Da se odmah na početku razumijemo, ova historijska ideja od koje su se kasnije zatresli kabineti u Washingtonu i Briselu nije se rodila u mračnim podrumima u kojima se motaju bradati, namrgođeni tipovi sumnjivih namjera. Ne, takva sudbonosna misao rodila se isključivo u glavi Ibre Mesara, predsjednika mjesne zajednice Gornje Ublehice, i to jednog sparnog utorka, negdje u kritičnom međuprostoru između kahve pritukuše i prve ozbiljne gladi oko ručka.

Sjedili smo, dakle, u zadimljenoj prostoriji lokalnog vatrogasnog doma, gdje je miris ustajalog kiselog kupusa iz podruma vodio ravnopravnu bitku za prevlast s mirisom jeftine hercegovačke škije. Jedina tačka dnevnog reda, prigodno i u skladu s tradicijom, bila je naslovljena kratko i nejasno: "Razno".

Pod tim "Razno" se, naravno, podrazumijevalo vječno vijećanje o tome hoće li Huso Penzioner opet kukati na gornji pritisak i cijenu drva, ili će Meho Električar pokušati prisutnima uvaliti onu jednu te istu veš-mašinu marke Obodin koju, s promjenjivim uspjehom, popravlja još od Dejtonskog sporazuma.

Ali Ibro je taj dan bio nekako svečan i odsutan. Gledao je u jednu tačku na stolu, s mističnim žarom u očima, kao da mu se usred masne fleke od bureka na stolnjaku, ukazala Gospa. Odjednom, bez ikakve najave, tresnuo je šakom o rasklimani hastal tako snažno da je polumrtva muha što je već pola sata pokušavala izvršiti samoubistvo u čašici sa šećerom, u sekundi odletjela u vječna lovišta.

"Dosta je više ove zulumćarske nepravde!" proderao se Ibro, a grlo mu je hroptalo od pravedničkog gnjeva. "Pravimo svoje! Svoj entitet! Svoju prćiju, ako treba! Nazvat ćemo je... nazvat ćemo je... Bošnjakistan!"

Huso Penzioner ga je polako, s neskrivenim podozrenjem, pogledao preko naočala kojima je jedna drška bila zamijenjena komadom plave telefonske žice.

"A hoće l’ bit penzija u tom tvom... kako mu reče ime... Bošnjakistanu?"

"Biće svega, bolan, šta ti je!" zanosio se Ibro, već se u mislima vidjevši u krupnom kadru na CNN-u, dok mu vjetar mrsi preostale tri dlake na nekoj improvizovanoj govornici. "Imat ćemo svoju zastavu, svoju himnu, svog predsjednika..."

"To bi, biva, bio ti?" upita Meho Električar, brišući masne prste o ionako prljave radničke hlače.

"Pa nego ko će!" odbrusi Ibro, kao da je to najprirodniji poredak stvari na dunjaluku, kao da se predsjednička fotelja po nekom nepisanom božanskom pravu dobija aklamacijom u vatrogasnom domu.

I dok smo mi tu, pod oblakom dima, mozgali hoće li nam na državnoj zastavi stajati prazan somun ili ljiljan s pet dobro pečenih ćevapa, nismo ni slutili kakva se panika i neviđen tektonski poremećaj upravo u tom trenutku događaju na onom dalekom mjestu koje naši ljudi s mješavinom straha i nade zovu Zapad.

U Briselu je, garantujem to svojom čašću i imovinom, neki Hans, viši analitičar za zapadnobalkanska pitanja s frizurom u pažljivo odabranim ekološkim duginim tonovima, upravo prosuo svoj beskofeinski espreso s bademovim mlijekom po najnovijem izvještaju o stabilnosti jugoistočne Evrope. Telefon mu je zazvonio panično, melodijom "Woman in Love". Na vezi je bio Pierre iz Pariza.

"Hans, mon cheri, čuješ li ti ove obavještajne podatke? Ovi dolje ponovo crtaju granice. Prave kalifat!"

"Kalifat? Gdje? U Gornjim Ublehicama, kažeš?" Hansu je glas podrhtavao. "Pa tamo je, prema našim mapama, vrhunac vjerskog fundamentalizma! Prije par dana jedna je žena tamo napravila baklavu s dvadeset jufki, a uopšte nije bio vjerski praznik! To je jasan signal radikalizacije društva!"

