Tragedije u kojima su fudbalski timovi ili igrači stradali u avionskim nesrećama, nažalost, nisu previše rijetki. U kolektivnom sjećanju ostali su nam primjeri nesreća poput one Il Grande Torina u Supergi iz 1949. godine, Manchester Uniteda u Münchenu 1958 ili Chapecoensea u Kolumbiji 2016. godine. Ali desilo se još mnogo, mnogo više nesreća kroz historiju. A jedna od najšokantnijih bila je ona koja se dogodila na obali Gabona 27. aprila 1993.
Zambijski nacionalni tim putovao je u Senegal avionom koji je pripadao Oružanim snagama zemlje, s tri predviđena zaustavljanja. Nakon drugog, nedugo nakon polijetanja iz Librevillea (Gabon), avion se srušio usmrtivši 30 ljudi, uključujući 18 igrača reprezentacije.
O toj je nesreći snimljen dokumentarni film Eighteam, igra riječi između 18 umrlih igrača (osamnaest na engleskom) i riječi team (tim). Glavna karika priče je Kalusha Bwalya, zvijezda tima iz 1993. godine, koji je izbjegao smrt jer je igrao za PSV iz Eindhovena i putovao u Senegal drugim letom. “Igre te ekipe još se uvijek pamte u Zambiji. Mnogi ih možda neće ni vidjeti na televiziji, ali svi će vam reći da ih se sjećaju”, objašnjava Bwalya.
Ta je ekipa šokirala svijet pobijedivši Italiju rezultatom 4:0 na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine. Te 1993. pripremali su se odvesti Zambiju na prvo Svjetsko prvenstvo u njihovoj historiji, dok ih nesreća nije zadesila. Čudo se trebalo dogoditi godinu dana kasnije. Zambija se 1994. morala natjecati u Afričkom kupu s potpuno novom ekipom, bez najboljih igrača i pod vodstvom kapitena Bwalye, ali uspjela je doći do finala protiv Nigerije, za koju su igrali Okocha, Finidi i Amunike, i sve to manje od godinu dana nakon tragedije u Librevilleu.
“Nikad neću dovoljno zahvaliti dečkima koji su došli u reprezentaciju. Bili su to igrači koji su prethodnih godina bili odbačeni i tražili smo da zauzmu mjesto onih koji su umrli. Morali su biti vrlo jaki, to je bilo nešto vrlo emotivno za sve”, sjeća se Bwalya onih fudbalera koji su se šest sedmica pripremali u Danskoj kako bi se sastali i izgradili tim. Niko nije računao na to da će napraviti velike stvari na tom prvenstvu, ali uspjeli su doći do finala: “Bili smo bolji od Nigerije, ali su nas dobili”.
Zambija je dugo čekala na veliki rezultat, ali napokon su uspjeli, 18 godina nakon tragedije u kojoj je poginulo 18 nogometaša. Chipolopolo (Bakreni meci) također nisu bili favoriti za osvajanje Afričkog kupa 2012, ali su napredovali u kvalifikacijama. Bwalya je tada bio predsjednik Saveza. Do polufinala Zambija je sve svoje utakmice igrala u Ekvatorijalnoj Gvineji, ali finale se igralo u Gabonu, u Librevilleu, na mjestu nesreće.
Prije finala, cijela zambijska ekspedicija odala je počast onima koji su poginuli u nesreći 1993. godine. Tada je uslijedila velika utakmica protiv Obale Slonovače. Tokom susreta Didier Drogba je promašio jedanaesterac i meč je morao biti riješen penalima. Oba tima zabila su svojih prvih šest jedanaesteraca. U sedmom su oba igrača promašila. U osmom, opet dva pogotka. U devetom je promašio igrač Obale Slonovače a kada su igrači Zambije pogodili u 18. pokušaju, izazvali su neizmjernu radost u Zambiji. I podigli tako najbolji spomenik poginulima.
