Minhenska sigurnosna konferencija koja je netom završena, ostavlja gorak okus u ustima nakon otvorene izdaje Ukrajine od strane Trumpove administracije. Preliminarna mirovna konferencija između Ruske Federacije i SAD-a koja se odigrala u Sadijskoj Arabiji ovih dana i njeni zaključci samo potvrđuju otvorenu izdaju Ukrajiine od strane SAD-a. Američki plan za završetak rata u Ukrajini je sramota za State Department i u osnovi predstavlja Putinov plan koji podrazumijeva ustupanje djela okupirane teritorije Ukrajine Ruskoj Federaciji. To je nečuveno i neprihvatljivo, odnosno to je kraj američkih sigurnosnih garancija o zadržavanju postojećih granica u Evropi! Jednostavno rečeno Amerika nije više pouzdan saveznik.
To me sve potsjeća na, ironično će zvučati, Minhenski sporazum iz 1938. i izdaju Čehoslovačke od strane saveznika. U svojoj naivnosti, ljudi poput Nevillea Chamberlaina tadašnjeg premijera Velike Britanije, kao danas recimo predsjednika Donalda Trump i njegovog sekretara za odbranu Pete Hegseta su vjerovali da će, ako ustupe teritoriju Hitleru odnosno Putinu, rat biti izbjegnut. Izdaja Čehoslovačke je kasnije dovela do II Svejtskog rata i gubitka miliona života. Izdaja Ukrajine će prije ili kasnije imati isti rezultat. Diktatori nikad ne prestaju, jer ustupanje teritorije vide kao znak slabosti i samo idu dalje.
Sumrak američke diplomatije
Trumpov neprincipjelan pritisak na predsjednika Zelenskog, prvo da mu ustupi koncesije na eksploataciju bogatih nalazišta minierala u Ukrajini, a kasnije nazivajući ga diktatorom i krivim za rat u Ukrajini, je sumrak američke diplomatije i buđenje cijelog svijeta iz Američkog sna. To je kraj iluzije o američkoj demokratiji kao modelu po kojem treba da se grade demokratije u svijetu. Takva bahatost je definitivan poraz liberalne demokratije i kraj američke kontrole nad ljudima, profitom i moći kroz transatlansku vezu sa Evropom. Evropa se mora probuditi iz duboke kome i okrenuti sebi ako želi da se oslobodi ruskog bauka koji se nadvija nad njom. Ukrajina će biti mjesto na kojem Evropa polaže ispit iz poštivanja vlastitih demokratskih vrijednosti ako je od toga uopće išta i ostalo.
Ako govorimo o samom ratu u Ukrajini, medijske spekulacije govore da Rusija pobjeđuje. No, takve spekulacije nikada u obzir ne uzimaju činjenicu da kada se analizira situacija na nekom frontu, onda je treba podijeliti na taktičku, operativnu i stratešku razinu. Taktička je najniža, a strateška je najveća razina na kojoj možete opservirati vojnu situaciju. A ruski prodor na fronutu o kojem mediji na sva zvona pričaju u posljednje vrijeme se odvija na najnižoj razini vojne opservacije fronta, na taktičkoj razini koja obično nema veliki uticaj na samo vođenje i ishod rata.
Za to vrijeme, ukrajinska strana još od prošle godine ostvaruje potpuni operetivni i na kraju strateški uspjeh oko Krima koji, interesantno, niko ne zamjećuje. Ukrajinci su skoro potpuno uništili ruski PZO sistem na Krimu. Time su dobili potpunu slobodu da kamikaza dronovima, vodenim kamikaza dronovima i krstarećim raketama napadaju sve ruske vojne efektive na Krimu. U tom procesu uništavajući tri veća ratna broda i jednu podmornicu na suhom doku ukrajinci su otjerali rusku Crnomorsku flotu ne samo iz Svestapolja već i sa kompletnog istočnog dijela Crnoga mora što je podiglo blokadu luke Odesa i omogućilo Ukrajini skoro pa neometan izvoz pšenice.
