Kolegica koleginice 

Čujem kolegicu nekidan kako pita za jednu drugu koleginicu. Zašto koleginicu? – pitam se ja. 

Imenica kolega posuđenica je iz romanske osnove, iako bi moglo biti izvjesno da je posuđena iz njemačkoga, što upravo potvrđuje oblik koleginica, ali o tome kasnije. Osnovno značenje riječi kolega i kolegica podrazumijeva povezanost i učešće u nekoj zajedničkoj struci, profesiji, poslu, nekoj zajednici. 

Inače se tvorba imenica za označavanje ženskog roda od muškog u bosanskom jeziku može vršiti na više načina, a jedan je tzv. sufiksalnom tvorbom, tj. dodavanjem sufiksa -ic-a ili - k-a ili -k-inj-a ili npr. -esa itd. Značajno je produktivan sufiks -ic-a, kako to upravo potvrđuje kolegica, dok je npr. u mak. koleška. Iako ovaj sufiks može imati značenje deminucije, tj. umanjivanja, kontekst vrlo lahko razgraničava ta značenja. Međutim, nerijetko se dogodi da neke riječi koje označavaju ženski rod nije uopće moguće tvoriti od oblika “muške” osnove, npr. od pisac nema ženskog oblika osim promijenjene forme, npr. spisateljica, a ne može *pisica, *piska, *piskinja, *pisesa i sl. No, vratimo se kolegici s početka. 

Na osnovu riječi koleg- dodaje se sufiks -ic-a, a ne *-in-ic-a, zbog čega ovaj oblik nije pravilan. Kad je riječ o porijeklu ovog elementa -in-, moglo bi se pomisliti da je riječ o bosanskom sufiksu (npr. pridjevsko: koleg-in, žen-in; imeničko s tzv. proširenom osnovom: Cigan-in, Srb-in, Turč-in). Međutim, po svemu sudeći, u jezik je ušao oblik Kollegin, koji je porijeklom iz njemačkog jezika, gdje je sufiks -in za tvorbu imenica ženskog jezika u tom jeziku: Kollege, Kollegin, pa se može pretpostaviti da je koleginica leksički direktno došla iz njemačkog oblika Kollegin, na koji je dodan sufiks -ic-a.  

Zato ovoj kolegici s početka rekoh: Dobro nam je kolegica... 

Sekunde minute ili sekundi minuta  

Nemali je broj primjera leksema u bosanskom jeziku u kojima postoji kolebanje oko toga da li te riječi trebaju završavati na tzv. nultu morfemu, pripadajući imenicama muškog roda, ili trebaju završavati na -a, pripadajući imenicama ženskog roda. Među takvima se javljaju riječi kojima označavamo dijelove sa(ha)ta kao vremenskog odsječka od 60 minuta (ili minuti) ili 3.600 sekunda (ili sekundi). Kad je riječ o porijeklu minute i sekunde, slavenski etimološki rječnici navode da je minuta posuđena iz klasičnog lat. preko njemačkog, pri čemu je minuta prvi mali, majušni dio sahata, dok je drugi, po redu, mali dio – sekunda, odakle i vodi svoje porijeklo ova riječ. Status leksičkog arhaizma ima i arapska riječ dekika, koja je u bosanski ušla preko osmanskoturskog, a označava minutu.  

Vjerujem da je u bosanskom govornom prostoru češća minuta i sekunda (ne samo zbog žute minute, ali i ne samo zbog toga), dok je rjeđe i sporadično minut i sekund (i ne samo zbog toga što se kaže: Samo sekund, ili: Samo minut!).  

A šta nam kažu rječnici? U bosanskim normativnim rječnicima uglavnom prevladava ženski rod: minuta i sekunda, mada neki normativi daju i minut, ali ne daju sekund, a zanimljivo, u opisu minute u priručniku koji bilježi sekundu, ova se riječ u paradigmi ponaša kao sekund. Prema tome, u biranom jezičkom izrazu treba voditi računa i o osnovnom i o paradigmatskom obliku, pri čemu bi se trebalo opredijeliti za osnovne oblike koji dolaze u ženskom rodu. Zato su sekunde u minuti, a ne sekundi u minutu. To se može haman za sekundu savladati! 

Ima izać' 

Mnogi su gledali prijeratnu Audiciju, i tamo se pojavljuje Mima Šiš, koja objašnjava zaglavljivanje na vratima autobusa pa veli: Ima izać'! 

A neko bi možda rekao: Ima izić'! Šta s navedenim oblicima? 

