveli pred raspad. I  treće, prvi put su se u historiji dogodilo da su se u BiH Rusi stavili pod komandu NATO-a.  

Šta je istina o embargu? Nedavne novinarske priče da je Tuđman zatražio skidanje embarga, te predložio naružavanje Armije RBiH od strane Irana imale su dva motiva. Jedan je onaj što ga iznosi Richard Holbrooke u svojim memoarima, kada otkriva dvoličnu pozadinu ovih dostava preko Hrvatske i Herceg-Bosne: "Hrvati ne žele dopustiti Muslimanima da suviše ojačaju. Ne dopuštaju im teško oružje ili artiljeriju." Zatim dodaje: "Svaka pošiljka s oružjem ima 'hrvatsku taksu na oružje', to jeste, Hrvati odvajaju dio oružja za svoju Hrvatsku vojsku (HV) a onda i HVO u Bosni i Hercegovini za sebe." U Bosnu su do polovine 1994. stizale mrvice, manje od desetak posto svih pošiljki oružja.

Slično zapaža i David Owen u memoarima "Balkanska odiseja": "To što je Hrvatska za Bosnu i Hercegovinu predstavljala put za dopremu oružja, debelo je naplaćivala bosanskoj vladi u novcu ili tražeći za sebe 50 posto pa i više naoružanja, a ponekad i oboje. Odsječene od svijeta, mahom muslimanske snage bosanske vlade zavisile su od Hrvata. A ipak, kad bi ljudi govorili o ukidanju embarga na naoružanje za vojsku bosanskih muslimana (Armiju RBiH), propuštali su da spomenu da bi do toga moglo doći jedino uz pristanak Zagreba..."  

Owen nadalje tvrdi: "SAD su se još početkom 1993. ozbiljno bavile ukidanjem embarga za Armiju RBiH i preduzimanjem napada na srpske položaje. Tuđman je tu američku inicijativu preduhitrio i svoje snage pokrenuo protv Bošnjaka", zaključio je Owen. Takvo zapažanje je potvrdio i Stipe Mesić, dok je kao predsjednik Sabora boravio u Iranu i dogovarao dostavu  oružja za BiH i Hrvatsku, pozvao ga je iznenada njegov domaćin Rafsandžani: "Kad sam došao, on mi kaže: 'Pogledajte ovo! Upravo je stigla informacija da je učinjen pokolj u Ahmićima...'"  

Drugi motiv je Izrekao Rešid Ibn Isa, alžirski predstavnik u UNESCO-u tokom agresije na BiH. On je bio svjedok kada je u Zagrebu, predsjednik Parlamenta Irana Natik Nuri ponudio predsjedniku Sabora Hrvatske (Stipi Mesiću) poklon od 30 miliona dolara nafte da se propusti 100 miliona vrijednosti oružja za Armiju RBiH.

"Važan razlog što Muslimani opstaju jeste što počinju dobijati značajne pošiljke oružja iz islamskih zemalja, očito i Irana", iznosi Holbrooke u svojim memoarima "Završiti rat".

U intervjuu što ga je Jasuši Akaši, specijalni izaslanik UN-a za područje ex Jugoslavije, dao zagrebačkom Globusu 14. augusta 1994., na pitanje da li se slaže da se ukine embargo na uvoz oružja u BiH, odgovara: "Ne, ne slažem se. Zanimljivo je da je i predsjednik Tuđman na nakoliko posljednjih naših sastanaka rekao da je i on protiv ukidanja embarga na uvoz oružja. Tu se dakle naša stajališta poklapaju." To se događa pola godine nakon Vašingtonskog mirovnog sporazuma između Hrvata i Bošnjaka.

Kako je Bosna uzdrmala NATO? Poznati publicista Brendan Simms u svom djelu "Najsramniji trenutak", donosi brojne detalje o tim dramatičnim vremenima.

John Fox, iz State Departmenta, govoreći  o razdoblju 1992-93., rekao je da su zbog Bosne "odnosi između USA i Ujedinjenog Kraljevstva u jednom trenutku bili pred raspadom".

Robin Renwick je u memoarima zapisao da je godine 1994. "bosanska kriza dosegla tačku na kojoj je počela ugrožavati samo tkivo NATO saveza." Simms zaključuje: "Odbačeno je britansklo poimanje da je Bosna tek neka daleka etnička svađa... koja nema važnosti za ostali svijet. Bosna će umjesto toga postati kamen kušnje za budućnost NATO-a i izgradnju nove sigurnosne arhitekture Evrope". Desetine upozorenja je poput ovoga.