Najveći ukrajinski problem je nedostatak ljudstva, ratne tehnike i posebno vatrene podrške artiljerije zbog nedostatka municije velikog kalibra. To Ukrajinu ograničava u vatri, pokretu i odbrani, pa se ugrožene pozicije moraju brže napuštati, ako vas protivnik nadjača sa pješaštvom i vatrenom podrškom na toj tački fronta. Zbog toga se poduzima elastična odbrana odnosno postepeno izvlačenje ispod udara kako vam jedinice ne bi došle u okruženje. Zato Ukrajincima treba municija hitno.
EU je prošle godine dostavila Ukrajini 500.000 komada artiljerijske municije velikog kalibra. SAD su dostavljale pola od svoje mjesečne proizvodnje koja je u dvije godine rasla sa 25.000 na 65.000 mjesečno sa ciljem da dostigne 100.000 komada mjesečno i preko milion komada godišnje u 2024. Ukupno nešto preko milion komada. Rusija sada u ratnom režimu proizvodnje može da izradi tri do 3,5 miliona art. granata velikog kalibra godišnje, a uz tu domaću proizvodnu liniju Sjeverna Koreja, uz tehničku i finansijsku pomoć Kine Rusiji, dostavlja od 150.000 do 200.000 komada art. granata velikog kalibra mjesečno. Znači dva miliona godišnje što je duplo u odnosu na Zapad. Tu će BiH moći tražiti svoju razvojnu šansu da uposli svu svoju namjensku industriju za proizvodnju municije koja je prije rata sa odgovarajućim repromaterijalom proizvodila do 700.000 komada art. granata velikog kalibra godišnje.
Oružje na ratištu
Mnogo je priče u medijima bilo o čudesnom oružju koje će natjerati Putina da završi rat u Ukrajini. Akcenat je stavljen na zapadne tenkove i avione koji su u malim količinama dostavljani Ukrajini. Zapadni tenkovi ne mogu da promijene situaciju na ratištu u Ukrajini preko noći i bez primjene vojne doktrine po kojoj su građeni. Ne može ni M-1A1 ili A2 Abrams ili Leopard 2 biti upotrebljavan kao sovjetski tenkovi u podršci pješaštvu samo sa artiljerijskom podrškom, bez jurišnih helikoptera u tandemu ili ratne avijacije za blisku podršku uz lovačku i bombardersku avijaciju i sofisticirane artiljerijske vođene sisteme poput višecijevnog bacača vođenih raketa HIMARS-a ili krstarečih raketa BGM -109 Tomahawk. Jedino u takvoj doktrini zapadni tenkovi mogu da daju svoj maksimum.
Ono što je primjećeno na ratištu u Ukrajini je da moderni tenkovi bez većih radionica ne mogu dugo boraviti na bojištu bez kvarova vitalnih dijelova kao što su podvozje i gusjenice. Zato su tenkovi starije generacije poput Leoparda 1 vrlo zahvalni za teške zimske, proljetne i jesenje uvjete zemljišta u Ukrajini. I novi Ruski tenkovi imaju isti problem, pa će te četo na bojištiu vidjeti stare T-55 i T-62 koji su još u voznom stanju i vrlo upotrebljivi na bojištu bez obzira na kreće vrijeme zadržavanja zbog sofisticirani PO vođenih raketa. Jednostavno ih je više na raspolaganju u datom trenutku u odnosu na tenkove novije proizvodnje.
I sa zapadnim avionima je ista situacija, ako se budu upotrebljavali bez adekvatne podrške koja im je vojno doktrinarnom smislu neophodna ni zapadni avioni, kao što je F-16 ili Mirage 2000, neće moći da daju maksimalne rezultate. Dakle, da bi F-16 koji je fenomenalna platforma za lansiranje raznog zračnog oružja velike preciznosti u režimu gađanja zrak-zrak ili zrak-kopno bio efikasan on mora djelovati pod sljedećim uslovima: mora biti PZO kišobran raketnog sistema Patriot i podrška aviona AWACS koji bi davali taktičku podršku i pružali i pilotu i njegovoj komandi informacije o opertivnoj situacji u zraku. Ako toga nema, F-16 se ne može u punom obimu upotrijebiti i dati maksimalne rezultate.
Pazite vi sa druge strane vi imate višeslojni PZO sistem Ruske Federacije koji se sastoji od PZO raketnih sistema Pantsir S1/2; Tor M2 i Buk M3 kratkog i srednjeg dometa i S-300; 350 i 400 srednjeg i velikog dometa kojeg dopunjavaju lovci Su-27; Su-30 i Su-35 svi naoružani raketama zrak zrak dometa preko 200 km uz AWACS avione Berijev A-50 koji im daju taktičku i operativnu podršku radarskim skeniranjem zračnog prostora na daljinama i do 400 km.
