FOTO: Velija Hasanbegović
U Pozorištu mladih Sarajevo nedavno je izvedena lutkarska predstava Olovni vojnik, koju je režirao istaknuti bh. scenski umjetnik Mario Drmać. Ovim premijernim izvođenjem postao je naš jedini lutkarski režiser koji je magistarsku diplomu stekao na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, a drugi u Bosni i Hercegovini jer je prije njega lutkarsku režiju u Slovačkoj završila Zarina Hozdić. On je s kolegicom Džejnom Hodžić radio i na dramatizaciji ove predstave, koja je nastala prema bajci Hansa Christiana Andersena.
Uloge u Olovnom vojniku ostvarili su Mirza Dervišić, Ajla Cabrera, Belma Lizde Kurt, Sanin Milavić, Alma Merunka, Elma Ahmetović, Anita Kajasa Memović i Dino Sarija, dok su izradu lutaka i lutkarskih elemenata radili Nađa Vasilevna, Darko Kovačovski i Mirjana Čistopoljski. Saradnica na baletskim elementima bila je Belma Čečo Bakrač, a scenografiju i kostime radila je Narda Nikšić.
Kako je Mario Drmać kroz smijeh rekao na početku razgovora za Stav, od završetka premijere Olovnog vojnika ne zna šta će sa sobom. Ističe da bi volio pokušati sa svojim kolegama koji dijele istu strast prema lutkama “zavrtjeti” maštu te plod njihove kreativnosti, u vidu nove lutkarske kompozicije, uskoro prezentirati na scenama bh. teatara.
“Lutkarstvo se danas mnogo razlikuje od lutkarstva u prošlosti. Stvari su postale dosta brže, otvorenije i direktnije. Dramski sukobi su postali dinamičniji. Meni se ne sviđa što u savremenom trenutku neke lutkarske predstave u pojedinim teatarskim kućama složenu dramsku strukturu i ljudsku tegobu prenose publici. Iz tog razloga za potrebe svog magistarskog rada posegao sam za klasikom – za bajkom Olovni vojnik Hansa Christiana Andersena. Ovom predstavom želio sam poslati poruku da prava ljubav ne poznaje nikakvu prepreku i, ako vjerujemo u nju, ljubav će pobijediti sve. Pobijedit će čak i smrt! To je jedna lijepa, ali ujedno kompleksna priča i pokušaj da podstaknemo djecu na životnu borbu, da se od starta nauče boriti za ono što vole, cijene i za šta znaju da ih voli i cijeni. Kroz vrijeme su dosta evoluirali i sistemi lutaka. Danas ćete rijetko, čak i na lutkarskim scenama, vidjeti marionete, osim ako ne gostuje neka marionetska teatarska kuća.
Priprema marionetske predstave trajala bi mnogo duže od današnjih konvencionalnih predstava koje se u prosjeku mogu završiti za četrdesetak dana. Rjeđe viđamo i javajke i ginjole. Sada su u 'modi lutkarstva' stolne lutke koje su meni, uprkos svemu, zanimljive i drage. S obzirom na to da sam tek na početku kada je riječ o lutkarskoj režiji, nadam se da ću imati priliku opet na scenu vratiti i marionete i javajke i ginjole. Danas imamo mnoge lutkarske reditelje koji se bave politikom, strahovima i drugim teškim temama koje plaše djecu, a ja mogu dati obećanje da ću se truditi praviti predstave koje će djeca sa zanimanjem i bez zamora pratiti”, otkriva Mario Drmać.
Ovaj višestruko nagrađivani rođeni Mostarac od ranije je široj javnosti poznat po glumačkim rolama u predstavama gotovo svih velikih teatarskih kuća diljem BiH, ali i po ulogama u televizijskim emisijama i serijama te u nekim vrlo značajnim filmovima kao što su Remake, Go West, Nafaka, Ritam života te Slunjska brda, život ili smrt. Ipak, kada se on predstavlja, često se zna desiti da bude preskočen period od 1992. do 1997. godine, u kojem radi kao honorarac u Lutkarskom kazalištu Mostar.
