UPOZNAJTE TRAVNIČKI PONOS: Životna priča prof. dr. Kenana Dautovića, novog načelnika Travnika

TRAVNIČKI PONOS

Univerzitetski profesor, stručnjak za sigurnost, general i čovjek iz naroda

Prof. dr. Kenan Dautović rođen je u Šumeću 1966. godine u radničkoj familiji. Ako ćete pitati Travničane, ne može autohtonije – odrastao je na opjevanoj Plavoj vodi. Otac mu je bio stolar i radio u “Šipadu” u Novoj Bili, majka je bila domaćica i brinula o odgoju dva sina. Nažalost, brat mu je preselio u četrdesetoj godini od teške bolesti. Budući general Oružanih snaga i jedan od ključnih ljudi odbrane Travnika za vrijeme agresije od 1992. do 1995. bio je uvijek odlikaš, pri tome je bio zainteresiran za muziku, bio je aktivni član travničkog folklora, a najviše se zanimao za fudbal. Kada je krenuo u ekonomsku srednju školu da uči za zvanje komercijalnog tehničara, otvorila se mogućnost upisa u vojnu akademiju.

“U to vrijeme će doći ekipa iz Hajduka da testira trojicu igrača. Nalića, Hažbića i mene. Ja sam bio golman pionirske reprezentacije Bosne i Hercegovine i golman zeničke regije. Ipak, presudio je odabir vojne škole. Činilo mi se da je perspektiva u tom sektoru bila sigurnija”, sjeća se Dautović, koji 1982. godine odlazi u Beograd na školovanje. Reći će danas da je to bila vrlo stroga i dobra škola koja je opredijelila mnoge njegove životne stavove. “Ona nije bila ideološki obojena, više je bila koncentrirana na izgradnju jake ličnosti i ja sam tamo otišao kao odlikaš, a zatekao se s trojkama. Na kraju sam i tamo izašao s učeničkim prosjekom 5.00”, kaže Dautović, kojem majka nije dopuštala da izabere pilotski ili mornarski smjer.

JEDAN OD KLJUČNIH LJUDI ODBRANE TRAVNIKA

Izabire smjer lahkih raketno-artiljerijskih sistema jer je vidio izazov u matematici, elektronici i elektrotehnici. Tri godine je u Rajlovcu, a zatim u Zadru, gdje ostaje raditi u tamošnjoj kasarni. Tada kreće i životna neizvjesnost za Kenana Dautovića, tada mladog 23-godišnjeg potporučnika, koji ubrzo prelazi na zadarsku Vojnu akademiju u činu poručnika. Ubrzo shvata u kojem je smjeru krenula JNA i iznutra je u prilici uvidjeti do koje je mjere prožeta velikosrpskom ideologijom. Uskoro počinje i rat u Hrvatskoj i on 30. augusta 1991. odlazi iz JNA. “To više nije bila JNA, to je bila agresorska vojska u napadu na ljude i gradove koje je trebala štititi. Mi smo kao protivavionci ostali u Zadru, a artiljerijski školski centar je zaposjeo ranije pripremljene položaje koji su okrenuti prema gradu. Kasarna je bila blokirana, pregovaralo se o predaji, ali ja odlazim prije konačne predaje. Dobio sam sve papire po ubrzanoj proceduri koja je bila rezervirana za nesrbe i otišao”, kaže Dautović.

Zanimalo nas je jesu li mu Hrvati ponudili da ostane u HV-u kao stručni kadar. “Hrvati su me pretražili, ispitali i pustili me kući. JNA bezbjednosna služba me ispitivala prije odlaska. Rekao sam im da ovo nije moj rat. Na to su oni primijetili da će doći rat i u Bosnu. Kratko sam im odgovorio: 'Neka dođe, ja znam gdje ću biti'”, sjeća se Dautović.

I bio je tačno gdje je trebalo biti tih sudbonosnih godina za opstanak Bosne i Hercegovine. Kao visokoškolovani i posvećeni oficir, za pola godine stavio se u službu odbrane domovine. U početku je na poslovima rezervnog sastava policije u Turbetu, gdje pod sobom ima 120 naoružanih policajaca. Krajem 1991. godine komandir je policijske stanice u činu inspektora i tu je doživio dolazak četnika i na Vlašić i na Komar. Bio je hapšen, razoružavan, a 20. aprila 1992. na njegov rođendan krenuo je napad na Turbe. “Velika je sreća da smo imali dobar raspored snaga. Napali su na punkt koji sam ranije fortifikacijski pripremio za odbranu i imali su gubitke od 17 ljudi. Povukli su se, a te linije su ostale takve do oslobođenja ovog dijela države”, kaže Dautović, koji je tu istu noć 20. aprila izvijestio općinskog načelnika i Krizni štab o situaciji na terenu. Postavljaju ga za komandanta rejonskog vojnog štaba, a nešto kasnije je načelnik štaba. Uvezivao je linije lijevo od Turbeta prema Kamenjašu, a uskoro je traženo da se formiraju operativne grupe u Bugojnom. Selmo Cikotić određen je za komandanta, a pošto je Dautovića znao “po čuvenju” kao perspektivnog oficira, tražio je da mu se pridruži. Godinu 1993. i sukobe s HVO-om provodi u Bugojnom kao Cikotićev glavni vojni obavještajac, a 1994. formiranjem korpusa postaje pomoćnik komandanta Mehmeda Alagića za obavještajne poslove. Godine 1995. komandant je 312. brdske brigade (kasnije preimenovana u slavnu 712. brdsku brigadu). “Učestvujem u svim bitkama, a značajno je napomenuti da je moj 4. bataljon prvi otišao za Krajinu da vrati Krajišnicima ono što su dali za odbranu travničke regije”, sjeća se Dautović.

