U kući Uzejra i Fahre, u pitomom selu Milankovići, petnaestak kilometara od Olova, nizvodno Krivajom, prema Zavidovićima, i koji kilometar od Krivaje, uzbrdo, u mjestu van svih glavnih saobraćajnica, na opjevanoj planini Konjuh, gdje su prije rata zalazili vjerovatno samo ribari i lovci, našlo se na malom prostoru odjednom nas devetoro. Dvoje djece od domaćina, mati i ja, daidžinica s troipogodišnjim sinom i bebom od nekoliko mjeseci. Gledam u to malo dijete, djevojčicu Nađu. Ona je radost u ovim trenucima neradosti. Napetosti. Tuge rastanka od kućnog praga. Zabrinutosti. Zbjega. Ona je razdjelnica između sretnih vremena i ovih tegobnih, teških, nesigurnih dana – kada je velika vjerovatnoća da sljedeći nećete dočekati.
PONAVLJANJE HISTORIJE
Dobila je ime po majki/neni – Nadžiji. Rodila se oko “četeresnice”, nekih četrdeset dana od njene smrti. Majka je umrla na dan referenduma za nezavisnost. Već je sutradan daidža krenuo u bolnicu Koševo preuzeti tijelo. Nije se moglo proći. Pri povratku su već bile barikade na Bijambarama. Po uzoru na Sarajevo, uslijedile su blokade svih važnih putnih pravaca. Na balvan-prepreci daidžin školski drug. Uslijedio je poziv lokalnom SDS “šerifu”. Školski drug će nakon odobrenja motorkom presjeći balvan na magistralnom putu Tuzla – Sarajevo i omogućiti sinu jedne tek umrle majke da prođe. Da se na dostojanstven način obavi dženaza.
Sjećam se, još su snjegovi po okolnim brdima bili. Prohladan dan. Kolone ljudi na dženazi. Došla je kao i neka “dječija delegacija”. Moji drugovi iz mahale: Jasko, Benis, Tanja, Adrijana, braća Vrapci... Položili su bukete nakon što je dženaza završena. Jasko je čak i prokomentirao: “Nikad više onakvog bureka neću jesti”, aludirajući, valjda, na kulinarsko umijeće majke.
U periodu “žalosti” smjenjivale su se komšinice Ramiza, Sabha, Dragica, Julija, Ziba... Gotovo svakog dana neko je donosio gotova jela za ukućane, za goste i rodbinu što su dolazili iz Kladnja, Tuzle, Sarajeva... Bio je to lijepi običaj u Bosni. U danima žalovanja prekrio bi se TV aparat, neko vrijeme ne bi se gledala televizija, slušao radio. Djed je, ipak, svakog dana kupovao sarajevsko Oslobođenje. Slike su bile sumorne. Barikade. Sve se uskovitlalo. Urušavao se jedan sistem. Daidža je danonoćno bio u stanici policije. Bilo je jasno da su stanovnici Bosne i Hercegovine izglasali nezavisnost. Uprkos prijetnji. Uprkos ometanju. Šta će se dalje desiti, bilo je hamletovsko pitanje!?!
Iako smo, individualno, kao porodica, bili u žalosti, prevladavao je osjećaj nemira, zgusnutosti događaja i događanja oko nas... Pomno se pratio svaki detalj, svaka informacija... Naročito iz Sarajeva, glavnog grada, mjesta prema kojem smo se okretali, odakle smo čekali što dalje činiti. Imao sam tačno godina koliko i djed kada je počeo Drugi svjetski rat.
Beba se smije. Dodirujem joj nos prstima... Nije joj se svidjelo. Već sljedećeg trenutka briznula je u plač. Onog dana, jedanaestog aprila, kada se rodila, Murat je “dizao” branu. Mogla je vrlo lahko ostati u Sarajevu. Zatočena. Njen prvi plač bio je u bolnici Jezero, gdje se valjda pola Bosne rodilo i svi iz “našeg malog mjesta”. Sjećam se. U dnevnoj sobi tek kupljeni kolor-televizor marke “Sanyo”, valjda imitacija od “Sony”, “odvrnut do kraja”. Svi u kući “zapiljeni” u televizor. Žustri govor Murata Šabanovića i uspaničenost generala Kukanjca. Razumio sam, četnici su ponovo u Višegradu. Historija se ponavlja. Samo mi nije jasno šta radi JNA. Zar to nije naša armija?!? Armija svih naroda i narodnosti, garant naše opstojnosti, temelj nove i moderne Jugoslavije, kako su nas već od prvog razreda osnovne škole učili, indoktrinirali. Zvučalo je nadrealno, još niko nije mogao prihvatiti, pojmiti da “petokraka i kokarda” mogu zajedno, kako to slikovito opisa komšija Suljo. Nekoliko dana poslije doći će prve izbjeglice iz Višegrada. Svjedočit će o užasu. Ubijanje, paljenje, pljačkanje, protjerivanje svega što nije za “srpsku stvar”.
Osjetio sam neku vrstu krivnje za bebin plač i istrčao vani. Uzejrova kuća bila je preko puta područne škole. Između je bio put. Makadamski. Ni centimetra asfalta. Prašnjav. U jesen, kada krenu kiše, blatnjav. Zimi najčešće neprohodan. Planinski. Na toj zmijugavoj, uskoj, trošnoj i zapuštenoj cesti nepregledna kolona.