Medijski rat
Zašto Rusija medijski pobjeđuje i da li je to zaista tako? Ruska Federacija je od 04.11.2024. godine preuzela stratešku inicijativu na bojištu i napreduje polako na svim linijama na koje vrši pritisak sa prednjeg kraja. Međutim postavlja se pitanje zašto onda nema operativnog proboja fronta. Odgovor na to pitanje je dvodimenzionalan.
Prva dimenzija problema se ogleda u hibridnom ratu, a druga dimenzija problema se ogleda u stvarnom stanju na bojištu. Na polju hibridnog rata, Ruska Federacija uspijeva da, prevashodno medijski, uplaši zapadne demokratije dovoljno da one ne daju Ukrajini onu vojnu pomoć koja joj je potrebna da pobjedi u ratu sa Ruskom Federacijom. Međutim, stanje na bojištu iako prividno ide u korist Ruske Federacije, kada se realno pogledaju gubici ukupne vojne opreme i ljudstva postaje jasno zašto Ruska Federacije ne može da izvrši slom proboj niti jednog ukrajinskog fronta, već u taktičkom smislu napreduje korak po korak.
Priča o gubicima je bezpredmetna, jer stvarnih podataka nema osim onih koji se odnose na 90% gubitaka u oklopu. Warmaper preciznije od Oryxa vodi bilješke o uništenoj oklopnoj opremi i sa jedne i sa druge strane. Podaci su do 90% tačni. Dovoljno da se sačini poprilično tačna slika o stvarnom stanju na frontu. Na bojištu od cca 1.200 do 1.400 km za operativni proboj vam treba pored posada koje drže neprekidnu liniju fronta, još najmanje million vojnika sa kompletnom opremom u koordinaciji sa zračnim snagama, ne manjim od 400 aviona u formaciji za četiri vala napada dnevno. Napad bi se morao izvesti koordinirano sa zračnim snagama, oklopnim divizijama najmanje njih devet sa pratećom artiljerijom i to manevrom obuhvata sa dvije strane na najmanje tri lokacije jednovremeno sa po 300.000 vojnika i 1000 tenkova (po 500) na svakoj tački prodora u dva ešalona po 150.000 vojnika.
Ruski gubici u ovoj godini prema više relevantih izvora premašuju 350.000, što mrtvih, što teško ranjenih (neupotrebljivih). Rat koji Ruska Federacija vodi je sa vojnog stanovišta uvjetovan nemogućnošću mobilizacije potrebnog broja ljudi koji se za kratko vrijeme kroz proces obuke mogu privesti krajnjoj namjeni.
Sa druge strane, Ukrajinska vojska i država je zavisna od zapadne vojne pomoći. Ta pomoć nije dostatna da se akumulira bilo kakva veća kritična masa koja bi mogla da se iskoristi za operativni proboj fronta, prema gore pomenutim parametrima. Napad na Kursku regiju u Ruskoj Federaciji najbolje govori tome u prilog. Ukrajina je ruske trupe stacionirane u tom djelu Ruske Federacije napala sa 1000 vojnika i 250 borbenih vozila, 150 artiljerijskih cijevi i 20 aviona i helikoptera zračne podrške. Proboj prvog dana iznosio je 350 km2.
Poređenja radi Ruska Federacija nakon pada Avdivke u zimu prošle godine, napreduje prema Pokrovsku aproksimativno 450 kvadratnih kilometara više od 11 mjeseci, na frontu koji kao i Kursku nije bio prethodno izgrađen. To je ta razlika u kvaliteti oficirskog, podoficirskog i vojničkog kadra koji drži Ukrajinu u igri.