“Ja sam odrastao u teatru, tu sam spavao i budio se. Možda ću zvučati kao neki pjesnik, ali moja majka je bila kostimograf, tako da sam bukvalno znao provoditi dane i noći ležeći na teatarskim platnima. Ona je, kao krojačica, ostajala do kasno u noć praveći kostime, radeći na kostimografiji, a ja sam ostajao uz nju kao vjerni pas čuvar. Volio sam i volim teatar, njegov miris i cjelokupni ambijent. Volim tu 'crkvu umjetnosti'. Teatar u kojem sam odrastao, nažalost, prekinut je ratom. Ljudi se danas svim silama trude da održe lutkarstvo i lutkarski teatar. Moje neko unutrašnje nezadovoljstvo, moj unutrašnji slobodni prostor i nemir, ali i životna situacija natjerali su me da 1997. godine dođem u Sarajevo i upišem Akademiju scenskih umjetnosti, Odsjek gluma, u klasi profesora Admira Glamočaka. Ne bih želio grubo zvučati, ali mene režija pretjerano nije zanimala. Režija me zanima samo kao dobar vođa kroz lutkarstvo i moram priznati da me je učinila osobom koja s više argumenata pristupa nastavku učenja i djelovanja. Režija je vezana za lutkarstvo, vezana je za umjetnost, tako da sam iz tih razloga ipak sretan što sam magistrirao lutkarsku režiju”, dodao je on.
Kako nam nastavlja govoriti, lutkarstvo nije puko pojavljivanje lutke, njeno pričanje ili djelovanje na sceni. Lutkarstvo je, prema njegovim riječima, toliko uznapredovalo da je to prosto nevjerovatno. Bilo koja vrsta magije na sceni, poput snoviđenja ili “čeprkanja” po unutrašnjosti duše glumca i prezentiranje toga na sceni, lutkarski su elementi koje danas možemo vidjeti. Isto tako, ono što se često zanemaruje naglasiti kada je riječ o lutkarskom teatru jeste njegova pedagoška uloga.
“Teatar u pedagoškom smislu izuzetno je bitan. Ako se vratimo u najranije djetinjstvo, najprije dobijemo lutku s kojom se igramo, koja je u nekom smislu zamjena, ako se tako može kazati, za roditelje. Roditelji tada mogu nakratko odmoriti, uzeti predah. Kada dijete malo stasa, kada se donekle formira, najprije se vodi u lutkarski teatar. Zatim ide u vrtić, u okviru kojeg bi također trebalo gledati lutkarske predstave, a nakon toga ide u osnovnu školu, kada opet dolazi u dječiji teatar. Tek pred polazak u srednju školu lagano se priprema za dramski teatar. Tada će dijete samo odlučiti da li će mu teatar biti relaksacija u nastavku života ili će se možda odlučiti profesionalno baviti scenskom umjetnošću. Lutkarstvo, i generalno teatar, jako su bitni u razvoju čovjeka, za komunikaciju sa životom. Bez njega, život bi bio glup.
Nažalost, u današnje vrijeme neka djeca i ne znaju šta je to teatar, a ja za takvo što najviše krivim roditelje. Sretnem često ljude, zapitkuju me šta radim, a nakon toga uslijedi konstatacija da njihova djeca ili unuci nikada nisu bili u teatru. To je sramota! Tako se djetetu sužavaju pogledi. Ono zna za svoju ulicu i nekoliko zgrada u okolini, a nema predstavu o širini grada u kojem živi. Vrata naših kuća su otvorena, toliko otvorena da ponekad djelujemo kao Merhamet jer nam je bitno da roditelji samo dovedu dijete, neka vidi kako to sve izgleda. Djecu i teatar treba međusobno približavati. Tu dosta griješe i uprave škola koje se često omišljaju da li da djecu dovedu na predstavu ili ne”, poručuje Drmać.
U Sarajevu trenutno rade četiri teatarske kuće – Narodno pozorište, Kamerni teatar 55, SARTR i Pozorište mladih. Ovi teatri, kao i oni u drugim krajevima naše države, imaju zacrtanu misiju i unaprijed određenu repertoarsku politiku. Matična kuća Maria Drmaća jeste Pozorište mladih, u kojem je 70 posto zastupljena dječija scena, u koju se ubrajaju dječije lutkarske i dramske predstave, dok 30 posto otpada na repertoar za odrasle, tj. na večernje termine. U nastavku naše razmjene riječi o scenskoj umjetnosti Mario Drmać podvlači da lutkarska predstava, što je možda iznenađujuće, govori mnogo više od dramske.