BAJPAS NA STAZI SPASA
To je već odavno gotovo napušteni put. Za potrebe lokalnog stanovništva usječen kroz Konjuh, tek toliko da se automobil može jedva provući. Sada je to bajpas, put spasa, veza između Tuzle, Zenice i ostatka slobodnih teritorija. Preko noći postala je krucijalna saobraćajnica – za kamione, autobuse, tešku mehanizaciju koja je već pristigla, u pokušaju da proširi tu žilu kukavicu. Što je najbitnije, ta staza spasa i dalje je teško dostižna za neprijateljsku artiljeriju.
Radnik na održavanju ceste regulira saobraćaj. Stoji kolona. Kilometarska. Ne vidim početak. S jedne strane, iz smjera Tuzle, luksuzni autobusi. Vjerovatno namijenjeni za prijevoz putnika na međunarodnim relacijama. Sumnjam da je iko od vozača mogao sanjati da će voziti uskim, šumskim, gotovo “serpentskim” putem. Radnik daje znak da autobusi mogu krenuti. Vozač upravlja grdosijom, jedva migoljeći, gledajući kako proći a da se ne slome retrovizori, ne zakače silne seoske ograde uz cestu, ne probije guma na krupno i sitno oštro kamenje na cesti i oko ceste... U autobusu uglavnom žene, djeca, poput nas... Znam da idu daleko, prema Hrvatskoj, Sloveniji, dalje na Zapad... Ondje gdje je sigurno ili sigurnije. Možda ćemo i mi put Hamburga. Ondje imamo rodbinu koja je “trbuhom za kruhom” otišla ranih sedamdesetih.
Osjeti se žamor. Nervoza. August je. Ljeto je u zenitu. Pretoplo je. Djeci u autobusu naročito. Vrište ili plaču uznemirujući svoje majke i ostale putnike. Znojni su, prašnjavi, pod tenzijom i radnici na održavanju... Gužva je. Valja, čim prije, osposobiti put. Prokrčiti polomljeno granje, skloniti ostatke lima, gumenih cjevčica, metalnih dijelova, smeća, svega što ostane iza putnika i vozilica, velikih i malih... Čini se, u momentu, da cijeli jedan svijet stoji. U dolasku! U odlasku! U prolasku... Cijeli je dunjaluk sada na plećima radnika na održavanju i ophodnji ceste. Kroz Milankoviće. Selo od tri zaseoka, s dvjestotinjak kuća nadžidžanih uz krivudavu cestu što vodi iz tmurne sadašnjice u neko bolje sutra. U svakom slučaju, vodi negdje dalje od ratnog bosanskog lonca što upravo šišti u punom zamahu.
“Dečko”, prodera se neko krupnim glasom iz kabine kamiona “smb boje”. Shvatih da se obraća meni. “Molim”, rekoh stidljivo, kao tuđinac zatečen u nečijem dvorištu... “Možeš li nam naliti vode”, upita, sad već vidim, stariji vojnik, puniji, crvenog čela, s urednom, kratko podšišanom bradom. Odgovorih mu da moram pitati. “Dobro, al’ požuri.”
Ustrčao sam uz vanjsko stepenište pridržavajući se uz crnu metalnu ogradu na drugi sprat i pozvao teta Fahru. Izašla je pred vrata dajući znak da mogu doći po vodu. Iskočila su dva mlada vojnika donoseći čuture i nekoliko plastičnih dvolitarskih “Pepsi” praznih boca. Fahra je natočila sve što su donijeli dodajući još dva litra soka od nekog domaćeg sirupa, crvenkastog. “Momci, sjedite, odmorite ovdje, nećete brzo krenuti. Zna se otegnuti i po sat dok prođu autobusi. Ovdje je najuži put. I na Mladoševcu. I tu ćete čekati”, reče Fahra kao neko ko je već iskusan u novouspostavljenom redu vožnje. Vojnici je poslušaše. Na mišici prišivena na uniformi šahovnica. Iznad piše HOS.
“A gdje ste krenuli”, upita Uzejr, koji se ubrzo pojavi odnekud iz sela. “Idemo u Posavinu. Tamo je gusto”, reče jedan od vojnika. “I ovdje je, kako ti kaza, ‘gusto’. Vode se borbe na Olovskim Lukama. Evo, upravo se sve živo mobilizira u selu, sve što može pušku nositi, a da je prošlo vojnu obuku. Hvala Bogu, ima nas dovoljno. No nema oružja. Tu smo tanki”, othuknu Uzejr na neki sažaljiv način. “Bit će dobro”, reče vojnik, više da odagna crne misli, nego što je u to bio uvjeren. “Pođi sa mnom”, obrati se meni.
Sišao sam ponovo do kapije koja nas je dijelila od ceste i kamiona pod ceradom punog vojnika. Ušao je i donio čokoladu. “Zvečevo” s lješnjacima. Čokolada je bila u tečnom stanju. “Stavi je u zamrzivač ili pod hladnu vodu, brzo će se stvrdnuti”, reče mi vojnik prije nego zamače pod ceradu. Stajao sam tako nekoliko minuta s istopljenom čokoladom gledajući vojnike, radnike, djecu, žene... Došlo je desetak novih radnika s krampama, lopatama, žurno sklanjajući sve što je bilo na cesti, nasipajući ivice makadamskog puta, sklanjajući krupne kamenice koje su se na putu pojavile. Inžinjerija je obavila svoje. Kolona je iz drugog smjera mogla krenuti put Tuzle.