Svi parametri su na strani Ruske Federacije vojni, ekonomski i demografski, ali sva tri parametra radikalno se osipaju zbog nemogućnosti pravilnog odabira težišta efikasne upotrebe svih vojnih, ekonomskih i demografskih kapaciteta. Vrijeme ne ide u prilog Ruskoj Federaciji, jer će intenzitet gubitaka prevazići mogućnosti daljeg kvalitetnog napredovanja na frontu. Usporedbe radi, Francuska ima ukupno 400 tenkova - 200 operativnih i 200 uskladištenih. Prema Warmaperu ruski gubici na odsijeku fronta prema Pokrovsku su do novembra mjeseca 582 tenka, za manje od godinu dana. Dakle, kompletan oklopni vozni park Francuske i pride još 182 tenka za manje od godinu dana je Rusija izgubila na ratištu u Ukrajini.
Ukrajina je u toku prve faze ofanzive u Kruskoj oblasti izgubila 232 vozila, tri mehanizovana po 90 BVP vozila i jedan tenkovski bataljon ukupno 30 tenkova, jednu ojačanu mehaniziranu brigadu. A uzela je u prvom udaru oko 1.200 km2. Ruski gubici u istom periodu su bili 392 vojna vozila. Rusi su na liniji razvoja prema Pokrovsku izgubili prema Warmaperu 1.690 vozila, od toga 582 tenka i 1018 BVP-a, dakle pet oklopnih divizija i kusur samo na jednoj tački fronta, a tempo napredovanja je bio 10 do 15 puta sporiji, zbog ogorčenog otpora i Ukrajinaca i fenomenalne vatrene podrške zbog koje je uzeto ukupno 2.162 km2 cijelom dužniom fronta. Od Harkiva do Hersona.
Zapadne demokratije ne žele poraz Rusije
Zaključak je, sve da Rusi uduplaju ove gubitke ne bi mogli uzeti više teritorije, a da Ukrajinci dobiju dva puta više opreme i municije od ove koju dobijaju do sada bi akumulirali dovoljno obučene strateške rezerve i naoružanja da bez problema uzmu Krim i strateški hendikepiraju i obesmisle kompletnu Putinovu ideju specijalne vojne operacije u Ukrajini. Problem su zapadne demokratije koje ne žele poraz Ruske Federacije, jer se boje destabilizacije Putinovog režima i u takvom nestabilnom okruženju budućnosti njegovog nuklearnog arsenala.
Opstanak Ukrajine i završetak rata je realan u toliko koliko bude ozbiljna podrška zapadnih zemalja Ukrajini, što ta podrška bude više rasla to ćemo se sve više približavati kooperativnijem Putinu.
Putin ne želi da izgubi Krim, a na ivici je da ga izgubi, jer mu je to jedini garant da će Turski tok, kao jedini preostali plinovod velikog protoka prema EU, biti obezbjeđen, a time i djelomična ekonomska stabilnost Ruske Federacije. To je čip za potkusurivanje u kojem Evropa može da pritisne Putina da stane, a koji niko iz Brisela ne vidi.
Ruska Federacija je za ove dvije godine rata pokazala da rat ne može brzo rješiti na konvencionalan način. Nema ni potencijala ni obučenog oficirskog kora za takvu vrstu operacija. Ima samo dovoljno ljudstva da vojnike troši kao municiju do ostvarivanja diplomatske pobijede. Zato se Putin uzda u kratkovidost Trumpa koja je očito izašla sad na vidjelo, i zbunjenost Evrope koja je u šoku. Šta je cilj Ukrajina ili...?
Multipolarni svjetski poredak
Povjerljivi dokument Kremlja, do kojeg je došao Kyiv Post 10. februara, otkriva dugoročnu strategiju Rusije za preoblikovanje globalnog poretka sa akcentom na Evropu s Moskvom u središtu. Izvještaj navodi planove za uspostavljanje evroazijskog "makroregiona" predvođenog Moskvom kao alternativom zapadnim ekonomskim blokovima poput EU i SAD.
Strategija se fokusira na konsolidaciju uticaja na postsovjetske države i globalni jug jačanjem finansijskih i transportnih veza, osiguravanjem pristupa sirovinama i razvojem zajedničkog ideološkog okvira. Međutim, izvještaj također priznaje ključne izazove, uključujući zapadne sankcije i zategnute odnose sa zemljama Centralne Azije koje sve više traže alternativne trgovinske partnere.