“Lutkarstvo je puno više od puke lutke na sceni. To je oživljavanje predmeta, udahnjivanje duše u taj komad drveta ili u bilo koji drugi materijal. Lutkarska govori mnogo više od dramske predstave, ulazi dublje u pore čovjeka i, bez obzira na to što su one uglavnom za djecu, tjeraju i roditelje na razmišljanje i suočavanje sa životom. Nažalost, to je barem moj stav, naši teatri su na budžetu, svaka predstava košta tako da je jako teško dovesti nekog lutkara sa strane. Uvijek prolazimo kroz neke mračne tunele ispitivanja i drugih čuda kako bismo došli do realiziranja jedne takve ideje. Ja bih volio da razradimo plan u kojem bi jedan od temeljnih ciljeva bio da svake godine izađemo s četiri lutkarske predstave. Međutim, to je pozamašan posao i nije nešto što bi se moglo uporediti sa svakodnevnim pripremanjem doručka, ručka i večere. To bi bio jedan obilan obrok za nešto veće apetite”, naglašava nam novi magistar lutkarske režije.
Općepoznata stvar jeste da razvijenija zapadna društva obiluju i nezavisnim glumačkim trupama koje su uglavnom skoncentrirane oko nekog alternativnog teatra. Maria Drmaća smo pitali postoji li mogućnost da se u dogledno vrijeme kod nas pojavi i razvija alternativna lutkarska scena.
“Normalno je da u razvijenijim državnim sistemima postoje alternativne teatarske scene koje nerijetko imaju čak i bolji repertoar od onih državnih. To je tako u svijetu, ali kod nas još uvijek nije zaživjelo. U regiji imate teatarska udruženja koja bolje korespondiraju kroz svoje djelovanje od javnih kulturnih ustanova. Ja sam imao jedno slično udruženje, ali ono me 'zaklalo' nekom papirologijom i svim tim administrativnim zavrzlamama. Dok god se ne uredi ta oblast, teško ćemo imati adekvatno organizirane alternativne teatre bez obzira na to jesu li oni lutkarski ili dramski, ali ćemo sigurno imati duh mladih ljudi. Ja mladim ljudima koji su se odlučili za scensku umjetnost često poručujem da naprave predstavu jer nikada ne znaju gdje će ih taj put u konačnici odvesti. Kada ne bih imao korice hljeba od teatarske umjetnosti, imao bih i dalje teatarski nemir u sebi i opet bih nastojao napraviti neku predstavu od koje bih pokušao zaraditi dinar. Imamo mi nekoliko udruženja koja bi se mogla nazvati alternativnim teatrima, koja uspijevaju na godišnjem nivou izbaciti dvije ili tri predstave, čak ih postaviti na scene i izvan granica BiH, ali ljudi u tim udruženjima najbolje znaju koliko je to iscrpan i mukotrpan posao”, objašnjava nam.
“Uprkos svim izazovima koje je sa sobom donijela primarno pandemija virusa korona”, poručuje glumac i lutkarski režiser, “teatar ima i nastavit će imati svoju publiku.”
“Meni je drago vidjeti tinejdžere, mlade ljude koji se ujutro probude i naprosto odluče da će se taj dan družiti i što manje zjapiti u mobitel. Među njima se uvijek mogu pronaći i oni koji su donijeli odluku da se kulturno uzdignu i odu u teatar. Jasno je da dobar broj njih nema pojma šta je teatar, neki ne znaju ni gdje se nalaze teatarske kuće u njihovom mjestu, ali pronađu način, odvoje vrijeme i dođu. Mnogi mladi ljudi ovdje u Sarajevu postanu vjerni posjetioci Pozorišta mladih. Toga je sve više iz godine u godinu. Kada je riječ o repertoaru za djecu u mojoj matičnoj kući, moram istaći da sala uvijek bude krcata, često se traži karta više. Treba razbiti predrasude o teatru kao o elitističkoj umjetnosti. Cijene ulaznica za teatarske predstave danas može svako priuštiti. Vratimo li se na onaj Merhamet od maločas, mogu kazati da će svakom posjetiocu teatar omogućiti da prisustvuje predstavi čak i ako nije mogućan kupiti ulaznicu. Zašto? Pa stalo nam je da obrazujemo publiku”, kategoričan je.
Ponekad bi sam sebi opalio šamar što tako razmišlja, ali nam za kraj govori Mario Drmać, kada bi pustio mašti na volju, da je oduvijek sanjao da ima svoje pozorište, da ima potpunu slobodu govora u tom pozorištu te da u njemu podjednako bude zastupljena lutkarska i dramska umjetnost. Isto tako, napominje da je oduvijek želio imati neku vrstu konekcije s lutkarima Jimom i/ili Bryanom Hensonom.