Kako se može vidjeti, riječ je o svojevrsnoj obličkoj varijaciji koja u savremenom jeziku može podrazumijevati ujednačeno, pa možda isto značenje, iako u starijem jeziku to vjerovatno nije bilo tako. Korijenski element morfeme ove lekseme nalazi se u glagolu ići, koji je inače nastao do oblika id-ti, što će u kasnijim procesima dati oblik ići, mada prezent potvrđuje korijen id-: id-e-m, id-e-mo, id-u itd. Dakle, kod oblika izići i izaći pojavljuje se zajednički prefiks iz-, koji značenjski podrazumijeva izlazak iz nečega, iz neke stvari, njezine sredine i sl., te kombiniranje s osnovom – ići proizvodi i oblik i značenje glagola izići, tj. izlazak iz nečega, njegove sredine, centra nekog objekta: izići iz kuće, izići iz stana, izići iz škole i sl. (gdje se upravo vidi kombinacija s prijedlogom iz), s tim da se kombiniranjem s nekim drugim riječima mogu proizvoditi i druga, proširena značenja: izići na ulicu, izići kod fontane, izići na ledinu... Sve je to poprilično jasno, ali šta je s oblikom izaći? Moglo bi se reći i uglavnom ne pogriješiti da je oblik izaći rasprostranjeniji od oblika izići. Šta on znači? Kako kazasmo, u savremenom značenju ovaj oblik sinoniman je glagolu izići. No, njegov oblik upućuje na to da je nekada u jeziku imao drukčije značenje, a da je kasnije to značenje poopćeno. Naime, ako bismo ovaj oblik razdvojili na morfeme, vidjeli bismo da to nije baš tako lahko kao s oblikom izići, odakle proizlazi: *iz-a-ći. Zbog fonetskih promjena koje su se dogodile, teže je izvesti osnove, pa se mogu pretpostaviti dvije mogućnosti: iz-za-id-ti, pri čemu ovaj element -za- može biti sufiks za složeni sufiks iza (<iz-za), ili pak može biti dio prefiksa za tvorbu glagola zaći (< za-id-ti), iz čega dalje proizlazi izaći. U svakom slučaju, koja je god pojava u pitanju, ona upućuje na to da ove dvije lekseme – izići i izaći – nekada nisu značile isto. Ako je element iza dio složenog prefiksa iz-za, podrazumijevao izlazak iza nečega, a ne iz nečega. Drugo, ako je oblik formiran od iz + zaći, onda je to dobijalo neko drugo specificirano značenje u kojem je korijen zaći i što podrazumijeva završenost i značenje koje se opisno može objasniti kao obuhvaćanje zalaženja cjeline objekta. Kasnije je, dakle, pod utjecajem značenja prijedloga formirano dodatno i specificirati značenje tako da se razlika u značenju izići i izaći kasnije izgubila. Znajući da u jeziku ne postoji ništa a da nema svoju svrhu, može se zaključiti da su nekada ova dva oblika imali razlike u semantici, ali se kasnije ta razlika izgubila.  

Nakon svega kazanog, treba se vratiti na početak priče pa reći sad: Nema izać' / izić'! 

Od čovjekova prijatelja do njegova druga 

Poznat je način tvorbe prisvojenih pridjeva dodavanjem sufiksa, kao i to da u bosanskom jeziku postoji više načina tvorbe. Jedan od modela tvorbe jeste i pomoću sufiksa: -ov- i -in-, koji se dodaju na osnove muškog i srednjeg te osnove ženskog roda. Tako se od imenice čovjek tvori pridjev: čovjekov (prijatelj), čovjekova (ćud), čovjekovo (dijete), odnosno djetetov (otac), djetetova (majka), djetetovo (mače), odnosno ženin (muž), ženina (prijateljica), ženino (dijete). Svi navedeni oblici pridjeva formalno pripadaju kategoriji tzv. pridjeva neodređenog vida, pa se njihova deklinacija vrši kroz imeničku paradigmu, dok se pridjevi određenog vida dekliniraju po zamjeničkoj. Otuda proizlazi da se gornji pridjevi na -ov- i -in- dekliniraju na sljedeći način: N. čovjekov / čovjekovo – G. čovjekova, D. čovjekovu, A. čovjekov(a) / čovjekovo...; odnosno: N. čovjekova – G. čovjekove, D. čovjekovoj, A. čovjekovu... Isto tako: N. ženin / ženino – G. ženina, D. ženinu, A. ženin(a) / ženino...; odnosno: N. ženina – G. ženine, D. ženinoj, A. ženinu... 

Međutim, u jezičkoj praksi došlo je do utjecaja deklinacije pridjeva određenog vida na neodređeni u paradigmama, pa se češće javlja promjena u primjerima za oznaku živog: N. čovjekov / čovjekovo – G. *čovjekovog, D. *čovjekovom, A. *čovjekovog..., odnosno: N. ženin / ženino – G. *ženinog, D. *ženinom, A. *ženinog... 

Neki narodni govori i danas čuvaju ovu paradigmatsku razliku, iako u razgovorom jeziku sve više prevladava nepravilna deklinacija, dok standard jasno propisuje da je normativno prihvatljiva samo promjena po kriteriju neodređenog vida, tako je standardno samo: Vidio sam čovjekova prijatelja, a ne: Vidio sam *čovjekovog prijatelja; ili: Idem sa ženina posla, a ne: Idem sa *ženinog posla... 

Ista analogija primjenjuje se i na riječi iz drugih morfoloških kategorija, npr. njegov, nje(zi)n, njihov itd., odakle proizlaze oblici tipa: njegova, njegovu...; njezina, njezinu...; njihova, njihovu..., a ne: *njegovog, *njegovom...; *njezinog, *njezinom...; *njihovog, *njihovom...