Prema Financial Timesu, Kremlj prepoznaje potrebu za dugoročnim pristupom da bi se povratilo povjerenje i saradnja u regionu, dok se istovremeno suprotstavlja američkoj dominaciji u globalnim finansijama kroz bliže ekonomske veze s Kinom i drugim silama u nastajanju. Ovo otkriće naglašava stalne napore Rusije da izazove zapadni utjecaj i uspostavi multipolarni svjetski poredak uprkos geopolitičkim i ekonomskim preprekama. I u takvim okolnostima Trump umjesto da bude lider Zapadnog svijeta on kapitulira pred dominacijom Rusije i Kine. To niko na Zapadu neće prihvatiti, a i Kanada i Australija će stati uz Evropu i svog starog dominiona Veliku Britaniju.
Pitanje je samo kontrole štete, odnosno kada će se Evropa probuditi iz kome i ko će sve do tada nastradati – Bosna i Hercegovina možda?
Rat u Ukrajini je promjenio naučno poimanje rata i uveo nove elemente koji će biti modeli obuke i doktrine u budućnosti. Završetak rata u Ukrajini je izgledan, ali pod uvjetima koje nameće Ruska Federacija. Putinova armija je pod velikim pritiskom i pored toga mogla bi izdržati duže od Ukrajinske vojske koja zavisi od zapadne vojne pomoći. Kao što rekoh Rusija dobija bitke, ali dugoročno gubi rat u Ukrajini ako bude odlučnosti Zapada da nastavi da podržava Ukrajinu i dostavi im sve što je potrebno za dobijanje rata i vještine da diplomatski pritisne Putina u vezi Krima. Te odlučnosti vidjeli smo nakon Minhenske sigurnosne konferencije nema.
Uzmimo samo jedan primjer. Da bi se rat zaustavio na bojišnici od 1000 km potrebna je demarkaciona linija od najmanje 50 km razadvajanja zarećenih strana koju bi opsluživalo 80.000 "plavih šljemova". Koja Evropska zemlja je spremna da pošalje toliki broj vojnika i da sve to finansira? Drugo da li bi Rusija prihvatila da zemlje NATO-aa budu mirovne snage, jer to bi značilo da je NATO ušao u Ukrajinu iako Ukrajina nije u NATO-uu. Putin će sasvim sigurno tražiti da mirovne snage dođu iz zemalja BRICS-a i time ojača i vojni dio tog saveza i vjerujte mi da će to zemlje Evrope prihvatiti samo da ne daju vojsku i pare.
Hitler našeg doba
Dakle, Zapad kako sad stoje stvari, nije spreman da ide do kraja sa Rusijom i to je isti onaj defetizam koji je demontsriran protiv Hitlera. To bi isto bilo da je SAD 1941. godine sjela sa zeleni sto sa Japanom i Trećim Rajhom i potpisala separatni mir. Evropa bi bila pregažena do 1943. godine, sve zajedno sa Rusijom.
Ukrajinska vojska je jedini garant da se takav scenario u današnje vrijeme neće desiti i zato je potrebno dati Ukrajincima sve što traže kako bi nastavili ratovati protiv Putina kao Hitlera našeg doba i njegovog rašizma. Uspostava opasnog presedana da SAD neće više biti puni garant evropske arhitekture granica uspostavljene nakon 1945. godine, je praktično poziv Rusiji da poslije Ukrajine krene dalje u uspostavu svojih zona uticaja u Evropi i crtanje novih granica silom.
To je posebno opasno za zemlje Evrope koje nisu u NATO-u poput Bosne i Hercegovine kojoj susjedi ne garantuju poštivanje granica upravo vođeni vlastitom nacionalnom eugenikom, ruskim uticajem i američkim negiranjem promijena Ustava BiH ka građanskom konceptu nositelja suvereniteta, jer je Ustav sastavni dio Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Sada kada više nema garancija ni za održavanje Dejtonskog ustrojstva države, kada je očigledno da su Dodik i Vučić dobili zeleno svjetlo i od Orbana i od Putina da krenu u teritorijalno osvajanje 49% teritorije Bosne i Hercegovine, o kojem SAD očito neće pretjerano voditi računa, vrijeme je da se politička scena u Federaciji BiH okupi i da se pripremi za krizu koja će biti "ili-ili za državu Bosnu i Heregovinu" u njenim međunarodno proznatim granicama. Naša politička scena mora biti svijesna da ulazimo u treći čin bosanske drame, 30 godina poslije prvog čina agresije, i 25 godina poslije njenog drugog čina mirovnog sporazuma u Dejtotnu.