Richard Vincent, britanski predsjedatelj Vojnog odbora NATO-a u većem dijelu rata protiv Bosne, u jednom intervjuu je rekao: "Zapad je u Bosni proigrao svoju vjerodostojnost". "Bio sam svjestan ako je ovo najviše što NATO može učiniti po završetku Hladnog rata, za kojeg đavola ga onda plaćamo".

Američki ambasador pri NATO-u Robert Hunter je sredinom 1993. izjavio: "Zanemarivanje Bosne će ubiti sve nade u proširenje... Atmosfera oko Bosne bila je zatrovana, bio je to nakon Sueza najgori trenutak angloameričkih odnosa."  

I Richard Holbrooke otkriva da stanje u NATO-u, nad kojim je bila sjena Bosne, nije bilo nikako dobro. Radilo se o dubokim podjelama između SAD i Britanije pa i Francuske, koja joj se priklonila. Simms navodi jednu paradoksalnu činjenicu: "'Bosna je gurnula Britance i Francuze u isti krevet', kako su zadnji put bili u slučaju Sueza 1956."

Britanci su bili izričito protiv bilo kakve pomoći Bosni, Amerikanci su na sve načine pokušavali pomoći. Richard Holbrooke je priznao "da je sve u pitanje počela dovoditi Bosna."

Manfred Werner je od 1988. do 1994. bio je generalni sekretar NATO-a. Kritizirao Britaniju za održavanje embarga na uvoz oružja u BiH te mnoge zapadne vođe koje sprječavaju vojnu intervenciju. Werner je umro od karcinoma 1994. i u zadnjem intevjuu priznao je da je bio nemoćan na čelu vojne alijanse zbog opstrukcija od njenih članica.

Nakon masakra na Markalama, predsjednik Clinton je zaprijetio: "Ne bude li potpore za intervenciju, u opasnosti je opstanak Atlantskog saveza".

Kako je mala Bosna prijetila raspadu NATO-a tako su Amerikanci bili spremni za unilateralnu akciju dostave oružja. General Wesley Clark, direktor za strateško planiranje, predsjednikov čovjek od povjerenja, tada je poslan u specijalnu misiju u Bosnu. "U stvarnosti, kao što će poslije utvrditi Izvještaj Senatskog posebnog odbora o transferu oružja za Iran i Bosnu, Clark se "u odvojenim razgovorima sa šefom UNPROFOR-a i bosanskim prvacima, uključivši predsednika Izetbegovića, raspitivao o mogućim posljedicama unilateralnog ukidanja embarga, pa je odmah glatko prešao na pitanje izvedivosti potajne dopreme oružja usprkos embargu, a da to ipak ne izazove odlazak UNPROFOR-a". "Na jednom sastanku je Clark iznio spremnost da preporuči veću dopremu oružja u organizaciji treće strane, kršeći embargo UN-a ili da se direktno uključi u tajno kršenje embarga", stoji u Izvještaju Senatskog komiteta prema obavještajnim podacima: "Akcije Sjedinjenih Država u pogledu iranskih i drugih dostava oružja bosanskoj vojsci 1994 – 1995."

Neki službenici UN-a i Evrope optuživali su Amerikance da tajno naoružavaju "Muslimane" i da su "zauzeli stranu". Brendan Simms navodi seriju tekstova u britanskim novinama: "SAD gledaju kroz prste na iransko oružje za Bosnu" (Independent, jun 1994.), "SAD daje Muslimanima satelitske podatke o srpskim položajima" (Observer), "Francuska optužuje Amerikaknce da naoružavaju Muslimane (Independent, juli 1995.), "SAD optužen da organizuju opskrbu muslimana oružjem" (Independet, juli 1955.), "Sjedinjene Države tajno odobrile ispostavu iranskog oružja Bosni" (Independent, april, 1996). 

Savjetnik za nacionalnu sigurnost SAD Anthony Lake priznao je da su američki zvaničnici u to vrijeme znali da je Iran otvorio rutu za dostavu oružja braniteljima BiH, ne preko Hrvatske nego vazdušnim putem. Avioni su slijetali noću na improvizirane poljske piste u stalnoj opasnosti da posade stradaju.

"Konačno je Kongres SAD donio Rezoluciju sa dvostranačkom većinom od 224 prema 178 glasova kojom se okončava potpora zabrani uvoza oružja  te određuje 200 miliona dolara za naoružavanje bosanske vlade." (International Herald Tribune).

I ono treće bosansko ukazanje, ruske vojnike pod komandom NATO-a, opisao je Holbrooke u memoarima: "Ovo je historijski uspjeh...Prvi put će američke i ruske trupe nakon Drugog svjetskog rata djelovati pod jedinstvenom komandom."

Tada u Bosni i nikad više. Ili možda u nekom potpunio drugačijem svijetu od ovoga.