Britanski muzej, čija je baština uglavnom iz kolonijalizma, napokon se odlučio suočiti sa svojom historijom. Kako bi proveo reviziju, angažirao je kustosa odgovornog za analizu njegove zbirke i proučavanje porijekla svih svojih kontroverznih artefakata za koje druge zemlje tvrde da su njihovi ili su povezani sa zločinačkim praksama kakva je bila ropstvo.

Zadatak Isabel MacDonald je težak jer su Britanci u svojih 267 godina postojanja akumulirali više od osam miliona komada, od kojih velika većina nije dostupna javnosti već sakupljaju prašinu u podzemnim galerijama koje izgledaju poput labirinta.

Njeno imenovanje poklopilo se s Covidom, tako da je MacDonald iz svog doma mogla samo promatrati rastuću snagu pokreta za čišćenje kontroverze oko predmeta kakvi su kipova likova iz kolonijalne ere ili onih povezanih s ropstvom. Za Britanski muzej ovo je vrlo ozbiljan problem.

Među draguljima na koji druge zemlje polažu pravo su kamen Rosetta, Partenonski mramor, za kojim Grčka traga od 19. stoljeća i umjetnički predmeti stečeni tokom vojnih intervencija u Africi (Gana, Benin, Nigerija, Etiopija, Maqdala...) Također postoje sumnje u legitimitet institucije koja posjeduje kinesko carsko blago uzeto u Pekingu 1860. godine, veliku skulpturu Moai s Uskršnjeg otoka i druge zaplijenjene od autohtonog stanovništva u Sjevernoj Americi, Australiji i Novom Zelandu za vrijeme kolonijalne ekspanzije.

"Glavni je cilj analizirati priču i staviti je u kontekst", kaže MacDonald. Budući da je malo predmeta kupljeno, većinu zbirke čine donacije. Muzej je prije nekoliko dana žestoko kritikovan kada je nazvan „mnogo gorim od nacista" tokom rasprave na Univerzitetu Cambridge o Churchillovoj ostavštini, kada je bivši premijer nazvan "bijelim supremaistom".

Šta će se dogoditi s velikim evropskim muzejima ako počnu vraćati opljačkanu umjetnost? Svaka se zemlja sa tim problemom suočava na drugačiji način. Jer krađa ili trgovina umjetninama nije isto što i kolonijalna pljačka ili sumnjive kupovine obavljene tokom stoljeća.

Francuski senat otvorio je Pandorinu kutiju krajem godine restitucijom 27 komada Beninu i Senegalu. No samo u muzeju Quai Branly-Jacques Chirac nalazi se  70.000 predmeta iz podsaharske Afrike. Etiopija zahtijeva povrat 3081 predmeta a Čad čak njih 10. 000.

Nizozemska je još jedna od zemalja koja je učinila prvi korak prema vraćanju umjetnina iz svojih bivših kolonija. Napravljen je popis od 450 000 komada koji još nije objavljen, ali među onima koje je nedavno otkrila Fondacija Boekman nalaze se dijamant od 70 karata koji je pripadao sultanu Banjarmasinu, srebrna tikva iz Curaçaa ili rad iz 18. stoljeća iz Surinama.

Ni Španija, kao stara kolonijalna silam nije pošteđena restitucije. Od 2017. godine Kolumbija traži povrat Quimbaya, kolekcije od 122 predkolumbijska predmeta izložena u Muzeju Amerike u Madridu. Zlatnici kulture Quimbaya poklonjeni su tadašnjem predsjedniku i kraljici 1893. godine, ali Ustavni sud južnoameričke države tvrdi da je to ilegalan poklon.

Jedna od najvažnijih zbirki kolonijalne umjetnosti u Španiji nalazi se u Museo Etnològic y de Cultures del Món, u kojem je 72.000 komada umjetnina. Trenutno nema zahtjeva jer, kako tvrde iz muzeja, „nisu rezultat pljačke već su legalno stečena u različitim dijelovima svijeta kampanjama i ekspedicijama".

U Njemačkoj pitanje afričke umjetnosti koja je opljačkana, ukradena ili donesena pljačkaškim akcijama ostaje bez odgovora. U decembru je u Berlinu svečano otvoren Humboldtov forum, veliko kulturno središte u bivšoj kraljevskoj palači u Berlinu, rekonstruirano u tu svrhu, u kojem će se nalaziti zbirke Etnološkog muzeja i Muzeja azijske umjetnosti, do sada smještene u zatvorenim objektima.

Postoji više od 20.000 umjetničkih i drugih djela iz Afrike, Južne Amerike, Azije i Oceanije, od kojih su mnoga iz bivših njemačkih kolonija. Kontroverzan je slučaj takozvane Beninske bronze, koju su krajem 19. stoljeća opljačkali britanski kolonizatori u ekspediciji koja je uništila i opljačkala to drevno kraljevstvo. Završila je u drugim zemljama, uključujući Njemačku. Nigerija je zatražila njen povratak, ali bez uspjeha.

Još jedan poznati slučaj je onaj prekrasne Nefertitine biste koja se nalazi u muzeju Neues u Berlinu. Nju je u Berlin donio 1913. godine njemački egiptolog Ludwig Borchardt. Dokumenti i istraživanja o Borchardtovim ekspeditivnim načinima sugeriraju da je podmetanjem i obmanom došao do biste.

Egipat je zatražio prije nekoliko godina da im se bista vrati ali bez uspjeha, jer Pruska zaklada za kulturnu baštinu (SPK), vlasnik biste, inzistira na tome da posjeduje dokumentaciju koja potvrđuje vlasništvo.