Mora se jasno zauzeti opolitički stav o etnocentrizmu koji nam od 1992. kao političku ideologiju serviraju i Banja Luka i Beograd. Entocentrozam je, naime, izraz društvene, kulturne i prostorne identifikacije, pojedinih skupina, može biti stečena po rođenju ili preuzeta kao strani uticaj. Ako takva samodetifikacija sa drugim stranim porijeklom od onog kojem pripadate po mjestu rođenja, počne da isključuje druge sa kojima dijelite mjesto rođenja to je nacionalizam, a ako su u to isključivanje uključi i nasilje, to je nacizam i to na bazi etnosupermacije ili eugenike, odnosno rasne supermacije, onda je to nacizam.
Bosna od nastanka modernih nacija u 19. stoljeću ima dva identiteta - bosanski i identitet naroda Bošnjaka, Srba i Hrvata. Duže od 100 godina traje nastojanje bosanskih susjeda da je međusobno podijele, iako Bosna ima najstarije političko-geografske granice na Balkanu još od Karlovačkog mira 1690.
Agresija susjeda na novonastalu Republiku BiH koja se desila 1992. nakon raspada ex SFRJ imala je za cilj da proizvede prostorno kretanje naroda tako da Bošnjaci napuste pogranična područja Bosne i budu pozicionirani u njenoj unutrašnjosti. Tako bi bili stješnjeni između 11 planinskih masiva preko kojih vode magistralni putevi ka toj bošnjačkoj enklavi, od kojih su svih 11 na početku neprijateljstava držali agresori. Od sjevera ka jugu i od zapada ka istoku na 20 posto teritorije BiH bez pristupa moru ili ravnici, Bošnjaci bi bili osuđeni da sklapaju neprincipjelne saveze sa susjedima kako bi fizički, politički i ekonomski opstali. To je uključivalo svakako odricanje od državnog suvereniteta Bosne, a susjedima olakšalo pripajanje već etnički očišćenih pograničnih teritorija i preostale Bošnjačke enklave u zavisnosti kome se ona pripoji politički.
Zato je ono što je učinila Armija RBiH bilo ostvarivanje nemoguće misije u koju niko nije vjerovao osim njenih pripadnika koji su učinili nemoguće. Ta uloga autentične bosanke vojne sile nastale iz bezizlazne situacije koja je spasila Bošnjake od totalnog uništenja, a Bosnu od cjepanja njenih granica, ugravirana je zlatnim slovima u povijesne anale ove zemlje. To dostignuće naše zlatne generacije niko nema pravo da dovodi u pitanje, ni SAD, ni Evropa, ni Rusija, ni Srbija, ni Hrvatska, a po najmanje bh. političari, bilo iz Federcije BiH, bilo iz RS-a.
Dodiku treba jasno odgovoriti
Da se to dostignuće propituje kazuje i činjenica da je Dodik u srbijanskim medijima izložio plan. U prvoj fazi, RS će se boriti za "Ustavni poredak BiH", dodajući da "ono što imamo u praksi BiH, nema u Ustavu: nema vojske, oružanih snaga BiH, nema SIPA-e, nema obaveštajne službe, nema ni suda, nema ni tužilaštva, nema ni indirektnih poreza, nema mnogih agencija, nema granične službe BiH".
- Ako ne pristanu da se vrate na Ustav, onda će biti faza dva, koja podrazumijeva da mi izlazimo iz Dejtonskog sporazuma. Ona nije ograničena, ona će dati priliku da se pregovara u BiH, ako i to odbiju, da pregovaraju o primjeni Ustava u BiH, onda ne preostaje ništa, nego imajući u vidu, donijeće se leks specijalis zakon o zabrani djelovanja suda i tužilaštva na prostoru Republike Srpske, izbaciće se SIPA i zabraniti njen ulazak na prostor RS - pojasnio je Dodik.
- Mi nećemo vršiti nikakve pokrete, ali faza dva kad nastupi, mi ćemo se direktno obratiti Srbiji kao Republika Srpska, zatražiti da se napravi sporazum o konfederaciji Republike Srpske i Srbije, kasnije o federaciji i zatražićemo sporazum o monetarnoj uniji sa Srbijom kako bismo mogli da organizujemo naš život i da ne zavisimo od gluposti koje gledamo u Sarajevu - rekao je Dodik.
