Nekadašnja predsjednica entiteta Republika Srpska i haška osuđenica Biljana Plavšić preminula je u glavnom gradu Srbije u svojoj 96. godini.

Životni put žene koja je obilježila najmračnije poglavlje savremene historije Bosne i Hercegovine okončan je u Beogradu, gdje je provela posljednje decenije nakon izdržavanja zatvorske kazne za zlodjela počinjena tokom rata 1990-ih.

Prije nego što je zakoračila u arenu nacionalističke politike, Plavšić je gradila ugled u akademskoj zajednici. Rođena 1930. godine na području Tuzle, odrastala je i školovala se u Sarajevu, da bi visoko obrazovanje iz oblasti biologije stekla u Zagrebu.

Decenijama je predavala studentima sarajevskog Prirodno-matematičkog fakulteta, ne odajući utisak osobe koja će postati jedan od ključnih aktera krvavog raspada zemlje. Prekretnica nastupa s osnivanjem Srpske demokratske stranke 1990. godine, kada ulazi u politiku i biva izabrana u Predsjedništvo tadašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.

Zajedničke republičke institucije napušta 7. aprila 1992. godine i u potpunosti se stavlja na raspolaganje rukovodstvu samoproglašene srpske paradržave. Uz Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika i Ratka Mladića, Plavšić je činila najuži krug moći bosanskih Srba. Obavljala je funkcije vršiteljice dužnosti predsjednika, a potom i potpredsjednice RS-a.

Njen ratni angažman obilježile su ekstremne šovinističke izjave i otvoreno zagovaranje nasilnog uklanjanja nesrba. Simbol njenog ratnog djelovanja ostao je zabilježen u Bijeljini u proljeće 1992, kada je poljupcem nagradila Željka Ražnatovića Arkana nakon masakra nad lokalnim bošnjačkim civilima.

U javnim nastupima neskriveno je priželjkivala potpuno etničko čišćenje Podrinja i trajno razdvajanje naroda silom, otvoreno pozivajući paravojne formacije iz susjedne Srbije da pomognu u ostvarivanju tih ciljeva.

Kada se Karadžić 1996. godine, pod pritiskom međunarodnih faktora, morao povući, Plavšić preuzima rukovođenje RS-om, najprije kao nasljednica funkcije, a iste jeseni i putem izbora. Na čelu entiteta ostaje do 1998. godine.

U tom periodu izvela je neočekivan manevar. Naime, ona je prekinula odnose sa starim stranačkim kolegama, osnovala Srpski narodni savez, raspustila tadašnji saziv parlamenta, raspisala vanredno glasanje i usvojila pomirljivu retoriku koja joj je osigurala naklonost zapadnih diplomata.

Međutim, ratna prošlost ubrzo je stigla na naplatu. Početkom 2001. godine dobrovoljno je otputovala u Haag. Pred Međunarodnim sudom za ratne zločine načinila je presedan priznavši krivicu za progone nesrpskog stanovništva na političkim, rasnim i vjerskim temeljima u čak 37 bh. općina.

U svom obraćanju sudijama priznala je da je bila svjesna brutalnih postupaka, ali da ih je svjesno ignorirala, uvjeravajući sebe da je riječ o pukoj samoodbrani. Otvoreno je potvrdila da je srpski politički vrh vodio plansko i organizirano protjerivanje Bošnjaka i Hrvata s teritorija koje su smatrali svojima, prihvatajući lični udio u stravičnim patnjama hiljada nevinih žrtava.

Haški tribunal joj je 2003. izrekao kaznu od 11 godina zatvora. Kaznu je izdržavala u švedskoj kazneno-popravnoj ustanovi Hinseberg, odakle je puštena u jesen 2009. godine, nakon što je odslužila dvije trećine presude, uz obrazloženje o uspješnoj rehabilitaciji i ranom priznanju.

Čim se domogla slobode i beogradskog stana, gdje je imala državljanstvo i porodicu, Plavšić je u potpunosti pogazila sve što je izrekla pred sudijama u Haagu. Povukla je ranije iskazano kajanje, ponovo počela opravdavati ratne zločine i ostatak života provela u Beogradu bez ikakvog žaljenja za počinjenim nedjelima.