I tu više nije bilo pomoći. Birokratska mašinerija se pokrenula brzinom kojom se pokreće lavina. U Evropskom parlamentu sazvana je vanredna, dramatična sjednica iza zatvorenih vrata. Neka blijeda Šveđanka s kosom boje suhe slame već je, držeći se za srce, držala potresan govor o ugroženosti sekularnih vrijednosti na Balkanu, dok se na velikom ekranu iza nje vrtjela slika naše oronule seoske džamije kojoj je falila dobra polovina crijepa na krovu, još od Titinog vakta. Deset vojnih i diplomatskih aviona, javljali su mediji, već je poletjelo prema Sarajevu. U njima su sjedili pregovarači, mirovni posrednici, stručnjaci za deradikalizaciju i, sasvim sigurno, kuhari obučeni da naprave politički korektnu baklavu koja neće uvrijediti ničija osjećanja.

Američki ambasador, čovjek s osmijehom koji je izgledao kao da su ga netom izrezali iz reklame za pastu za zube, već je bio na direktnoj, crvenoj liniji s Pentagonom.

"Da, gospodine ministre... Izgleda da je stvar eskalirala. Glavni operativac im je izvjesni Mesar. Vjerovatno se radi o šifrovanom imenu za brutalnog egzekutora. Obavještajci javljaju da je lociran u vatrogasnom domu... Sumnjamo da se radi o podzemnom centru za obuku i strateško planiranje."

A u našem vatrogasnom domu, potpuno nesvjesni globalne apokalipse koju smo pokrenuli, Huso Penzioner i ja smo se žestoko svađali oko toga je li ekonomski opravdanije spajati neradne dane između dva Bajrama ili svaki praznik slaviti posebno, onako kako je vazda red i bio. Ibro je, s druge strane, već prešao na visoku politiku i raspodjelu resora.

"Meho, ti ćeš nam biti ministar energetike. Razumiješ se u struju, kralo se na satovima, znaš kako sistem diše", velikodušno je dijelio funkcije.

"A ko će nam voditi vanjske poslove?" upita Meho, polaskan novom titulom.

"E tu moramo staviti nekoga ko ima šlifa i zna jezike. Možda onu malu od Hasana što već tri godine radi u Njemačkoj, u onom staračkom domu kod Stuttgarta. Da je samo čuješ kad kaže ono njihovo: ‘Ja, ja, naturlich’, bolan k'o da joj je maternji."

"Onda ćemo Husu za ministra ruda i šuma", ubaci se Meho s šeretskim smiješkom. "Dok je bio mlađi i pokretniji, on je malo-malo pa s tuđim hanumama završavao u šumici."

Huso ga na to samo kiselo pogleda. A Mehu odjednom presječe suhi, starački kašalj, pa mu ona šala prisjede u grlu.

I baš u tom sudbonosnom trenutku, dok je Brisel gorio od brige, a Washington slao nevidljive dronove da nadlijeću našu sušaru za meso iza zadruge, na vrata vatrogasnog doma bez kucanja je banula Ifeta, Ibrina zakonita supruga. U rukama je nosila veliku, vrelu tepsiju iz koje se širio miris koji je u sekundi prekinuo revoluciju.

"Evo, da ne sjedite gladni, državnici moji nesretni", reče Ifeta, spustivši tepsiju na onaj sto s flekom. Zatim je pogledala Ibru onim specifičnim ženskim pogledom koji ne trpi prigovore ni ustavne reforme. "Krojiš ti, Ibro, Bošnjakistan i dijeliš ministarstva, a drva ti iza kuće neiscjepana stoje još od prekjuče."

Ibro se u sekundi smekšao. Sva ona državnička gordost i vizionarski prkos nestadoše iz njega kao zrak iz probušenog balona. Pogledao je u vrelu, rumenu krompirušu, pa u nas, pa opet u tepsiju. Miris pečene jufke i crvenog luka ispunio je prostoriju i istog časa, bez ikakve upotrebe sile, ugušio sve separatističke težnje i ustavne krize. Kalifat je, kako se činilo, bio odgođen do daljnjeg, ili barem dok se drva ne slože pod konac.

A gore, visoko na plavom nebu iznad Gornjih Ublehica, zbunjeni pilot NATO-ovog izviđačkog aviona javljao je bazi u Avianu:

"Gospodine, na koordinatama ne primjećujem nikakve vojne aktivnosti niti kampove za obuku. Vidim samo gust dim iz jednog dimnjaka... I, gospodine, ako smijem primijetiti, miriše na pitu. Nevjerovatno dobro miriše."

Tamo negdje u Briselu, Hans je konačno odahnuo. Sa sjetom i olakšanjem pogledao je u uramljenu fotografiju svog ljubljenog partnera Friedricha i njihovog paščeta, rase francuski buldog. Svijet je ponovo bio siguran, a demokratija je još jednom odnijela pobjedu. Barem dok Ibro ponovo ne ogladni i ne sjeti se da još nismo riješili pitanje carinskih stopa na uvoz žive stoke. A onda, ko zna. Možda sljedeći put stvarno uspijemo osnovati državu. Samo ako Ifeta ponovo ne donese pitu.