Dodiku, ako ostane na slobodi, na ovo treba jasno odgovoriti, iznijeti jasan politički stav i dati mu opciju, kako se on može vratiti u okvire Ustava i zakona BiH kako on to kaže. No, ukoliko on suspenduje Dejtonski sporazum na teritoriji entiteta, to znači automatski povratak na Ustav Republike BiH po istom principu leks specialisa zakonske suspenzije Aneksa 4. Dejonskog mirovnog sporazuma.
Ako Dodik želi da otvori dijalog o novom Ustavu BiH on se mora voditi za šest mjeseci nakon što tenzije splasnu u okviru rasprave pred Paralentarnom skupštinom BiH u normalnoj amtosferi dijaloga pred insitucijama vlasti države Bosne i Hercegovine. U protivnom, administrativno uređenje zemlje u skladu sa Dejtonskim rejšenjima prestaje da postoji. A to znači da onog momenta kada narodni poslanici u Narodnoj skupštini RS-a kao državnoj intituciji BiH budu izglasali Dodikov paket zakona, de facto i de jure, bh. entitet RS prestaje da postoji. Da je ambijent za takav rasplet u trećem činu bosnake drame stvaran godinama, upozoravao sam lično također godinama.
Puno više od političke mantre
Činjenica je da se Vojska Srbije naoružava prekomjerno godinama, činjenica je da su ruski paravojni sastavi na tlu BiH i da formiraju kampove za obuku uz znanje vlasti u manjem BiH entitetu. Činjenica je da se uz Vojsku Srbije oprema i obučava MUP RS. Činjenica je, također, da mediji iz Srbije djeluju propagandno protiv BiH i svako malo prizivaju rat kao bi maskirali stvarne namjere. Činjenica je da je donesena Svesrpska deklaracija uz posredništvo SPC-a i usvojena u Skupštini Srbije i manjeg bh. entiteta, što je otvorena teritorijalna aspiracija. Isto tako je činjenica da vlastima u Srbiji politički odgovara kreiranje neprijatelja, jer time odvraćaju pažnju javnosti od onoga što se dešava u Srbiji. Činjenica je da je Srbija nestabilna i da se građanska Srbija budi i da joj treba skrenuti pažnju stvarajući novu opasnost po sve Srbe u regionu. Isto tako je činjenica da Dodik zbog vlastitog suđenja saziva Skupštinu manjeg entiteta, i to ne prvi put, kako bi zabranio rad SIPA-e i suspendovao odluke Suda BiH na teritoriji tog entiteta. Itd.
Dakle, godinama upozoravam da je to puno više od političke mantre, a dokaz je teroristički upad u Banjsku na Sjeveru Kosova. Godinama upozoravam na ruski maligni uticaj, sad je već to preraslo u vojno obavještajno prisustvo. Godinama ukazujem na prekomjerno naoružavanje Srbije i MUP-a RS, i jer se time proširuje mogućnost dalje eskalacije i narušavanja sigurnosti u BiH. O toj eskalaciji kao što vidimo iz Dodikovih prijetnji ne odlučuje Sarajevo, o tome kao i 1992. opet odlučuje Beograd.
Pritom su Rusi uzdrmani nakon pada režima Bašara Al Assada u Siriji, te izdajom Ukrajine i Evrope općenito od strane Trumpa, sada gledaju da uzmu inicijativu i povrate povjerenje saveznika u to da je Rusija u mogućnosti da pomogne svoje saveznike u nametanju rješenja zapadnom poretku silom. Da li će međunarodna zajednica reagovati ako se bilo šta desi u BiH, na to pitanje neka svako od vas odgovori za sebe, ali je naivno očekivati da bilo ko poduzme bilo šta osim države Bosne i Hercegovine koja mora osiguratii svoju cjelovitost.
Na kraju postavljam pitanje svim političkim i svim drugim akterima u društvu, i u poziciji i u opoziciji na državnom i svim drugim nivoima: Kako to da premijer jednog entiteta bude suđen i ode u zatvor bez ikakve domaće ili regionalne drame, a da se to isto ne može desiti predsjedniku drugog entiteta države Bosne i Hercegovine bez prijetnji bezmalo ratom i raspadom zemlje?