BOGATA VOJNA I UNIVERZITETSKA KARIJERA

Nakon rata odlazi u RZ i PZO komandu i nakon godinu dana javlja se za komandno-štabno usavršavanje u Republici Turskoj, gdje je proveo četiri godine. Prvu godinu učio je jezik, dvije godine na akademiji, a onda je radio kao oficir za vezu između dvije vojske. “Vratio sam se u Bosnu i pitao gdje je najgora dužnost. Rekli su mi Glamoč. Tamo sam dobrovoljno otišao”, kaže Dautović. Naime, nije želio da mu neko prigovori da je u inostranstvu bio “u turizmu”. Tražio je, dakle, najmanje popularno odredište, a to je bio Glamoč. I možda je ovaj detalj ključan da se razumije kvaliteta ovog čovjeka koji nikada nije bježao od izazova i nikada nije birao lakši put. Iako je veći dio života proveo kao komandant i kao univerzitetski profesor, nikada nije bježao od teških izazova, nikada mu nije bio problem “zasukati rukave".

Nakon što je “odradio” Glamoč, u Sarajevu postaje komandant Centra za simulacije, u međuvremenu završava napredni kurs na proslavljenom Maršal centru u Njemačkoj. Kurs je bio na engleskom jeziku, koji tada usavršava i pridodaje odličnom znanju turskog jezika. Zatim je zamjenik pa komandant Centra za operacije podrške miru, što je bio projekt međunarodnog karaktera, te je Dautović time postao prvi oficir Oružanih snaga Bosne i Hercegovine koji je komandirao nekom međunarodnom misijom. Njegova respektabilna karijera nastavlja se u kabinetu ministra odbrane Selme Cikotića u funkciji savjetnika za NATO i PFP. Sve što je u te dvije i po godine urađeno, dakle sve do MAP-a, prošlo je kroz Dautovićeve ruke. S te pozicije je odabran za generala Oružanih snaga BiH i postaje komandant 5. pješadijske brigade u Tuzli, gdje provodi 5 godina, kada prelazi u Butmir na funkciju zamjenika komandanta Operativne komande za operacije. Na toj funkciji nedavno završava svoju aktivnu vojnu službu i postaje general u rezervi. Do sada je završio tridesetak raznih kurseva i programa, od kojih se ističu oni za generalski nivo u NATO školi u Rimu i Bruxellesu, a stručno usavršavanje ga odvodi i u Veliku Britaniju, Kinu, SAD te mnoge druge države.

Njegova akademska karijera počinje 2006. godine postdiplomskim studijem, a magisterij radi na temu Prevencija društvenih konflikta. Njegov magistarski rad postaje predmet na Fakultetu političkih nauka koji i dan-danas predaje. “Znate, moja ratna iskustva su bila ključna na ovu temu jer ja sam uvijek smatrao da bolje pregovarati sto godina nego jedan dan ratovati”, kaže Dautović, koji je do 2009. uradio doktorsku disertaciju na temu (Post)konfliktna konstrukcija bosanskohercegovačke države i društva.

