Listajući stare, požutjele papire iz ratnog doba "naletio" sam na jedan tekst koji me je rastužio i raznježio. Radi se o mom govoru na susretu Trebinjaca i prijatelja, održanom u opkoljenom Sarajevu 17.10.1993. Poslije progona trebinjskih Bošnjaka i drugih "osipanja" ostalo nas je tada svega dvjestotinjak u Bosni i Hercegovini. Trebinjska tuga golema. Ovo je taj govor.

"Nekada davno pitali su trebinjskog bega šta je najteže u životu uraditi? Odgovorio im je: 'Najteže je kućni prag preći.' U ovim je riječima sadržan orijentalni hedonizam, refleks jednog posebnog shvatanja života i nepokretnost ljudi kojima je njihov dom i grad granica njihovog svijeta. Nažalost, sadržana je i tuga trebinjskih muhadžira rasutih po tuđini, poniženih i raspamećenih. Žive životom između jave i sna dok se hladnoća tuđih kuća uvlači u srce, sluđeni od bola i vlastitog nerazumijevanja. I uvijek iznova postavljanog pitanja 'zašto' ?

Zbog gusala, deseterca i epske historije. Zbog projektovanih predstava o veličini i carstvu nebeskom. Zbog morbidnih ideja memorandumskih paranoika. Narod koji se napajao i napaja na tim izvorima neće dobiti ništa osim posvemašnjeg civilizacijskog i moralnog sunovrata. Iz tog začaranog kruga mržnje prema svemu što je drugo i drukčije neće izaći sve dok takve simbole ne vrati tamo gdje im je i mjesto-u vlastiti folklor. Trebinje je sada slika seljakluka i primitive-stogovi sijena i krave po gradskom trgu i parku.

Hoće li se u tom ambijentu održati 'Trebinjske večeri poezije?'

No, vratimo se sebi. Gdje su naša uporišta? Naša su uporišta, intimna i zajednička, u našim glavama i našim srcima; u znanju, kulturi i našoj duhovnosti. I pamćenju dakako! U riječima jednog našeg Trebinjca, šezdesetogodišnjaka, upućenim maskiranim komšijama koji su ga izgonili iz njegovog stana: 'Ko je jednom umio stvoriti, umjet će opet!' Ako-Bog-da.

Dragi Trebinjci i Trebinjke,

Svako od vas nosi u sebi neke svoje mentalne slike našeg milog Trebinja, sjećanja i uspomene na lijepe trenutke, događaje i doživljaje, toplu nostalgiju za djetinjstvom, pijanstvo prve ljubavi, vrelinu mladosti ili smiraj zrelih godina. Ja ću vam kazati neke svoje.

Trebinje je savršena proporcija Begove kuće iza čijih se mušebaka vječno skrivala tajna. Rafinirana elegancija kamenih lukova Arslanagića mosta kojega se oko nije moglo nagledati. Ćemeri, zidine i tabije Starog grada-Kastela čija se slika zrcali na mirnoj površini rijeke. Strogi ritam kamenih mediteranskih fasada i krovova sa belvederima. Kula ispod Krša odakle su samo najhrabriji smjeli skočiti 'lastu' da izmame neki pritajeni djevojački uzdah. Hlad platana i šum vjetra u visokim jablanovima. Zvonici i tornjevi crkava i minareti džamija na udaljenosti od 300 metara. Francuzica, zavrata i šešir.

Fotografska radnja Pera Nikolića, kafana kod Kosića i brijačnica kod Hilma i Ramiza. Sjećanje na Srećka koji me je zvao na kahvu i govorio da se od onoga 'h' napije. Trebinje su katolička, muslimanska, pravoslavna i ateistička groblja i mezarja na istoj parceli. Pjesme klapa, kancone, sevdalinke i starogradske. Snježan i Zijo sa harmonikama. Moja nastavnica Zora Kukurić i košarkaški trener Rade Aleksić. Fudbalske utakmice 'tvrdih i mekih noga' nedeljom na Brekani. Priče trebinjskih galebova o fantastičnim ljubavnim podvizima po moru.

Gradske legende Jovo Čučković, Mujo Katarina i Gojko Mrdić.

Trebinje su mirisi poznatih osjećaja. I nebo posuto zvijezdama u avgustovskoj noći, kao da je krzamak dobilo, govorili smo u šali. Trebišnjica i legenda o šaranu Ćoru. Barke na vesla i lađe na sohor. Kola, jazovi, skakala, mlini, rakite. Studenac, Banje, Begovo, Zeleno, Seferovac... Sunčanje u aprilu da bi prvi pocrnio. Smokve, šipci, kupine, mladi kukuruz, bostan. Bašče i avlije sa ružama, ćerušpanima, albaberima i bosiljem. Grad u kojeg su ljeti dolazile najljepše rodice na svijetu.

Trebinje je i vic o mome rahmetli ocu Muhamedu, koji se poslije 'momačke' noći vratio kući 'u neko doba'. Ujutro ga je za kahvom pitala majka: 'Boga ti Muhamede kad ti ono dođe sinoć? U 10 majko. Valahi bilahi nisi, čula sam ja kad je na sahat kuli otkucalo 1 kada si ti uš'o na ganak. Pa ne može majko, sahat nulu kucat.'"

Dragi Trebinjci i Trebinjke, dragi naši prijatelji,

u ljeto sada "davne" 1991 godine, na Rupama, upitao me je Aziz Ćatović: "Tarko sine, šta će biti s Bosnom? Ostaće Bosna. Neće se Bosna lahko dati", odgovorio sam mu. "Neka. Nek' Bosna ostane, a nama ovdje, kako god bude", rekao je onako potiho, više za sebe.

Ostala je Bosna, a mi znamo kako nam je.