PRONALAŽENJE AKADEMSKOG ODGOVORA NA KLJUČNA PITANJA

Dautović naglašava da je želio odgovoriti na pitanje kako će se riješiti problem duboko podijeljenog društva u Bosni i Hercegovini. “Istraživao sam i sociološke i politološke aspekte te zaključio da društvo treba da kreira državu, a ne obrnuto. Zanimalo me je kako će država biti funkcionalna ako dio njenih građana u njoj ne želi da živi. Ponudio sam svoje rješenje za koje i danas mislim da je jedino moguće, a to je da se nacionalni interesi i strahovi ozakone. Naime, da se vidi šta je to minimum koji svi moraju imati. Da se to postavi u Ustav kao katalog nacionalnih interesa koji će se štititi i braniti. Sve iznad toga treba biti kreacija funkcionalne države, da se ne može nacionalni interes na svakom mjestu potezati da bi se blokirala država. Ako me pitate šta se vidi kao minimum, primijetio sam da se Bošnjacima ne smije dirati država Bosna i Hercegovina. Njen međunarodni integritet, subjektivitet i suverenitet su vitalno važni Bošnjacima. Hrvatima je vitalno važno da ne budu majorizirani do tačke nestajanja, i to kroz programe isključivih građanskih opcija bez zaštite kolektivnih prava. Mišljenja sam da ovakva Bosna i Hercegovina, kakvu sada poznajemo, nemoguća je bez Srba i Hrvata. Tu uopće nemam dilemu i, kada je moja politička orijentacija u pitanju, SDA dakle, ona je tu jasna i stabilna. Srbi se boje scenarija u kojem bi bili preglasani. Žele neku vrstu autonomije za koju se bore i koju im je na koncu priznao Dejtonski mirovni sporazum. Eto, na ovim tačkama pronalazio sam rješenja i način kako odagnati strahove sva tri konstitutivna naroda, ali i za sve druge koji pripadaju kategoriji Ostali. Moja matrica jeste da put prema građanstvu mora ići preko rješenja nacionalnih pitanja. Tito nije riješio ovo pitanje i onda smo imali šta smo imali. Guranje pod tepih ili nasilno rješavanje tog pitanja izaziva kontrareakciju. Građansko je tamo gdje mi moramo stići, ali nakon što riješimo nacionalna pitanja tako da niko više nema problem sa svojim strahovima”, objašnjava Dautović teze iz svog doktorata.

Trenutno na Fakultetu političkih nauka kao vanredni profesor drži dva predmeta pored predmeta Prevencija društvenih konflikta. Radio je i na Američkom univerzitetu i tvrdi da, bez obzira na sve kontroverze koje danas prate ovaj fakultet, on ima pozitivno iskustvo. Tamo je naučio novu metodiku nastave, a ukupno je držao 14 predmeta u svojoj univerzitetskoj karijeri.

Objavio je tri naučne knjige, a jedna od njih nosi ime Srednjovjekovna Bosna u areni političke historiografije i dokaz je širokog Dautovićevog naučnog interesa. U njoj se bavio stereotipima u nastavnim planovima i programima. Uzeo je srednjovjekovni period kao najneutralniji i dokazao kako se danas iskorištava u svrhu nacionalističkih i velikodržavnih narativa.

Sudjelovao je u nizu međunarodnih naučnih konferencija i istraživanja, posebno se ističu one koje je radio u sklopu NATO-a, gdje je zahvaljujući njegovom učešću Bosna i Hercegovina predstavljana među 16 najprogresivnijih u svijetu. Bilo je riječ o radovima o odnosu civila i vojnika u odbrambenom establišmentu. I to nije kraj nevjerovatno bogatom akademskom putu Kenana Dautovića, koji nikada nije dozvolio da njegov istraživački duh bude sputan vojnom karijerom. Prošle je godine postavljen za voditelja Centra za strategijske studije Instituta za društvena istraživanja Fakulteta za političke nauke u Sarajevu, a ono što je spoznavao u nauci primjenjivao je u vojsci, i obrnuto.

Kaže da je u Oružanim snagama ostavio relevantne i respektabilne mlade oficire, među kojima ističe veliki broj viosokosposobnih i visokoobrazovnih Bošnjaka koji su odgojeni posve unutar NATO standarda. Svojim stručnim zvanjima i titulama skromno pridodaje onu za koju kaže da mu je suštinski najbitnija – hadžija. Hadž je obavio 2015. godine i nada se da će mu biti kabul.

O ODLUCI DA SE POLITIČKI ANGAŽIRA

Kada je riječ o njegovoj odluci da se politički aktivira i krene u utrku za funkciju načelnika Travnika, reći će da kod njega ništa nije slučajno. I zaista, Dautović je u skladu s vizijom koju je primjenjivao čitav život dobro promislio o razlozima svoje kandidature. Oni proizlaze iz realnih potreba jer, kako kaže, “stalno se zapostavlja baza”.

“Bez zdrave baze ne može biti nadogradnje. Ja se osjećam kao čovjek općeg dobra. Uvidio sam da je opće dobro pred nestankom. Ono se mora graditi, a ne gradi se od odozgo prema dolje. Ono se gradi od baze prema gore. Odabrao sam Travnik kao mjesto gdje želim da završim svoj život. Imam svaki interes da Travnik bude što bolja lokalna zajednica”, naglašava Dautović, čija porodica nije odselila iz Travnika bez obzira na njegovu službu širom Bosne i Hercegovine. Supruga Kenana Dautovića magistar je zdravstvenih studija i radi kao glavna sestra Doma zdravlja Travnik i predaje u Srednjoj medicinskoj školi u Travniku. Kćerka je doktorand na studiju francuskog jezika i književnosti i menadžer je u korporaciji koja je specijalizirana za prijevode. Sin ima privatni biznis i vodi Barber studio “Just Cut It” u Travniku.

 “Sve moje je u Travniku, a jedna od prvih pomisli na Travnik i moje mjesto u njemu jesu nišani. Nišan je za mene simbol postojanja. Kada ostaviš nišane, ostavio si sebe, sve ono što predstavljaš. Naravno, kada govorim o nišanima, ja samo upućujem na jedan od simbola identiteta koji je urezan u meni. Kada sam otišao iz JNA, nišani su mi bili na pameti. Drugo mi je bilo to da sam ja otišao po muslimanskoj kvoti u JNA i taj dio novca koji je uložen u moje obrazovanje platili su Bošnjaci. Ja sam osjećao duboku zahvalnost zbog toga i odgovornost da svom narodu vratim ono što je u mene uložio. Obrazovao sam se za oficira, ali srcem sam stao u odbranu domovine. Danas slično razmišljam. Želim sve ono što mi je Bog dao da naučim i spoznam implementiram u Travniku”, iskreno iznosi Kenan Dautović.

Što se tiče SDA, smatra da je ta stranka “kičma Bošnjaka”. “Bila je to, ostala je to i bit će i dalje. Bošnjaci su, uz poštovanje prema svim drugim patriotima, ipak kičma opstanka Bosne i Hercegovine. Iz toga iznosim zaključak da bez SDA nema Bosne i Hercegovine. Strateška defanziva u kojoj se sada SDA nalazi i na koju dio bošnjačkog naroda pristaje uvođenjem nekog novog osvetničko-mahalskog narativa nije nimalo ugodna. Historijska odgovornost bila je na SDA i na njoj ta odgovornost ostaje. Smatram da je sada kritično važno da se u SDA upumpa što više svježe i snažne krvi da bi se zaustavio proces, ne degradacije stranke nego države. Ako uspiju u namjerama oni koji vode specijalni rat protiv naše države, onda će rezultat biti strašan. Ja sam istraživao sistem sigurnosti u Bosni i Hercegovini, napravio sam udžbenik koji se tako zove i u kojem sam analizirao sveukupnu sposobnost političkog sistema da odgovori na savremene izazove i rizike na svim nivoima. Našao sam niz neodređenosti, nedovršenosti i neuređenosti. Znajući za to, zaključio sam da se moramo vratiti osnovnoj ćeliji društva, a to je lokalna zajednica”, tvrdi Dautović, koji ima viziju da preko Travnika uspostavi uzorni model koji će biti urnek i za ostale lokalne zajednice, ali i za kantonalni, entitetski i državni nivo.

“Ne želim ja provoditi neki naučni eksperiment, da me krivo ne shvatite. Polazim od misli i stajališta da je funkcija načelnika da bude sluga narodu. I ja želim biti sluga građanima Travnika. Volim beskrajno svoj grad, učestvovao sam u njegovoj izgradnji prije rata, branio sam ga tokom rata, doprinosio sam mu nakon rata i planiram služiti općem dobru mog grada do kraja života. Ono što je moje vojničko znanje i što pripada mom razumijevanju funkcioniranja sigurnosnog sistema jeste moja prednost. Bio sam vrlo aktivan u civilnom društvu kroz razne nevladine organizacije. Postoji ključna trijada koja se zove vlast, biznis i akademija. Što se tiče javne uprave, imam iskustvo vojske. Vojska nije samo njeno postrojavanje, ona je javna uprava, a ja sam bio general. Da bi se upravljalo korporacijom kakve su Oružane snage, mora se imati različite vještine i osjećaj za liderstvo i timski rad. Pitajte moje studente je li moja vojnička karijera ograničavala moju akademsku. Naravno da nije. Sama riječ načelnik sugerira neku ličnost koja je na čelu, onoga koji daje ton, postavlja osnovnu orijentaciju. On je taj koji upravlja procesima. Javna uprava ispod njega jesu državni službenici čija se efikasnost mora mjeriti i ocjenjivati, a za građane je načelnik sluga. To je neki okvir unutar kojega ja razmišljam, a u kampanji ću u detalje predstaviti svoj program. Pazite, moja ambicija jeste usavršavanje mjesne zajednice unutar općine, jer na njoj počiva ono što zovemo komšiluk. Želim animirati mjesne zajednice, dakle, podići kulturu življenja, lokalnu odgovornost i homogenost na veći nivo. Treba da se vratimo korijenima na onoj premisi da nam je komšija preči od brata. To individualno iskustvo komšiluka, nasmijanost, ljubaznost, ono kako sam i ja odgojen, jeste najbitnija univerzalna vrijednost naše zemlje kojoj se moramo vratiti”, završava Dautović.